Psihoanaliza je proučavala različite načine na koje se totalitarne ideologije i stavovi uvlače u nas, u jezik ili u odsustvo nijansi i složenosti

Fašizam ne upada uvijek s zastavama i marševima. Ponekad se manifestira kao mentalna iscrpljenost, nestrpljenje prema nijansama ili želja da neko nametne red. Infiltrira se u jezik, u način na koji imenujemo drugog i u iskušenje da složenost svedemo na slogan. Često se, prije nego što postane politički program, nastani kao intimna naklonost prema svijetu.

Psihoanaliza se ovim pitanjima bavila iz iskustva. Mnogi njeni osnivači nisu razmišljali o autoritarizmu s distance, već iz progona i egzila. Freud je jedva pobjegao iz Beča, a četiri njegove sestre, koje nisu uspjele izaći, deportirane su u nacističke logore. Stoga ne čudi što, zbog stalne pažnje posvećene individualnim razlikama i fleksibilnom ličnom razvoju, psihoanalitički rad nikada nije bio dozvoljen pod totalitarizmom.

Možda se upravo zato psihoanaliza zaustavila na onim trenucima u kojima, pod pritiskom, um traži olakšanje u krutim oblicima mišljenja. Tu još nije riječ o doktrinama, već o afektima: anksioznosti, bijesu, potrebi za izvjesnošću. U tim trenucima autoritarno mišljenje se pojavljuje kao prekarni odgovor na nelagodu. Fašizam ne zavisi od specifičnih okolnosti, nema potrebe za spominjanjem imena, već nastaje tamo gdje ambivalencija prestaje biti podnošljiva, gdje se nesigurnost doživljava kao prijetnja, a ranjivost zahtijeva žrtvenog jarca.

Prijelaz iz psihičkog u političko nije skok, već neprimjetni kontinuitet. Francuski etnograf Michel Leiris ostavio je lucidno svjedočanstvo o ovom procesu u svojim ratnim dnevnicima, gdje iskustvo vremena bez budućnosti opisuje kao „neprobojni blok koji predstavlja sadašnjost“. Prema Leirisu, horor se ne pojavljuje odjednom, već se akumulira u malim pomjeranjima, a kada postane vidljiv, mi smo već unutra.

U eseju pod naslovom „Stanje fašističkog uma“, psihoanalitičar Christopher Bollas tvrdi da je sklonost ka fašizmu inherentna našoj prirodi. Naslov se poigrava dvosmislenošću riječi „stanje“ aludirajući kako na mentalno stanje tako i na političku državu: ne odnosi se samo na ideologiju u užem smislu, već na psihičku konfiguraciju, način organizovanja iskustva. Um funkcionira kao „parlamentarni sistem“, objašnjava Bollas: u njemu različiti glasovi, želje, strahovi, kontradikcije,  koegzistiraju i pregovaraju. „Stanje fašističkog uma“ pojavljuje se kada se taj prostor uruši i samo jedan glas prisvoji autoritet te utiša sve ostale. Obično smještamo fašizam izvan sebe, kao figuru zla koju eksternalizujemo, ali Bollas preispituje tu projekciju ukazujući na to da u nesvjesnom nosimo fašistu. Tako se, ako je i postojala fašistička država, njeno izranjanje može tumačiti i kao materijalizacija ovog psihičkog procesa.

Na jednoj seansi u kojoj je pacijent bio odlučan da dobije dozvolu za oružje, moj latentni fašizam izbio je na vidjelo i uhvatio me na djelu: pacijent se osjećao nesigurno i želio je zaštititi svoju porodicu. Prepoznali smo da je njegovo stanje pripravnosti proisticalo iz ranih iskustava prijetnje, za njega vrlo stvarnih, ali teško mi je bilo održati pažnju. Bilo je kao da je oružje već napunjeno: kod njega, kao odbrana od uvijek prisutnog agresora, a kod mene, kao nestrpljenje koje je ograničavalo slušanje.

Tek kada sam prepoznao svoju pretjeranu reakciju, nešto se počelo mijenjati: mogli smo istražiti složenost njegove insistentnosti i stvoriti sigurno okruženje koje manje zavisi od vanjskog rješenja. Svijet je i dalje bio nesiguran, ali smo uspjeli da se suočimo s njegovim i mojim strahovima bez pretvaranja istih u krutu suprotstavljenost.

U razgovoru s psihoanalitičarem i historičarem Danielom Pickom, čiji rad istražuje veze između nasilja, sjećanja i autoritarizma, nametnulo se pitanje da nije riječ samo o tome kako razmišljamo, već u kojim uslovima je to moguće činiti bez zarobljavanja hitnošću zauzimanja stava. Zamisliti mišljenja drugačija od naših, bez pritiska da ih homogeniziramo, nije polazna tačka, već praksa koja zahtijeva podršku.

Vraćajući se na intuiciju Hannah Arendt, Pick naglašava da se sloboda govora ne može odvojiti od svjetova u kojima se sprovodi. „Ne može se sve reći bilo gdje bez posljedica“, upozorava on. Niko ne bi branio pravo da vikne „Požar!“ u punom pozorištu; ali na psihoanalitičkoj seansi neko bi mogao reći: „Sinoć sam fantazirao da to uradim“. Ta razlika je ključna.

Slobodna asocijacija je fundamentalna za psihoanalizu i ključna za pružanje otpora ili popravljanje fašističke orijentacije: pustiti misli da teku, bez filtera, i dati im glas. Međutim, nije dovoljno samo odbaciti homogenizirajući impuls; treba osvijetliti i heterogenost. Tokom psihoanalitičke seanse podstiče se izražavanje kontradikcija i neslaganja, onih neskladnosti koje sprečavaju integraciju u svijet ili u samog sebe. Tako psihoanaliza nudi model prostora za vođenje manje užurbanih razgovora, što je danas rijetkost, i oblik razgovora koji se ne strmoglavljuje, odmah, u podjelu.

David Dorenbaum je psihijatar i psihoanalitičar; ovaj komentar napisao je za El Pais