Izdavač je raskinuo ugovor o objavljivanju djela britanskog profesora Geralda Martina o hispano-peruanskom piscu, koje će na kraju objaviti rivalska medijska grupacija

Britanskom akademiku Geraldu Martinu, stručnjaku za književnost latinoameričkog booma, trebalo je 13 godina da sastavi obimnu i temeljitu biografiju dobitnika Nobelove nagrade za književnost, Marija Vargasa Llose, koji je preminuo 2025. godine u 89. godini. Bilo je predviđeno da knjiga bude objavljena u izdavačkoj kući „Debate“, članici grupacije „Penguin Random House“, koja ujedno u okviru svog kataloga „Alfaguara“ objavljuje djela ovog hispano-peruanskog velikana.

Međutim, grupacija je odlučila otkazati objavljivanje djela, koje je već dostupno u Ujedinjenom Kraljevstvu pod naslovom “Mario Vargas Llosa: A Life”, u izdanju kuće „Bloomsbury“, na 753 stranice, raskinuvši ugovor iako se knjiga već pojavila na pojedinim web stranicama s datumom izlaska najavljenim za 12. decembar 2028. godine. 

Izvori bliski nobelovcu navode da je knjiga, koja se čita poput opsežnog publicističkog romana, izuzetno kritična prema autoru romana „Grad i psi“ u brojnim aspektima njegovog života, a naročito na političkom planu. Martin je također bio biograf i drugog giganta latinoameričkog booma, u tekstu koji je 2009. godine objavio upravo „Debate“ pod naslovom „Gabriel García Márquez. Jedan život“. Prema nekim analitičarima, politički kontrast između dvojice „centralnih napadača“ booma, Garcíje Márqueza i Vargasa Llose, ljevica protiv desnice, može biti povezan s kritičkim duhom ove nove i kontroverzne knjige.

„Iako smo projekat ugovorili još 2013. godine, nismo imali uvid u rukopis praktično do samog trenutka njegovog objavljivanja u Ujedinjenom Kraljevstvu prošlog juna“, objašnjava Miguel Aguilar, urednik u izdavačkoj kući „Debate“. „Nakon što smo se u potpunosti upoznali s tekstom, procijenili smo da njegov pristup, interpretativni kriteriji i portret koji gradi o Mariju Vargasu Llosi ne odgovaraju izdavačkim standardima koje očekujemo od djela ovih karakteristika, niti su kompatibilni s podrškom našeg brenda. Iz tog razloga odlučili smo da ga ne uvrstimo u naš katalog.“

Upitan o ovom slučaju, Gerald Martin je radije odlučio da ne učestvuje u ovom izvještaju, čekajući da detaljnije upozna stav izdavačke kuće. Porodica Vargasa Llose,  u kojoj postoji saglasnost među svo troje djece, takođe zasad više voli da se ne izjašnjava. Iz grupacije „Planeta“, glavne konkurencije „Penguin Random Housea“, potvrdili su da će oni preuzeti objavljivanje djela u Španiji i Latinoamerici („od Sjedinjenih Američkih Država do Argentine, izuzev Brazila“), iako još uvijek nemaju definiran datum izlaska.

Kakve se kritike iznose u tekstu na račun Vargasa Ljose?

Evo nekih od njih. U poglavlju pod naslovom „Quo vadis, Marius?“, koje se bavi ideološkom evolucijom pisca nakon što je izgubio na predsjedničkim izborima u Peruu 1990. godine, biograf ga opisuje kao „prostog propagandistu, čovjeka za odnose s javnošću, dvorjanina španske vladajuće klase“. Dvorjanina u doslovnom smislu, zbog titule markiza koju mu je dodijelio Juan Carlos I, ali i u prenesenom, kao figuru koja dolazi na svaki događaj na koji je pozvana kako bi „služila“ sistemu.

Martin ga optužuje da se pretvorio u isto ono što je zamjerao Garcíji Márquezu u vezi s Fidelom Castrom, ali uz jednu razliku, prema mišljenju biografa: dok se Kolumbijac suprotstavljao političkim i ekonomskim moćnicima, Hispano-peruanac im je služio. Što se tiče podrške koju je Vargas Llosa pružao političkim figurama krajnje desnice kao što su Javier Milei, Jair Bolsonaro ili José Antonio Kast, biograf u završnom poglavlju kritikuje njegov navodni liberalizam: „Politički je postajao sve razdražljiviji, reakcionarniji i zatvorenijih shvatanja. Niti najmanje liberalan.“

Međutim, ne dovode se u pitanje samo politička, već i sentimentalna pitanja. Na primjer, Martin pismo kojim se Vargas Llosa 1964. godine rastaje od Julije Urquidi ocjenjuje kao „melodramatično i licemjerno“ te „iznenađujuće nespretno“, što pokazuje da surovi sud nije rezervisan samo za Vargasa iz njegovog kasnijeg perioda.

Povodom njegove široko komentirane veze s kraljicom žute štampi Isabel Preysler, koja je 2015. godine punila stranice revijalne štampe, biograf smatra da ju je, potaknut njenom slavom, posmatrao kao „ratni trofej“. Također ponovo osuđuje njegov ulazak u svijet poznatih, iako su i Vargas i García Márquez, kako kaže, godinama „igrali ulogu slavnih ličnosti“, u trenutku kada je sam oštro kritizirao društvo spektakla (na primjer, u eseju Civilizacija spektakla).

Martin se čudi što se Vargas žali na dekadenciju kulture, književnosti i umjetnosti kada je, prema njegovom mišljenju, upravo neoliberalna dogma koju zastupa ta koja je uzrokuje: „Odlučno odbija da se suoči s činjenicom da je propagandista pogleda na svijet koji je to i prouzrokovao.“ Između ostalog, označava ga i kao nevaspitanog čovjeka: „Čovjek koji je više od pola stoljeća verbalno zlostavljao druge bez ikakvih posljedica.“

Ipak, Vargas Llosina književnost očarava Martina. Hvali njegov stil, njegovu odvažnost, radnu energiju i razumijevanje ljudske prirode. Priznaje zasluženost Nobelove nagrade i na posljednjoj stranici ga smatra „najvećim realističkim romanopiscem u historiji Latinoamerike“. Ta ambivalencija bila je konstanta u karijeri ovog pisca: mnogi progresivni čitatelji žive u okolnosti, u stvarnosti ne tako kontradiktornoj, da se dive njegovom književnom radu, ali osuđuju njegove političke stavove.

Nakon objavljivanja djela u Ujedinjenom Kraljevstvu, britanska štampa se usaglasila u svojoj ocjeni Martinove biografije. U recenziji pod naslovom „Peruvijanski ljevičar koji se zaljubio u Margaret Thatcher“, dnevnik The Guardian opisuje djelo kao „dinamično, ali analitično“ i stavlja naglasak na jednu od Martinovih teza: iako se putovanje Vargasa Llose obično prikazuje kao prelazak s krajnje ljevice na krajnju desnicu, „Martinov revizionistički argument jeste da je Vargas Llosa prešao manju ideološku distancu nego što se obično zamišlja. Nikada zapravo nije pripadao ljevici“, piše recenzent Pratinav Anil. Vargas nikada nije napustio elitizam, nikada nije prestao biti „bogati dječak iz Lime“.

Financial Times hvali duboku dokumentiranost djela, njegovu preciznost, i ističe da je autor ostao vjeran latinoameričkoj ljevici koju je predstavljao García Márquez. To čini da nudi priču „sa čvrstim stavovima, žestokim sudovima ali istovremeno previše strastvenu da bi bila dosadna; Martin ne nudi hladan i formalan portret“, zaključuje recenzent Boyd Tonkin. Smatra ga „pristrasnim pripovjedačem“ koji „neprekidno oštri svoju sjekiru“.