Abdićeve pripreme za preuzimanje vlasti započele su još u ljeto 1992. godine, nakon neuspjelog državnog udara i hapšenja Izetbegovića na sarajevskom aerodromu. Koristeći privredni gigant „Agrokomerc“ kao polugu, Abdić do maja 1993. u potpunosti preuzima vlast u Velikoj Kladuši. U februaru 1993. smjenjuje čelnika krajiške SDA Mirsada Veladžića i na čelo Izvršnog odbora postavlja Zlatka Jušića, seleći centar moći u Cazin.

Krajem septembra 1993. godine inozemni mediji prenijeli su vijest da je ratni diktator Fikret Abdić u bihaćkom džepu proglasio „Republiku Zapadnu Bosnu“.

Ova paradržava formirana je kao sredstvo kojim su Slobodan Milošević i Franjo Tuđman, uz prećutnu podršku dijela međunarodne zajednice, pokušali disciplinirati Aliju Izetbegovića i bh. rukovodstvo. Cilj je bio natjerati Sarajevo na potpisivanje unije država, čime bi Bosna i Hercegovina u trenucima kada je opstanak Bošnjaka visio o koncu bila podijeljena i ubrzo usisana od strane susjeda.

Političko-obavještajna pozadina

Iako su uz Abdića u vrhu takozvane paradržavice stajali Ibrahim Đedović, Hamdija Mašić, Ahmed Čović i Abdićev zet Ibrahim Jušić, ključne konce vukao je srbijanski političko-obavještajni vrh. Direktnu kontrolu na terenu imali su Milorad Ulemek Legija i pukovnik Radojica Božović (kasnije optužen za zločine u Doboju), koji su bili podređeni čelnicima srbijanske Državne bezbednosti Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću.

Abdićeve pripreme za preuzimanje vlasti započele su još u ljeto 1992. godine, nakon neuspjelog državnog udara i hapšenja Izetbegovića na sarajevskom aerodromu. Koristeći privredni gigant „Agrokomerc“ kao polugu, Abdić do maja 1993. u potpunosti preuzima vlast u Velikoj Kladuši. U februaru 1993. smjenjuje čelnika krajiške SDA Mirsada Veladžića i na čelo Izvršnog odbora postavlja Zlatka Jušića, seleći centar moći u Cazin.

Već u maju 1993. godine pojedini pripadnici MUP-a Velika Kladuša počinju sabotirati odbranu i sarađivati sa snagama tzv. Republike Srpske Krajine (RSK), što je rezultiralo sudskim procesom protiv 26 osoba zbog propuštanja srpskih snaga u području Bukovlja.

Nakon propasti Vance-Owenovog plana, međunarodni pregovarači Lord David Owen i Thorvald Stoltenberg u junu 1993. pozivaju Abdića na pregovore u Ženevu, videći u njemu „kompromisnog partnera“. Abdićev angažman poslužio je kao pritisak na Izetbegovića tokom pregovora o etničkoj podjeli zemlje, iako je Izetbegović svoj taktički potpis ubrzo povukao.

Nakon propasti ženevskih pregovora 1. septembra, Abdić najavljuje separatne dogovore. Sedmog septembra pokreće inicijativu za formiranje Autonomne pokrajine Zapadna Bosna (APZB). Unatoč tome što je Skupština općine Cazin odbacila inicijativu, a Komanda 5. korpusa Armije RBiH pozvala građane da bojkotuju sakupljanje potpisa, Abdić 27. septembra 1993. godine proglašava APZB, pravdajući to tvrdnjama da je Sarajevo zanemarilo Krajinu u podjeli humanitarne pomoći. Istovremeno, odbacio je i bošnjački identitet proglasiši ga “izumom” Izetbegovića i Zulfikarpašića.

Reagujući na proglašenje autonomije, Alija Izetbegović je 28. septembra pozvao građane Bosanske krajine i 5. korpus da energično stanu u odbranu jedinstva domovine i spriječe sukobe. Međutim, Abdić nastavlja formiranje paradržavnih struktura. Za premijera postavlja Zlatka Jušića.

U Zagrebu 21. oktobra 1993. s Matom Bobanom (u prisustvu Franje Tuđmana) potpisuje „Zajedničku izjavu“ o prekidu sukoba i stavljanju bihaćkog HVO-a pod komandu Abdićeve „Narodne odbrane“.

Već sutradan u Beogradu potpisuje Deklaraciju s Radovanom Karadžićem, pod pokroviteljstvom Slobodana Miloševića.

Sedmog novembra 1993. u Velikoj Kladuši sastaju se premijeri triju paradržava: Jadranko Prlić, Vladimir Lukić i Zlatko Jušić.

Zauzvrat, Abdić dobija status povlaštenog partnera u Hrvatskoj, pravo na korištenje bescarinske zone u Rijeci, te obavlja trgovinu preko zagrebačke firme „Voće“.

Vojna saradnja i Operacija „Pauk“

Savezništvo s neprijateljskim snagama kulminiralo je krajem 1994. godine pokretanjem operacije „Pauk“. U selu Šamarice (na teritoriji RSK, preko rijeke Une) formiran je poseban štab za podršku Abdiću kojim su upravljali Jovica Stanišić, Franko Simatović i general RSK Mile Novaković. Srbijanska SDB dovlači resorce, oružje i ljudstvo — uključujući „Crvene beretke“, Arkanove „Tigrove“, „Pantere“ i „Škorpione“.

Jedinice 5. korpusa Armije RBiH usprkos tome oslobađaju Veliku Kladušu u augustu 1994. godine, uslijed čega Abdić bježi u Hrvatsku. Iako se nakratko vratio uz pomoć jedinica Milana Martića, operacija „Oluja“ u augustu 1995. godine definitivno stavlja tačku na Abdićevu paradržavu, a Armija RBiH u potpunosti oslobađa bihaćki džep.

Epilog trogodišnjeg međubošnjačkog sukoba bio je tragičan. Poginulo je oko 2.000 ljudi. Otvoreni su zloglasni koncentracioni logori (Drmaljevo, Miljkovići–Valionica, Nepeke i Dolovi) u kojima su civili i zarobljenici mučeni, premlaćivani, slani u žive štitove i ubijani. Ostavljene su duboke društvene i porodične podjele koje Krajina osjeća i danas.

Fikret Abdić je pred Županijskim sudom u Rijeci osuđen za ratne zločine protiv civilnog stanovništva i ratnih zarobljenika. Vrhovni sud RH preinačio mu je kaznu na 15 godina zatvora, iz kojeg je izašao 2012. godine nakon odsluženja dvije trećine kazne. Vratio se u Veliku Kladušu, i ponovo preuzeo vlast kao načelnik Općine, čime je postao prvi osuđeni ratni zločinac na čelu općine.