Medinski, bivši ministar kulture, pretvara historiju u oružje Kremlja: štiti sovjetske mitove, opravdava invaziju u školskim udžbenicima i na pregovarački sto prenosi maksimalističke zahtjeve Moskve

U njegovoj glavi to je zvučalo spektakularno: Vladimir Medinski, pregovarač Vladimira Putina u Abu Dhabiju ovih dana, svojedobno je objašnjavao preživljavanje Rusije specifičnošću njenih stanovnika: tvrdeći da njihov narod ima „hromozom više“. U stvarnosti, htio je veličati nacionalnu otpornost nakon katastrofa 20. stoljeća, ali je ta izjava izazvala podsmijeh. Taj nekadašnji vatreni ministar kulture danas je čovjek kojem Putin povjerava razgovore s Ukrajinom. Ima iskustva u zaštiti patriotskih legendi, prepravljanju neugodnih biografija i opravdavanju zašto Rusija mora nastaviti borbu.

Suštinske odluke zavise od Putina, ali Medinski nije početnik na ovim susretima. Za pregovaračkim stolom njegovi su prijedlozi uvijek bili astronomski maksimalistički. Na razgovorima održanim u regiji Gomel (Bjelorusija) 2022. godine zatražio je predaju ukrajinskih tenkova i artiljerije, vojsku smanjenu na oko 50.000 ljudi i blagonaklonu vladu. Zahtijevao je, osim toga, vraćanje sovjetskih naziva ulicama koje su nosile imena nacionalnih heroja neprijateljski nastrojenih prema Rusiji. Moskva je željela odlučivati čak i o naoružanju Ukrajine te o mrtvima kojima se smije odavati počast.

Zastoj Rusije na frontu nije umanjio njegove ratne ambicije: u Istanbulu, u maju 2025. godine, pozvao se na Petra Velikog kako bi podsjetio da se Rusija borila protiv Švedske 21 godinu. Unutar sale je, prema ukrajinskim izvorima, upozorio da je Moskva spremna ratovati godinama. Ta je runda omogućila dogovor o razmjeni hiljadu zarobljenika sa svake strane. Nema sumnje, Medinski može sprovoditi konkretne sporazume, ali Putin je na čelo stavio čovjeka koji Ruse uči zašto se rat mora nastaviti, a Ukrajince zašto bi trebali prihvatiti uslove osvajača.

Medinski pripada birokratskoj rasi prema kojoj Putin gaji slabost: onima koji su rođeni u Ukrajini, a odriču se te zemlje. Na svijet je došao 1970. godine, u jeku brežnjevljevske stagnacije, u ukrajinskoj regiji Čerkasi, tadašnjem dijelu SSSR-a. Njegov otac, sovjetski pukovnik, učestvovao je u invaziji na Čehoslovačku 1968. godine i služio u Afganistanu. Mladi Medinski želio je biti vojnik, ali mu je loš vid omeo upis na akademiju.

Godinama se penjao u hijerarhiji režima mješavinom političkih vještina i patriotske inkontinencije. Bio je zastupnik u Državnoj dumi i obnašao dužnost ministra kulture između 2012. i 2020. godine, prije nego što se smjestio u Kremlju kao predsjednički savjetnik. Uvijek je bio odlučan pred praznim papirom: njegov serijal „Mitovi o Rusiji“ nastojao se boriti protiv prikaza Rusa kao pijanaca, ljenčuga ili zaostalih ljudi. Međutim, njegove akademske kvalifikacije imale su manje uspjeha među stručnjacima. Godine 2017. stručno vijeće preporučilo je da mu se oduzme doktorat iz historije zbog nedostataka u njegovoj tezi; njegovi kritičari dovodili su u pitanje to što historijsku istinu podređuje nacionalnom interesu. Na kraju je zadržao titulu. Odanost činjenicama ne nalazi mjesto u glavi Medinskog.

Odbrana tog imperijalnog interesa odvela ga je čak i u krstaški rat protiv privatnosti jednog mrtvog kompozitora: godine 2013. tvrdio je da nema dokaza da je Čajkovski bio homoseksualac, uprkos tome što prepiska ovog muzičara ne ostavlja nikakvu sumnju.

Prema sovjetskim herojima njegov je jezik uvijek bio gotovo religiozan. Branio je priču o 28 Panfilovaca, koji su navodno poginuli nakon što su uništili 18 njemačkih tenkova tokom odbrane Moskve 1941. godine, iako je sovjetska istraga iz 1948. godine razotkrila tu priču kao izmišljotinu. Čak i da je sve bilo izmišljeno, tvrdio je, to bi i dalje bila „sveta legenda“.

Ministar Medinski nazivao je „šljamom“ one koji su dovodili u pitanje njegove vojne legende. Na drugom događaju 2016. godine objavio je da će oni koji pokušavaju opovrgnuti podvige svojih predaka „gorjeti u paklu“. Ta vrsta postistine uklesane u mramor jeste ono na šta ukrajinska delegacija nailazi s druge strane stola svaki put kada se sretne s Medinskim.

Historičar Ilja Budrajtskis objašnjava u svojoj knjizi „Dissidents among Dissidents“ logiku Medinskog: kultura je takmičenje između mitova koji jačaju državu i mitova koji je slabe. Iz Ruskog vojno-historijskog društva, kojim predsjedava, to se shvatanje prelilo u spomenike, omladinske kampove i vojno veličanje. Godine 2018. njegovo ministarstvo povuklo je dozvolu za distribuciju filma „Staljinova smrt“, satire Armanda Iannuccija o diktatorovim nasljednicima.

Mihail Zigar ga u svom eseju „War and Punishment“ opisuje kao dvorskog historičara i pripisuje mu pisanje eseja koji je Putin potpisao u julu 2021. godine o historijskom jedinstvu Rusa i Ukrajinaca. Taj je tekst prikazivao oba naroda kao jedan i pretvarao ukrajinsko odvajanje u historijsku anomaliju. Čovjek koji će se kasnije baviti pregovorima s Kijevom tako je učvrstio argument koji Ukrajincima poriče vlastiti nacionalni identitet.

Historičarka Maria Kurbak, autorica knjige „Destructive Imagination“, proučavala je kako prekrajanje školskih udžbenika pomaže Kremlju da legitimiše rat. Godine 2023. novi udžbenik koji je Medinski potpisao s Anatolijem Torkunovim već je obuhvatao invaziju i školarcima objašnjavao njenu navodnu neophodnost. Medinski je pozdravio to što udžbenik izražava „stajalište države“.

U SSSR-u se govorilo da je budućnost zapisana, ali da je prošlost nepredvidiva. To je evanđelje Medinskog. I, ako Rusija dobije rat, to bi bio zakon koji bi podredio sve Ukrajince.