Ukidanje crvenog kartona američkom napadaču nakon telefonskog pozviva Donalda Trumpa šefu FIFA-e Gianniju Infantinu predstavlja konačnu presudu čistoći nogometne igre. Dok se nefudbalskim silama zakoni brišu jednim dekretom, reprezentacije poput Egipta ostaju žrtve selektivne pravde i sudijskog sljepila na terenu. Svjetsko prvenstvo je pretvoreno u privatni cirkus dvojice autokrata

Svjetsko prvenstvo u nogometu nekada je bilo prostor Iluzije izopćene iz stvarnog svijeta. Mjesec dana u četiri godine kada je planeta, makar prividno, pristajala na iluziju da su pravila ista za sve, da jedanaesterac u devedesetoj vrijedi jednako za moćne i za prezrene i da su arbitri na terenu vrhovni svećenici jedne sekularne religije koja ne trpi vanjske bogove.

Ta je iluzija, doduše uvijek klimava i nagrizena podmitljivošću sportskih birokrata, zvanično preminula ove sedmice na travnjacima Sjeverne Amerike. Sahranili su je, javno i bez trunke stida, dvojica ljudi koji personificiraju moralni slom modernog doba: Donald Trump i njegov najvjerniji evropski dvorjanin, predsjednik FIFA-e Gianni Infantino.

Ono što se dogodilo s ukidanjem crvenog kartona američkom napadaču Folarinu Balogunu pred utakmicu osmine finala protiv Belgije nije tek običan sudijski previd ili birokratska greška. To je potpuna kapitulacija sporta pred sirovom, mafijaškom logikom političke moći. To je trenutak u kojem je nogomet prestao biti igra i postao produžetak Trumpovog privatnog posjeda, pozorišna predstava u rangu američkog profesionalnog rvanja (WWE) koje sadašnji stanar Bijele kuće toliko voli.

Kada je u nedjelju FIFA izdala ono sramotno, nemušto saopštenje od četiri rečenice u kojem obavještava javnost da se crveni karton Balogunu iz meča s Bosnom i Hercegovinom „suspenduje na godinu dana“, svakome ko je ikada šutnuo loptu bilo je jasno da prisustvujemo regulatornom čudu. Pravila nogometske igre, ona ista koja FIFA navodno ljubomorno čuva kao svete spise, eksplicitno kažu da crveni karton povlači automatsku suspenziju za naredni meč. Nema ublažavanja, nema uslovnih kazni, nema izuzetaka. Ili ih barem nije bilo dok Donald Trump nije podigao telefonsku slušalicu.

Nekoliko minuta nakon saopćenja, Trump se na društvenim mrežama zahvalio FIFA-i na „pravednoj“ odluci, a ubrzo je procurilo da je lično zvao Infantina jer, zaboga, predsjednik SAD-a ima „dobro oko za te stvari“ i zaključio je da je isključenje bilo prestrogo. Trump ne skriva svoju sklonost prevari, ucjeni i rušenju institucija; to je njegov politički DNK. On međunarodne odnose, zakone i konvencije posmatra isključivo kroz prizmu sopstvenog ega i apsolutne podčinjenosti. Ono što zgražava jeste brzina i lakoća s kojom je Infantino, čovjek koji formalno vodi najpopularniji sport na svijetu, kleknuo, poljubio prsten i pogazio sopstveni pravilnik kako bi udovoljio hirovima jednog autokrate.

Da bismo razumjeli kako smo stigli do ove tačke, moramo se vratiti unazad. Historija pamti da su Gianni Infantino i Donald Trump zvanično upoznali 28. avgusta 2018. godine. Tada mu je švicarski činovnik, u nastupu jezive ironije i proročanske servilnosti, poklonio personalizirani set crvenih i žutih kartona uz riječi: „Sada ste dio FIFA-e“. Infantino mu je tada predložio da te kartone koristi protiv novinara kada mu dosade. Trump je, oduševljen, odmah pokazao crveni karton kamerama. Osam godina kasnije, ponovo u Bijeloj kući, Trump je tu istu crvenu kartu pokazao čitavoj nogometskoj javnosti, poništivši je onako kako u svojoj zemlji poništava sudske presude i ekološke sporazume.

Od tog augustovskog dana traje jedna od najbizarnijih i najodvratnijih političko-sportskih romansi modernog doba. Dok su se evropski državnici i lideri slobodnog svijeta mučili kako da komuniciraju s nepredvidivim i agresivnim predsjednikom u Ovalnom kabinetu, Infantino nikada nije imao ni najmanji nesporazum. Shvatio je odmah: s Trumpom nema partnerstva, postoji samo genufleksija, apsolutna poslušnost i grandiozni, po mogućnosti zlatni pokloni.

Sastajali su se svuda. U augustu 2019. na Trumpovom golf terenu u New Jerseyju, nedaleko od mjesta gdje će se igrati finale ovog unakaženog prvenstva. Zatim ponovo u Ovalnom kabinetu. U januaru 2020. na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu, Infantino i generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg izgledali su kao jedini Evropljani sposobni da bez ijedne svađe prežive susret s američkim predsjednikom. Ali Infantino je išao korak dalje od diplomatije; on je počeo aktivno graditi mit o Trumpu kao „mirotvorcu“.

Niko normalan nije mogao objasniti šta je tačno predsjednik svjetske nogometske federacije radio u septembru 2020. godine u Bijeloj kući, kao jedan od rijetkih VIP gostiju na potpisivanju Abrahamovog sporazuma između Izraela i njegovih arapskih susjeda. Kakve veze ima nogomet s geopolitizacijom Bliskog istoka u režiji Trumpovog zeta Jareda Kushnera? Nikakve, osim što je Infantino odlučio da društveni, politički i ekonomski kapital svjetskog nogometa stavi u službu Trumpove predizborne kampanje. U to vrijeme, podsjetimo, švicarsko pravosuđe je vodilo istragu protiv samog Infantina, pa mu je utočište pod okriljem najmoćnijeg čovjeka svijeta vjerovatno došlo kao savršen štit.

A onda je uslijedio Trumpov drugi mandat i Infantinovo poltronstvo je prešlo u sferu čistog, neskrivenog apsurda. Prošlog marta, tokom kampanje za sopstveni reizbor na čelo FIFA-e, Infantino je Trumpa javno proglasio „kraljem soccera“ i poklonio mu zlatni trofej klupskog prvenstva svijeta, koji je završio na nekoj polici u Mar-a-Lagu. Vrhunac te parade poltronstva desio se u decembru prošle godine, tokom žrijeba za Svjetsko prvenstvo. FIFA je ceremoniju pretvorila u estradnu odu Donaldu Trumpu, s njegovim omiljenim izvođačima i pjesmama, na sceni Kennedy Centra koji je Trump, u naletu megalomanije, već bio neformalno preimenovao u Kennedy Trump Center.

Tada mu je Infantino uručio i skandaloznu „FIFA-inu nagradu za mir“. Nagrada je izmišljena na brzinu, u strogoj tajnosti, Izvršni odbor FIFA-e o tome uopće nije bio obaviješten, samo zato što je Trump bio bijesan što nije dobio Nobelovu nagradu za mir. I tako je čovjek koji je u tom trenutku naređivao vojne akcije na Karibima i prijetio Iranu dobio nogometsko priznanje za pacifizam.

Ali problem sa tiranima Trumpovog kalibra jeste u tome što njima nikada nije dovoljno. Možete im pjevati hvalospjeve, možete im graditi hramove, možete im donositi zlatne pehare, ali njihova glad za potčinjavanjem drugih je neutoljiva. Za Trumpa prošli usmjereni aplauzi ne vrijede ništa; računa se samo nova genufleksija. Kada mu je zatrebalo da pokaže domaćoj publici kako drži sve konce u rukama, natjerao je FIFA-u da pljune na sopstvena pravila i spasi Baloguna. To što je Belgija direktno oštećena, to što je čitav turnir regularno diskreditiran, Trumpa savršeno ne zanima.

Ironično i pravedno, Amerika je uprkos tom varanju eliminirana od Belgije, na opće oduševljenje svih neutralnih ljubitelja nogometa širom svijeta, ostavljajući Trumpove uvodničare u potpunom šoku i nevjerici zašto njihov „ekspanzivni predsjednik“ izaziva toliki globalni prezir. Belgijska pobjeda bila je kosmička pravda, ali institucionalni otrov je ostao.

Dok se na vrhu piramide moći trguje crvenim kartonima i izmišljenim mirovnim nagradama, na dnu te iste piramide odvija se brutalna egzekucija onih koji nemaju politički kapital u Washingtonu. Skandal s Trumpom i Balogunom baca potpuno novo, mračno svjetlo na dramu koja se odigrala na utakmici između Egipta i Argentine.

Egipat je bio na pragu jedne od najvećih senzacija u historiji Svjetskih prvenstava. Vodili su 2-0 golom Zika, igrali hrabro, bez kompleksa i straha protiv favorizovanih južnoameričkih zvijezda. A onda je uslijedio neshvatljiv, munjevit kolaps u drugom poluvremenu , primili su tri gola u petnaest minuta. Statistika će zabilježiti veliki povratak Argentine, ali ono što statistika krije jeste osjećaj apsolutne bespomoćnosti i nepravde koji je slomio afričku selekciju.

„Sudija je protraćio trud čitave jedne zemlje. Od samog početka meča bio je protiv nas… Turnir je namješten“, grmio je egipatski napadač Ziko pred mikrofonima odmah nakon utakmice, ne birajući riječi. Njegov bijes nije bio tek klasični alibi poraženog sportiste. Egipćanima je prethodno poništen čist gol zbog navodnog faula na početku akcije, dok je s druge strane, kod trećeg, odlučujućeg gola Argentine, francuski sudija François Letexier hladnokrvno ignorisao očigledno povlačenje egipatskog odbrambenog igrača za dres. Šta je radila VAR soba? Ništa. Nije bilo ni provjere.

Selektor Egipta Hossam Hassan stigao je u miks zonu u stanju potpunog rastrojstva, ali s vrlo preciznom dijagnozom: „Očigledno je postojao pritisak Argentine na sudiju. Nije bilo čak ni VAR provjere kod trećeg gola. Život je nepravedan. Ja više neću gledati nijednu utakmicu do kraja ovog prvenstva. To je moj protest.“ Hassanova odluka da ugasi televizor je krik očajnika koji shvata da učestvuje u igri u kojoj su karte podijeljene prije nego što je meč počeo. Ako Argentina, kao nogometska velesila s ogromnim komercijalnim i lobističkim uticajem, može izvršiti pritisak na Letexiera da zažmuri na oba oka, i ako predsjednik zemlje domaćina može jednim pozivom izbrisati crveni karton, o kakvom sportu mi ovdje uopće pričamo?

Infantino je decenijama propovijedao lažnu dogmu o „neutralnosti sporta“ i strogoj odvojenosti nogometa od politike. Tom je floskulom FIFA godinama prijetila vladama širom svijeta, suspendujući saveze onih država koje bi se drznule da zakonski regulišu kriminal i korupciju u sopstvenom nogometu. „Nogomet nogometerima, politika političarima“, bila je mantra pod kojom se skrivala najnetransparentnija i najkorumpiranija organizacija na svijetu. Svi se sjećamo 2013. godine kada je France Football razotkrio katarsku kupovinu Svjetskog prvenstva, ili maja 2015. kada je FBI hapsio zvaničnike FIFA-e u ciriškom hotelu Baur au Lac, što je s sramotom otjeralo Seppa Blattera.

Dolaskom Infantina, međutim, ta je maska neutralnosti definitivno zbačena. FIFA više ne bježi od politike; ona je postala geopolitički predator koji se otvoreno svrstava uz najmračnije i najmoćnije administracije, trgujući globalnim uticajem najvažnije sporedne stvari na svijetu. Kada sistem postane toliko truho da se pravila primjenjuju selektivno, rigorozno za Egipat, a nepostojeće za privilegirane, onda nogomet gubi svoj osnovni društveni ugovor.

Ova farsa sa Svjetskog prvenstva ne smije ostati unutar sportskih rubrika. Ona je alarm za čitavu međunarodnu zajednicu. Nogometske federacije su u svojoj suštini privatna udruženja građana, ali udruženja koja upravljaju milijardama eura, kontrolišu masovne medije i oblikuju kulturnu i društvenu stvarnost milijardi ljudi. Ostaviti ih da posluju u pravnom vakuumu, iza paravana navodne autonomije sporta, postalo je opasno po samu demokratiju.

Ako je FIFA odlučila da se ponaša kao politički i ekonomski kartel koji direktno sarađuje s autoritarnim režimima i krši sopstvena pravila na mig iz Bijele kuće, onda se prema njoj mora primijeniti javna kontrola i državna regulacija. S obzirom na to da pojedinačne države nemaju ekonomsku moć da se same suprotstave ovim globalnim monstrumima, teret te borbe mora pasti na Evropsku uniju. Postoje tri ključna, neoboriva argumenta zašto Brisel mora hitno intervenisati i zakonski ukrotiti FIFA-u, UEFA-u i slične organizacije.

Arrigo Sacchi je jednom davno napisao rečenicu koja je postala aksiom: „Nogomet je najvažnija od svih nevažnih stvari na svijetu.“ Upravo zbog toga, zbog te njegove nevjerovatne moći da inspiriše, okuplja i pruža nadu, nogomet se mora zaštititi od onih koji ga žele pretvoriti u svoj privatni cirkus.

Najnoviji sramotni potezi iz Ciriha i Washingtona moraju biti prekretnica. Ako demokratske institucije i javnost prešute ovu krađu, ako pristanemo na to da Trump i Infantino kroje tabelu i poništavaju kartone telefonskim pozivima, onda smo pristali na svijet u kojem zakoni više ne vrijeede ništa, a gola moć je sve. Trumpu i Infantinu se mora jasno poručiti: ostavite nam našu igru na miru. Vratite nam pravo da vjerujemo u fer-plej, makar na onih devedeset minuta dok lopta kotrlja terenom. Sve ostalo je totalni mrak.