Nalog za hapšenje Netanyahua razotkrio je nemoć MKS-a i njegovu sklonost ka selektivnoj pravdi, ali ih nije stvorio. Zapravo, moglo bi se reći da su dani ove institucije od samog početka bili odbrojani. Rođen u jeku euforije zbog pobjede Zapada u Hladnom ratu, MKS je utjelovljavao težnju da međunarodno pravo može nadmašiti politiku i da jedna jedina institucija može pravedno i nepristrasno štiti ljudska prava širom svijeta. Ali on je oduvijek predstavljao pravdu pobjednika i nikada nije bio spreman za djelovanje u svijetu kojim dominira politika sile

Međunarodni krivični sudovi nekada su se fokusirali na privođenje pravdi poraženih lidera, poput srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića ili liberijskog šefa države Charlesa Taylora. Međutim, Međunarodni krivični sud (ICC) otišao je korak dalje, izdajući naloge za hapšenje aktuelnih lidera, prije svega ruskog predsjednika Vladimira Putina i izraelskog premijera Benjamina Netanyahua. Iako ovi potezi odražavaju izvjesnu smjelost, oni previđaju političku stvarnost. Zapravo, novousvojeni, energičniji stav MKS-a mogao bi označiti i njegov konačni pad.

Zapadne vlade bile su jedinstvene u hvaljenju naloga za hapšenje Putina koji je MKS izdao 2023. godine, ali ostaju duboko podijeljene u pogledu onoga izdanog 2024. protiv Netanyahua. Dok je Irska podržala tu mjeru, češki ministar vanjskih poslova Jan Lipavský ju je osudio: „Stavljanje u isti rang teroriste i nekoga ko brani svoju zemlju od terorista (…) podriva vjerodostojnost suda.”

U Sjedinjenim Američkim Državama gotovo polovina stanovništva smatra da bi Netanyahu trebao biti uhapšen ukoliko stupi na američko tlo, u skladu s nalogom MKS-a. Međutim, administracija Donalda Trumpa poteze suda posmatra kao dio neprihvatljivog novog fronta u „ratu” koji ova institucija, prema riječima državnog sekretara Marca Rubija, vodi protiv SAD-a i njihovih saveznika.

Rubio se obavezao da će razmontirati sud „ciglu po ciglu”, između ostalog zamrzavanjem imovine, zabranom izdavanja viza sudijama MKS-a i vršenjem pritiska na države članice, poput američkog saveznika Venecuele, da se povuku iz suda. Burkina Faso, Mali i Niger takođe su pokrenuli proces povlačenja, osuđujući MKS kao „alatu neokolonijalne represije”.

Nije riječ samo o Netanyahuu. Iako su SAD podržavale rad MKS-a kada je to odgovaralo njihovim interesima, Trumpova administracija insistira, upravo u trenutku kada izvodi vojne operacije kojima se krši međunarodno pravo, na tome da sud ne smije imati nadležnost nad Amerikancima. Ipak, slučaj Netanyahua postao je egzistencijalni test za MKS, test u kojem će, gotovo sasvim izvjesno, doživjeti neuspjeh.

Sud čije optužnice ne rezultiraju hapšenjima gubi legitimitet. A vjerovatnoća da će Netanyahu ili Putin, u tom pogledu biti uhapšen praktično je ravna nuli. „Ne vjerujem da postoji ijedna evropska zemlja koja bi uhapsila gospodina Netanyahua”, izjavio je belgijski premijer Bart De Wever, ističući da u „okviru realpolitike praktična razmatranja pretežu nad etičkim”.

Ova vrsta osporavanja nije bez presedana. MKS je prvi put optužio tadašnjeg predsjednika Sudana Omara al-Bashira za ratne zločine 2009. godine, te izdao drugi nalog za hapšenje 2010. zbog njegove uloge u genocidu u Darfuru. Unatoč tome, Bashir je ostao na vlasti sve do državnog udara 2019. godine. Kada je Bashir posjetio Tursku 2017. godine, predsjednik Recep Tayyip Erdogan izjavio je da se može samo nasmijati na zahtjev MKS-a za hapšenje. Isti taj Erdogan kasnije je pohvalio nalog za hapšenje Netanyahua, što slikovito prikazuje u kojoj je mjeri podrška sudu političko pitanje, a ne stvar poštovanja prema instituciji.

Turska nije članica MKS-a. To nisu ni Indonezija, Izrael ili Pakistan, a da se i ne spominju velike sile poput Kine, Indije, Rusije i Sjedinjenih Država. Evropske zemlje jesu članice ali su se i one odbijale pokoriti u izvršavanju naloga za hapšenje. U januaru 2025. godine, Osama Almasri, visoki libijski vojni zapovjednik optužen za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, uhapšen je u Torinu na osnovu naloga MKS-a. Međutim, Italija ga je naknadno oslobodila i vratila u Libiju bez obavještavanja suda čime je prekršila svoje obaveze prema Rimskom statutu. Almasri je potom u novembru uhapšen u Tripoliju.

Ono što dodatno narušava kredibilitet MKS-a jesu optužbe za „selektivnu pravdu”, koje su pojačane strukturnim ograničenjem institucije: u slučajevima kada je zločin počinjen na teritoriji države koja nije članica, sud može ostvariti nadležnost samo ako ta država da pristanak ili ako joj slučaj proslijedi Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija. To objašnjava zašto MKS nije mogao optužiti bivšeg sirijskog diktatora Bashara al-Assada, odgovornog za masakr oko pola miliona ljudi.

Sud također nije optužio nijednog kineskog zvaničnika za kulturni genocid počinjen nad ujgurskom manjinom u Xinjiangu. Unatoč tvrdnjama Trumpove administracije da sud sprovodi antiameričku odmazdu, Sjedinjene Države i njihovi britanski saveznici ostaju zaštićeni od polaganja računa za stotine hiljada civilnih žrtava u Iraku, zemlji koja nije članica suda.

U slučaju Netanyahua, MKS je pronašao način da zaobiđe ovo ograničenje. Sud tvrdi da može „ostvariti nadležnost na osnovu teritorijalne nadležnosti Palestine”, koja je pristupila Rimskom statutu, iako je pravni status Države Palestine predmet značajnih neslaganja kako među državama tako i među pravnim stručnjacima.

Da bi pogurao ovaj slučaj, sud također nije ispoštovao princip komplementarnosti, koji nalaže da se predmet prepusti nacionalnim organima ukoliko su oni voljni i sposobni da istraže i procesuiraju dotične zločine. MKS je zamišljen kao sud posljednje instance i, iako izraelska politička klasa zaslužuje sve kritike, njen pravosudni sistem i dalje važi za kompetentan i respektabilan. Čini se, međutim, da Izraelu nije pružena razumna prilika da se pozove na princip komplementarnosti prije nego što je sud izdao nalog za hapšenje.

To predstavlja ozbiljnu grešku naročito ako se ima u vidu da je proteklog oktobra 74% Izraelaca podržavalo formiranje državne istražne komisije o ratu u Gazi. Postoji sasvim dovoljno razloga za vjerovanje da će, prije ili kasnije, izraelski lideri morati položiti račune za užase čije su činjenje dopustili.

Nalog za hapšenje Netanyahua razotkrio je nemoć MKS-a i njegovu sklonost ka selektivnoj pravdi, ali ih nije stvorio. Zapravo, moglo bi se reći da su dani ove institucije od samog početka bili odbrojani. Rođen u jeku euforije zbog pobjede Zapada u Hladnom ratu, MKS je utjelovljavao težnju da međunarodno pravo može nadmašiti politiku i da jedna jedina institucija može pravedno i nepristrasno štiti ljudska prava širom svijeta. Ali on je oduvijek predstavljao pravdu pobjednika i nikada nije bio spreman za djelovanje u svijetu kojim dominira politika sile.

U tom kontekstu, vanpravni mehanizmi, poput političkog pritiska, bilateralnih sporazuma, ekonomskih sankcija i jačanja komplementarnosti, mogli bi se pokazati znatno efikasnijim. U svakom slučaju, dosadašnji bilans MKS-a ne opravdava njegovu namijenjenu ulogu univerzalnog arbitra međunarodne krivične pravde, i od nje će, po svemu sudeći, morati odustati.

Shlomo Ben-Ami bio je izraelski ministar vanjskih poslova i autor je knjige „Proroci bez časti: Borba za mir u Palestini i kraj rješenja s dvije države“; ovaj komentar je napisao za El Pais.