Raspad Austro-Ugarske i ulazak Bosne i Hercegovine u Kraljevinu SHS donijeli su teške privredne potrese umjesto očekivanog ekonomskog procvata. Suočena s posljedicama rata, odlivom stručne radne snage i prekidom trgovačkih lanaca, novonastala država nije uspjela iskoristiti potencijale bh. industrije i resursa. Diskriminatorna zamjena valute i slom domaćeg bankarstva osiromašili su građane, dok je politički vođena agrarna reforma usitnila posjede i gurnula seljaštvo u duzničku krizu. Uz obustavu ključnih projekata izgradnje željeznica, Bosna i Hercegovina je ostala saobraćajno i ekonomski zapostavljena

Kada su se u kasnu jesen 1918. godine ugasili topovi Prvog svjetskog rata, a sa historijske pozornice nestala Habzburška Monarhija koja je četiri decenije upravljala Bosnom i Hercegovinom, među narodom i političkim elitama zavladalo je veliko ushićenje. Očekivalo se da će dugo sanjana sloboda i ulazak u novu zajedničku državu Južnih Slavena, Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, otvoriti vrata sveopćem privrednom preporodu. Bosna i Hercegovina je u novu državu unijela ogromne prirodne resurse: bogate šume, rude, razvijenu transportnu infrastrukturu i tek započeti preobražaj u moderni kapitalistički sistem.

Međutim, stvarnost koja je uslijedila ponudila je oživotvorenje ekonomskog zaborava i stagnacije. Umjesto zamaha i modernizacije, privredni život Bosne i Hercegovine u međuratnom periodu (1918–1941) obilježen je teškim padom industrijske proizvodnje, monetarnim osiromašenjem građana, etničkim i političkim manipulacijama u bankarstvu, te površno provedenom agrarnom reformom koja je uništila stari poredak bez stvaranja stabilnog novog poljoprivrednog sistema.

Ako se pažljivo analiziraju historijski izvori, arhivska građa i statistički podaci iz tog vremena, kako je to detaljno obradio historičar dr. Muhamed Nametak sa Instituta za historiju Univerziteta u Sarajevu, jasno je da je raspad Austro-Ugarske i dolazak nove vlasti donio tektonske poremećaje od kojih se bh. privreda nije oporavila ni do Drugog svjetskog rata.

Bosna i hercegovina je više od godinu i po dana bila direktna ratna zona, sa ogromnim demografskim gubicima od oko 360.000 ljudi i više od 90.000 unutrašnjih izbjeglica koje su morale napustiti svoje domove tokom ratnih operacija 1914. i 1915. godine.

Masovna pomjeranja stanovništva prekinula su redovan rad u poljoprivredi i industriji, što je u zimu 1918/1919. godine rezultiralo katastrofalnom glađu. Problem je dodatno produbila neshvatljiva pokrajinska uskogrudnost i partikularizam novonastalih vlasti. Pokrajinske vlade u okviru iste države ponašale su se jedne prema drugima kao prema stranim zemljama, zabranjujući slobodan promet roba i žitarica.

U takvom rasulu, pokrajinska Vlada Bosne i Hercegovine bila je primorana vratiti se primitivnim oblicima robne razmjene i kompenzacije. Tako se sarađivalo na nivou trampa: tuzlanska so mijenjana je za češko žito, prijedorski srez nudio je svinjsku mast u zamjenu za robu iz Čehoslovačke, dok se drvna građa iz BiH slala u Sombor kako bi zauzvrat stigao kukuruz iz Vojvodine. Kako ni to nije bilo dovoljno, vlasti su pribjegle prinudnom otkupu i rekviziciji stoke i žita, što je uzrokovalo masovno nezadovoljstvo seljaštva zbog nepovoljnih cijena i nasilnih metoda. Kada je rekvizicija u ljeto 1919. konačno ukinuta, tržište su zapljusnule nagle špekulacije i dramatičan skok cijena.

Dodatni udarac funkcionalnosti privrede zadala je odluka o protjerivanju stranih državljana donijeta u maju 1919. godine. Cilj naredbe bio je progon državljana bivših neprijateljskih zemalja, ali se u praksi odrazila i na stručnjake iz savezničkih zemalja poput Čehoslovačke i Poljske. Kako je Austro-Ugarska deficit stručne radne snage u BiH nadoknađivala doseljavanjem inženjera, tehničara i kvalifikovanih radnika, njihov odlazak stvorio je nesmotren zastoj u ključnim privrednim granama.

Kada je 86 željezničkih radnika iz Čehoslovačke 1919. godine izrazilo želju da se vrati u domovinu, Zemaljska vlada u Sarajevu morala je uputiti paničnu molbu Ministarstvu željeznica u Pragu da odgodi njihov odlazak jer u BiH prosto nije bilo nikoga ko bi upravljao vozovima.

U periodu prije 1914. godine, teška industrija u Bosni i Hercegovini doživljavala je ekspanziju. Međutim, postratne godine donijele su dramatičan pad proizvodnje od kojeg se pojedini privredni giganti godinama nisu oporavili.

Šokantni podaci pokazuju da Željezara Zenica u čitavom međuratnom periodu nikada nije uspjela nadmašiti svoju rekordnu proizvodnju iz 1912. godine. Umjesto dugoročne strategije razvoja i ulaganja, novostvorena država donijela je 18. marta 1919. godine odluku o nacionalizaciji industrijskih preduzeća. Industrija je u narednim godinama postala predmet neprekidnog špekulativnog preprodavanja

Željezara Zenica je nakon nacionalizacije u svega nekoliko godina mijenjala vlasnike,  najprije je preuzima Jadranska banka, potom akcionarsko društvo “Grajnic”, zatim šumsko preduzeće “Šipad”, da bi na kraju završila pod direktnom kontrolom Ministarstva šuma i ruda.

Rudnik željezne rude Ljubija kod Prijedora, otvoren 1916. godine sa najkvalitetnijom rudom u regiji kako bi snabdijevao ratne potrebe Centralnih sila, obustavio je rad krajem 1918. godine zbog odlaska stručnjaka i prekida veza sa srednjoevropskim tržištem. Rudnik je ostao potpuno zatvoren više od tri godine, sve do aprila 1922. godine.

Uloga teške industrije u Bosni i Hercegovini svedena je prvenstveno na odbrambene potrebe nove države i centralističko planiranje iz Beograda, bez adekvatnih finansijskih sredstava i jasnog vizionarskog plana.

Nezadovoljstvo ovakvim maćehinskim odnosom centralne vlasti prenijelo se i u političke klupe. U martu 1926. godine, narodni poslanici iz Bosne i Hercegovine uputili su oštar Memorandum ministarstvima građevina, finansija, trgovine i industrije. U tom dokumentu skrenuli su pažnju na to da su nekada uzorno održavani bosanskohercegovački putevi i pruge u očajnom stanju, te da Narodna banka dijeli kredite neravnomjerno. Zatražili su da se krediti odobravaju srazmjerno broju stanovnika, navodeći podatak da je Hrvatska dobijala više nego dvostruko više kredita po glavi stanovnika u odnosu na Bosnu i Hercegovinu.

Pogrešno planiranje, loše provođenje zakona i nekontrolirana borba protiv inflacije dovode 1925. godine do teške finansijske krize na nivou čitave države. Prekomjerno jačanje dinara stvorilo je monetarni grč. Hiljade preduzeća osnovano je bez ikakve ekonomske podloge, pa je u periodu od 1924. do 1926. godine u Kraljevini SHS bankrotiralo više od 5.000 firmi. U 1926. godini čak 70% svih preduzeća u državi nije bilo u stanju izmirivati svoje finansijske obaveze.

Jedan od najdirektnijih načina na koji su stanovnici Bosne i Hercegovine osjetili promjenu režima bila je monetarna reforma. Bivša valuta, austrougarska kruna, gubila je vrijednost tokom rata, ali je i dalje predstavljala jedino sredstvo plaćanja u BiH. Zamjena kruna za srbijanske dinare trajala je do 1920. godine.

Iako je prvobitno planirano da se kruna mijenja u omjeru 2:1 (dvije krune za jedan dinar), konačni kurs određen je u omjeru 4:1 (četiri krune za jedan dinar). Ovakav diskriminatoran kurs izravno je pogodovao vlasnicima dinara iz Srbije, dok su štediše i građani u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Sloveniji u preko noći izgubili tri četvrtine svoje imovine. Time je investicioni potencijal bh. društva znatno smanjen na samom početku postojanja nove države.

Uporedo s monetarnim osiromašenjem, dogodio se i slom bankarskog sektora. Privilegovaba zemaljska banka za BiH, najveća i najstabilnija finansijska institucija u zemlji, tokom rata je izgubila petinu svog osoblja, a zakonom o nacionalizaciji imovine neprijateljskih državljana iz maja 1919. stavljena je pod državnu upravu. Rezultat je bio katastrofalan: 1918. godine Zemaljska banka nalazila se na 5. mjestu najmoćnijih banaka u čitavoj Kraljevini SHS, da bi samo tri godine kasnije pala na samo dno, na 11. mjesto ljestvice.

Gubitak međunarodnih veza i povjerenja opisao je savremenik, srbijanski ekonomista i bankar Ljubomir Stefan Kosier 1924. godine: “Svrha nacionalizacije nije uništiti preduzeća, oslabiti njihov položaj i upropastiti njihove veze, javno povjerenje… Svrha nacionalizacije trebala je biti postavljanje našeg naroda na upravljačke položaje u tim firmama. U slučaju Zemaljske banke, sve se to moglo uraditi za par mjeseci. Ali ugroziti cjelokupno poslovanje bilo je direktno protiv naših nacionalnih interesa. Prvorazredna institucija kao što je Zemaljska banka trebala je sačuvati svoje međunarodne relacije, poslovne veze sa kupcima bosanske suhe šljive… Sada smo skrenuli pažnju međunarodne zajednice na nas, ali na pogrešan način, pa tek sada državni službenici daju instrukcije jugoslavenskim bankarima da idu na međunarodno tržište i traže strane kredite jer nismo u stanju sami podmiriti svoje potrebe.”

Pored uništenja reputacije domaćih banaka, u postratnom periodu dolazi do potpunog napuštanja austrougarskog koncepta nadetničkog bankarstva. Dok je austrougarska uprava nastojala zaobići etničke podjele dajući najveće poslove stranim bankama, nakon 1918. godine bankarstvo u BiH se usko fragmentira na etničke tabor. Sa jedne strane stajala je Srpska centralna privredna banka. Sa druge strane nalazile su se Hrvatska centralna banka i Muslimanska centralna banka.

Uvidjevši da centralna vlast u Beogradu zanemaruje privredne potrebe Bosne i Hercegovine, muslimanski i hrvatski privredni krugovi uspostavljaju blisku saradnju koja je 1924. godine krunisana spajanjem njihovih institucija u Ujedinjenu centralnu banku. Ekonomisti tog vremena u ovom spajanju nisu vidjeli samo poslovni potez, već i otvoren politički savez protiv beogradskog centralizma.

Ovakva destabilizacija pogodovala je otvaranju filijala banaka iz drugih dijelova Kraljevine SHS, koje su usljed izostanka zakonskih ograničenja kamatnih stopa počele isisavati kapital iz BiH. Dok je u austrougarskom periodu najviša zakonska kamatna stopa bila ograničena na 12%, u novoj državi veće banke naplaćivale su kamate od 16% do 24%, dok su manje banke išle i do zapanjujućih 28%. Radilo se o zelenaškim stopama koje su gušile bilo kakvu razvojnu inicijativu.

Priča o privrednom zaostajanju Bosne i Hercegovine neraskidivo je vezana za transportnu izolaciju. Bosanskohercegovački sabor je još 1913. godine usvojio ambiciozan plan izgradnje i modernizacije željezničke mreže. Cilj je bio dvojak: zamijeniti postojeću uskotračnu prugu prugom normalnog kolosijeka i povezati Bosnu i Hercegovinu sa savremenom evropskom željezničkom mrežom.

Plan je bio brižljivo osmišljen kako bi domaći finansijski i građevinski sektori imali direktnu korist. Domaće banke i njihove građevinske kćerke-firme obezbijedile su učešće u finansiranju i izvođenju radova. Tako je građevinsko društvo BHBG (Bosnien Herzegovinische Bau Gesellschaft), u vlasništvu Privilegovane zemaljske banke, osiguralo učešće u izgradnji pruge Bihać – Bosanski Novi. Sa druge strane, mađarski kapital okupljen oko Privilegovane agrarne i komercijalne banke osnovao je građevinsko preduzeće Union Bau Gesellschaft, koje je dobilo ugovor za proboj željezničkog tunela na liniji Banja Luka – Jajce.

Izbijanje rata 1914. godine prekinulo je realizaciju ovih projekata. Nakon 1918. godine, nova država nije imala ni finansijske snage ni političke volje da nastavi ovako obimne infrastrukturne radove. Bosna i Hercegovina je ostala zarobljena u mreži sporih, uskotračnih pruga, odsječena od glavnih saobraćajnih arterija, što se do danas smatra jednim od glavnih uzroka njene historijske nerazvijenosti.

Poljoprivreda je predstavljala najvažniji sektor privrede, ali i najveće poprište društvenih sukoba. Tokom austrougarske uprave, agrarno pitanje, odnos između feudalaca (aga i begova) i seljaka-zupaca (kmetova), rješavano je postupno, fakultativnim otkupom. Kmeti koji bi postigli dogovor sa vlasnicima mogli su uz pomoć državnih i bankarskih kredita otkupiti zemlju. Iako je proces bio spor, učešće kmetskog stanovništva u ukupnoj populaciji smanjeno je sa 38,2% na početku uprave na 27,6% prema popisu iz 1910. godine.

Austrougarska vlast ulagala je i u modernizaciju poljoprivrede kroz osnivanje poljoprivrednih stanica, uvoz kvalitetnog sjemena, rasplodne stoke i savremenih plugova, te edukaciju mladih poljoprivrednika. Izvoz voća, a naročito suhe šljive, ključnog izvoznog artikla BiH, bio je vrhunski organiziran i donosio je veliku zaradu na tržištima Austrije, Njemačke i Mađarske.

Raspadom Monarhije 1918. godine dolazi do eksplozije nezadovoljstva na selu. Seljaci u mnogim krajevima nasilno ulaze na posjede, odbijaju plaćati davanja, a bilježe se i brojni napadi, paljevine imanja i međuetnički incidenti. Kako bi smirio zapaljivu situaciju, regent Aleksandar izdaje Manifest od šestog januara 1919. godine kojim obećava brzu agrarnu reformu, dok Vlada 25. februara 1919. godine i formalno ukida kmetstvo.

Provođenje agrarne reforme u BiH bilo je izuzetno kompleksno i obojeno vjersko-nacionalnim tenzijama. Budući da su preko 90% zemljoposjednika bili muslimani, a preko 90% kmetova kršćani (većinom Srbi), reforma se pretvorila u bespoštednu političku borbu. Radikalni zahtjevi tražili su oduzimanje zemlje bez ikakve naknade. Ipak, kako bi osigurala podršku Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO) za izglasavanje prvog Ustava Kraljevine SHS, centralna vlast pristaje na kompromis i obećava isplatu odštete. Odobreno je 255.000.000 dinara na ime naknade za kmetske selišne zemlje. Dodijeljeno je još 25.000.000 dinara za begovska zemljišta (beglučke zemlje). Reformom je oko 150.000 seljačkih porodica dobilo u vlasništvo ukupno 8,5 miliona dunuma zemlje.

Međutim, finansijska odšteta bivšim vlasnicima bila je mizerna. Prosječna isplaćena cijena po dunumu iznosila je svega 33 do 34 dinara, u trenutku kada je stvarna tržišna vrijednost zemlje bila višestruko veća. Primjera radi, u selu Japage kod Han Pijeska tržišna cijena ara zemlje dostizala je i do 400 dinara, što znači da su vlasnici u procesu eksproprijacije dobijali jedva desetinu stvarne vrijednosti svoje imovine.

Uprkos tome što su seljaci postali vlasnici zemlje, očekivani ekonomski procvat je potpuno izostao. Štaviše, poljoprivreda je potonula u hroničnu krizu iz nekoliko razloga.

Vlast je agrarnu reformu posmatrala kao krajnji cilj, a ne kao prvi korak ka modernizaciji poljoprivrede. Budžet Ministarstva poljoprivrede iznosio je skromnih ispod 2% ukupnog državnog budžeta, iako je poljoprivreda bila noseća grana čitave privrede. Dalje, zbog naglog porasta stanovništva, dobijena zemlja se dijelila na više potomaka. Prosječna veličina posjeda brzo se smanjivala, pa su porodice trošile cjelokupan prihod na puko preživljavanje, bez ikakve mogućnosti ulaganja u mehanizaciju.

Zbog odsustva jakih i pristupačnih kreditnih ustanova, seljaci su padali u ruke zelenaša i privatnih banaka sa visokim kamatnim stopama. Samo jedna nerodna godina značila je masovne bankrote. Savremenici su zapisali da se “dug prolomio zemljom poput epidemije”. Centralizacija u Beogradu dovela je do toga da su sredstva usmjeravana u obnovu voćarstva u Srbiji, dok je sarajevska administracija ostala bez novca i inicijative.

Jedan agronomska stručnjak tog vremena gorko je rezimirao situaciju 1938. godine: “Čitav ovaj poslijeratni rad u pogledu stočarstva obilježen je diletantskim eksperimentisanjem. Austrijska uprava je barem radila u tandemu sa univerzitetom i profesorima. Danas nam je ta praksa potpuno nepoznata.” Budžet za unapređenje stočarstva u Vrbaskoj banovini tokom 1930-ih iznosio je tek trećinu neophodnih sredstava, a i taj novac je stizao sa velikim zakašnjenjima.

Pored čisto ekonomskih pokazatelja, ključna razlika između dva istorijska perioda ležala je u samom karakteru državne vlasti i odnosu prema zakonu. Austrougarska uprava, uprkos svim svojim kolonijalnim i eksploatatorskim manama, insistirala je na striktnom poštivanju zakona, pravnom poretku i finansijskoj disciplini. Nova administracija pokazala se u tom pogledu daleko slabijom.

Publicista Đoko Perin opisao je ovu fundamentalnu promjenu u društvenom ponašanju 1929. godine: “Stara vlast zastupala je u prvom redu državu i zakon. Nova administracija u tom se pogledu pokazala mnogo slabijom. U svojoj suštini slaba i labava, zastupala je državne i nacionalne politike vrlo slabo, a zakoni i javni red nisu funkcionisali. U takvim okolnostima kod ljudi se razvilo ponašanje nepoštivanja zakona i neispunjavanja zakonskih obaveza. Vlasti su posebno demoralisale narod dijeljenjem besplatne hrane, šuma i drugih dobara u vrlo nezdravom obliku. Ovakvim postupcima razvio se apetit za nezasluženim dobrima.”

Kada se podvuče crta pod ekonomski bilans Bosne i Hercegovine u okviru Kraljevine SHS / Jugoslavije, postaje jasno da stvaranje zajedničke države Južnih Slavena nije donijelo očekivani napredak. Propuštena je historijska prilika da se izvanredne prirodne pogodnosti, prostrane šume, bogati rudnici, povoljan geografski položaj i izlaz na Jadransko more, iskoriste za izgradnju moderne i održive nacionalne privrede.

Smjena režima 1918. godine prekinula je razvojne procese i uvela Bosnu i Hercegovinu u decenije ekonomske stagnacije, visoke zaduženosti i pravne nesigurnosti. Teške posljedice te stagnacije i saobraćajne izoliranosti osjećale su se decenijama kasnije, ostavljajući dubok trag u novijoj privrednoj historiji zemlje.

(Za tekst korišten materijal iz naučnog rada dr. Muhameda Nametka pod naslovom: „REGIME CHANGE AND ITS INFLUENCE ON BOSNIAN ECONOMY AFTER THE FIRST WORLD WAR“; u prijevodu: „Promjena režima i njen uticaj na bosanskohercegovačku privredu nakon Prvog svjetskog rata“)