Nedavno deklasificirani dosje švicarske obavještajne službe o Josefu Mengeleu, zloglasnom ljekaru iz logora Auschwitz, razotkrio je decenije pasivnosti tamošnjih vlasti u traganju za nacističkim zločincem, niz slijepih ulica u potrazi i bizarni upad navodnog izraelskog špijuna u jedan švicarski internat. Međutim, odluka obavještajaca da dijelove dokumentacije zacrne crnim markerom izazvala je žestoku reakciju historičara i političkih krugova u Švicarskoj, koji optužuju vlasti za diletantizam i pokušaj institucionalne cenzure
U popodnevnim satima 14. maja 1964. godine, u internat Monte Rosa u švicarskom gradu Montreuxu nenajavljeno je ušao muškarac koji se predstavio kao gospodin Socker. Bio je to, prema policijskim bilješkama, simpatičan tridesetpetogodišnjak srednjeg rasta, moderne crne frizure i besprijekornog njemačkog izgovora. Tvrdio je da je student Univerziteta u Jerusalemu i predstavnik Svjetskog jevrejskog kongresa, ali kada su ga pritisnuli pitanjima o ličnom identitetu, priznao je da radi za izraelsku tajnu službu. Njegova meta bio je nećak i posinak Josefa Mengelea koji je pohađao pomenuti internat.
Švicarski policijski službenici, koji su vodili zapisnik o ovom pokušaju prikupljanja informacija o mjestu boravka „Anđela smrti“, zaključili su izvještaj hladnom i kratkom ocjenom da je Socker jednostavno „loš lažov“. Navodni špijun ispraćen je uz oštro upozorenje da ubuduće ne provodi nikakve samoinicijativne istrage na teritoriji Montreuxa.
Ovaj incident samo je jedan od detalja iz dosijea od 217 stranica koji je vodila Švicarska obavještajna služba (NDB). Dokumentacija je prvobitno trebala ostati zapečaćena za javnost sve do 2071. godine, ali je nedavno deklasificirana nakon pravne bitke koju su pokrenuli istraživači. Ipak, NDB je uspio nametnuti uslov po kojem je znatan dio podataka ostao zacrnjen radi navodne zaštite izvora i operativnog osoblja. Takav potez izazvao je oštre proteste švicarske naučne zajednice.
Historičarka i novinarka Regula Bochsler, koja je prva naišla na prepreke obavještajne službe tokom istraživanja drugog nacističkog slučaja, te njen kolega Gérard Wettstein, koji je procesuirao slučaj pred sudom, smatraju da je provedena cenzura potpuno neosnovana. Wettstein ističe da samo uvid u nezaštićeni original omogućava nezavisnu naučnu analizu, dok Bochsler zacrnjene dijelove naziva čistim diletantizmom, ukazujući na činjenicu da su pojedina imena na jednoj stranici zacrnjena, dok se na drugoj mogu nesmetano pročitati ili jednostavno pronaći u javnim registrima i na Wikipediji. Slučaj je stigao i do švicarskog parlamenta, gdje je kopredsjednik Socijaldemokratske partije Cédric Wermuth uputio zvanično poslaničko pitanje.
Analiza sadržaja arhiva pokazuje da švicarske vlasti tokom poslijeratnih decenija uopće nisu pokazivale inicijativu da pronađu ili privedu Mengelea. Umjesto aktivnog operativnog rada, dosije se uglavnom sastoji od Interpolovih potjernica, novinskih isječaka i provjera dojava koje su se redovno ispostavljale kao netačne. Iako je Mengele 1956. godine nesmetano zimovao u Švicarskoj sa svojim sinom, što su godinama kasnije dokazale fotografije koje je objavio njemački magazin Bunte, obavještajna služba se zadovoljila pukim arhiviranjem štampanih tekstova.
Među dokumentiranim lažnim tragovima nalazi se i prijava jedne žene iz 1980. godine koja je tvrdila da je Mengelea vidjela na jednoj izolovanoj farmi u Irskoj kako uzgaja pčele pod lažnim imenom Braendle, iako je zloglasni ljekar u to vrijeme već bio mrtav. Pratili su se i navodi o njegovom navodnom boravku u Asconi pod imenom dr. Merk ili u Ženevi pod pseudonimom Gregori, kao i povremeni upiti zapadnonjemačkih organa koji su sugerisali da bi se bjegunac mogao nalaziti u Brazilu ili Švicarskoj.
Arhiv, međutim, ne nudi potpune odgovore na kontroverznu epizodu iz proljeća 1961. godine, kada je druga Mengeleova supruga i udovica njegovog brata, Marta Mengele, iznajmila stan u mjestu Kloten u neposrednoj blizini ziriškog aerodroma. Nakon što je jedan njemački novinar prijavio da je na njenom balkonu vidio muškarca koji je odgovarao opisu odbjeglog zločinca, lokalna policija stavila je objekat pod kratkotrajni nadzor. Uprkos tome, Marta Mengele je jednog jutra napustila stan automobilom u društvu nepoznatog muškarca, a da ih niko od nadležnih organa nije zaustavio niti legitimirao.
Detalji o tom propustu nalaze se u spisima drugih policijskih organa, ali deklasificirani dosje obavještajne službe sadrži zapisnik o njenom saslušanju kada je zatražila švicarsku boravišnu dozvolu. Vlasti u Zürichu posumnjale su u njene namjere, postavivši pitanje zašto je za život izabrala neatraktivan Kloten umjesto Montreuxa u kojem joj je studirao sin, na šta je ona odgovorila da ne govori francuski jezik.
U konačnoj odbijenici navedeno je da Marta Mengele, uprkos tvrdnjama da dvije godine nema kontakt sa suprugom, planira povratak njemu i nije učinila ništa kako bi se zvanično distancirala od stavova i djela svog muža, što je ocjenjeno kao suprotno javnom interesu Švicarske. Nakon odbijanja boravka, napustila je zemlju i preselila se u italijanski Merano, dok se Mengele, koji je umro u Brazilu 1979. godine bez suočavanja s pravdom, u švicarskim arhivima zadržao samo kao zbirka neiskorištenih tragova i birokratskih zabilješki.
IZVOR: Bosna.hr, El Pais
