U ranom novom vijeku ples se nije uklapao u kršćanski način života no nije oduvijek bilo tako

U propovijedi s početka 13. stoljeća, nadbiskup kanterberijski Stephen Langton pozvao se na popularnu ljubavnu pjesmu, često korištenu za ples, kako bi slikovito prikazao kršćanski život: podsticao je svoju publiku da „pleše za Boga“ uz zvonki glas svetog propovijedanja, isprepletene ruke ljubavi prema Bogu i bližnjem, te udaranje stopala u dobročiniteljskim djelima. Plesati značilo je plesati za Boga.

Ovaj srednjovjekovni ples svetosti bio bi potpuno neprepoznatljiv propovjedniku iz 17. stoljeća poput Johna Martena, vikara u New Windsoru. U pismu pritužbe iz 1620. godine upućenom „gospodinu Jonesu“ povodom crkvenog starješine Thomasa Halla, Marten objašnjava da Hall rijetko prima pričešće, psuje, igra društvene igre i umjesto na večernju molitvu odlazi na pozorišne predstave.

Međutim, Martenova najduža pritužba odnosila se na Hallovo plesanje: tokom nedavnog praznika, „kada je jedan od moris-plesača skakao i plesao pred licem svećenika koji je stajao na sopstvenim vratima; pred velikim brojem ljudi vrijeđao je i zlostavljao svećenika“ plešući na Martenovom kućnom pragu i nagovarajući druge da mu se pridruže. Prema Martenovom viđenju, plesati s ciljem da se „vrijeđa i zlostavlja“ svećenik bio je znak jednakog prezira prema Bogu. Nije bio usamljen u tom stavu: plesači su, prema stotinama ranonovovjekovnih propovijedi, poskakujući išli pravo sa Zemlje u pakao.

Kako je „ples za Kristom“ postao „ples za Đavolom“? Zabrinutost da je ples grešan i da odvlači ljude od Boga postojala je još od vremena rane Crkve. Ambrozije (340–397), u svom djelu O djevicama, na primjer, detaljno izlaže opasnosti od plesa na gozbama ili proslavama, pitajući: „Kakva skromnost može postojati tamo gdje ima plesa, buke i pljeskanja rukama?“ Ipak, naporedo s tim, antički i srednjovjekovni kršćanski autori poput Kasiodora ili Richarda Rollea posmatrali su ples kao čin zajedničkog slavljenja Boga koji odražava nebesku radost.

Vrsta plesa koja je vodila u raj ili pakao nije uvijek bila precizno određena. Prikazi u umjetnosti i pisani opisi plesača sugeriraju da se moglo raditi o društvenim plesovima, karolama (grupnim plesovima koji su se izvodili držanjem za ruke u lancima ili krugovima) ili drugim kolu sličnim plesovima uz vokalnu ili instrumentalnu pratnju. Mogli su biti i koreografirani, izvođeni u formalnim liturgijskim ili gradskim procesijama.

Srednjovjekovne parohije znale su priređivati slavljeničke plesove u kojima su i žene i muškarci učestvovali tokom specifičnih liturgijskih razdoblja, kao što su ženske procesije na Duhove i praznična okupljanja u božićno vrijeme. U rijetkim prilikama, svetac ili izuzetno grešna osoba plesali bi sami: srednjovjekovni plesači mogli su biti sveci poput kralja Davida, koji je radosno plesao pred Zavjetnim kovčegom, ili grešnici poput Salome, čiji je ples doveo do smrti Ivana Krstitelja.

Ranonovovjekovni plesači, s druge strane, mogli su biti samo oni koji mrze Boga, kako je to sročeno u komentaru na Pavlove poslanice iz 1658. godine autora Thomasa Halla (druge osobe u odnosu na čovjeka iz Martenove pritužbe): „Ko kaže Bogu ‘odlazi od nas’ ako ne oni koji plešu?“

U gregorijanskim reformama 11. stoljeća, dodatno definiranim na Četvrtom lateranskom koncilu 1215. godine, pitanje kada se i gdje pleše postalo je predmet velike zabrinutosti. Niz koncila i sinoda izdao je zabrane plesanja u crkvenim dvorištima, plesanja sveštenstva, plesanja tokom misa ili molitvi, te plesanja tokom vjerskih praznika ili postova. Najizričitiji među njima, Koncil u Avignonu iz 1209. godine, zabranio je ples tokom svetih službi i na svetom tlu: „Naša je odredba da u crkvama uoči praznika svetaca ne smije biti plesnih mimika, opscenih pokreta ni kola; niti se tamo smiju pjevati ljubavne pjesme ni pjesme uz ples.“

Razlog za ove zabrane postaje jasan u kasnijim pobožnim tekstovima, poput priručnika o pobožnosti Handlyng Synne Roberta Mannynga iz Brunnea iz 14. stoljeća: Plesovi, karole i ljetne igre / Iz mnogih takvih stvari proizilaze mnoge sramote / Kada stojite i učestvujete u njima / Lijeni ste i nemarni u službi Božijoj … Činiti to veoma je pogubno / Ti ne vole ni Boga ni dom Božiji.

Postojale su i priče namijenjene poučavanju dobrih kršćanskih muškaraca i žena o tome kada i gdje ne treba plesati. Priča o prokletim plesačima karola prvi put se pojavila u čudotvornoj priči iz 11. stoljeća, a kasnije se širila kroz propovijedi, žitija svetaca, istorije križarskih ratova i druge tekstove. U toj priči, veseli plesači plešu u crkvenom dvorištu tokom mise na Badnje veče, te ih svećenik proklinje da iskuse Božiju osvetu. Primorani su na jednogodišnji ples bez osjećaja. Mannyngov izvještaj tvrdi da su plesači čitavu godinu nastavili plesati držeći se za ruke, te: Niti su hranu jeli, niti piće pili, / Niti su ijedan tren zaspali / Ni noću ni danju, ni za šta nisu znali … Ni mraz ni snijeg, ni grad ni kiša / Od hladnoće ni vrućine niko bol osjetio nije.

Značajno je da su se ova upozorenja preklopila s povećanim naglaskom na drugu kategoriju zabrinutosti: žene. Uporedo sa zabranama plesa došle su i odredbe, koje se pojavljuju u Gracijanovom Dekretu iz 12. stoljeća i u tekstovima iz 13. stoljeća autora Fishacrea, Bonaventure, Duns Scota, Richarda od Middletona i Thomasa od Chobhama protiv žena koje privlačnošću ili glasom odvlače pažnju svećenicima, dodiruju posvećene predmete ili ometaju službe brbljanjem i ogovaranjem.

Kako su reforme od 11. do 13. stoljeća nastojale nametnuti celibat svećenstvu, žene su izdvojene kao posebno problematične, te se pojavio stereotip o ženi koja remeti red svojim plesom. Kada su srednjovjekovni reformatori i ples i žene definirali kao potencijalne zagađivače svetog prostora, svetosti i vrlog hrišćanskog života, rasprava o plesu prešla je put od ambivalencije do čiste opasnosti.

Kako je ples postao grijeh u 15. i 16. vijeku, tako je postao i ženski grijeh. Kako je navedeno u jednoj engleskoj propovijedi iz 1593. godine: „Bog nam nije dao ove udove da bismo plesali, nego da bismo hodali skromno, a ne da besramno poskakujemo po uzoru na kamile (jer ne plešu nepristojno samo žene, već i kamile) … ako se tijelo izobličuje plesom, koliko se tek izobličuje duša? U tim plesovima pleše sam đavo.“

Pritužbe protiv komšija odražavale su promjenu u diskursu o plesu i izvan same Crkve. U borbi za vlast između gradonačelnika i Ceha krojača u Salisburyju 1611. godine, gradonačelnik je krojače označio kao „besposlene i profane“ zbog njihovog dugogodišnjeg običaja izvođenja moris-plesova tokom praznika. Izjava pod zakletvom iz Somerseta iz 1628. godine proglasila je izvjesnu Margerie Safe „ženom bez ugleda i reputacije“, uglavnom zato što se „dok je bila mlada žena ponašala raspušteno i uz ples“.

Kada je jednom postao grijeh, optužiti nekoga za ples postao je način da se ostvari moć unutar zajednice. Mirovanje je postalo jedini način da se živi kršćanskim životom.

Lynneth Miller Renberg je vanredna profesorka istorije na Univerzitetu Anderson u Južnoj Karolini; ovaj je tekst napisala za History Today