Jedno pogrešno skretanje u sarajevskoj ulici bilo je povod da se svijet nađe u četvorogodišnjoj ratnoj klaonici. Slom četiri carstva, deset miliona poginulih vojnika i rađanje modernog načina ratovanja ostali su trajna ostavština sukoba koji je započeo slučajem na sarajevskoj Appelovoj obali, a okončan u željezničkom vagonu u francuskom mjestu Compiègne 11. novembra 1918. godine

Tog 28. juna 1914. godine, Gavrilo Princip već je bio odustao od atentata. Nakon neuspjelog pokušaja Nedeljka Čabrinovića, koji je satima ranije bacio bombu na autokolonu nadvojvode Franca Ferdinanda, zavjerenici su se raspršili po Sarajevu, uvjereni u potpuni slom plana. Princip, jedan od šestorice pripadnika Mlade Bosne raspoređenih tog dana, potražio je zaklon u blizini delikatesne radnje Morica Šilera, na uglu Ulice Franca Jozefa i Appelove obale. Tamo je, prema najraširenijoj verziji događaja, čekao bez ikakvog plana.

Kritičnu grešku načinio je Leopold Lojka, vozač otvorenog automobila Gräf & Stift u kojem su se nadvojvoda Franc Ferdinand, prijestolonasljednik moćnog Austrougarskog carstva, i njegova supruga Sofija Chotek ponovo vozili prema bolnici, u želji da posjete oficire povrijeđene u prvom napadu. Lojki niko nije prenio da je zvanična ruta vožnje izmijenjena. Prateći prvobitni plan, skrenuo je desno u Ulicu Franca Jozefa, ali mu je general Oskar Potiorek, vojni guverner Bosne i Hercegovine, oštro naredio da zaustavi vozilo i ispravi grešku. Automobil se zaustavio i polako počeo motati unazad.

Ispred zaustavljenog automobila, na svega dva metra udaljenosti, stajao je Princip. Izvukao je pištolj Browning FN 1910 i ispalio dva hica. Prvi metak pogodio je Franca Ferdinanda u vrat, a drugi Sofiju u stomak. Oboje su podlegli povredama za manje od sat vremena. Pogrešno skretanje, nespretno manevrisanje unazad, geografska koincidencija u nekoliko sekundi… i katastrofa je bila neizbježna. Na toj minijaturnoj sumi slučajnosti počivao je fitilj koji će zapaliti Prvi svjetski rat.

Kada je sukob izbio u ljeto 1914. godine, njemački car Vilhelm II obećao je svojim trupama da će se vratiti kućama “prije nego što lišće opadne”. Vjerovalo se da će rat biti brza vojna šetnja i da će se pobjednici vratiti već u jesen. To obećanje odražavalo je potpunu odsječenost od stvarnosti generala i vladara tog doba, sljepilo čitave jedne generacije. Niko od njih nije bio u stanju predvidjeti da će novo naoružanje, poput brzometnih mitraljeza i teške artiljerije, onemogućiti bilo kakvu brzu pobjedu.

Zahvaljujući tom lažnom optimizmu, stanovništvo nije osjećalo strah već entuzijazam. Armije su ispraćane uz zastave, cvijeće i pjesmu. U Berlinu, Parizu i Sankt Peterburgu, euforična masa ispraćala je rezerviste uvjerena da je pred njima kratak, odlučujući i “čist” rat.

Njemački plan u početku je funkcionirao. Trupe cara Vilhelma prošle su kroz Belgiju, slomile otpor kod Liježa i napredovale prema Marni. Međutim, desno krilo pod komandom generala Von Klucka nije uspjelo obuhvatiti Pariz. Između šestog i 12. septembra 1914. godine, francuska armija pod komandom Joffrea, pojačana čuvenim “taksijima s Marne” koji su prevozili pojačanja iz prijestolnice, prešla je u kontranapad i zaustavila njemačko napredovanje. Schlieffenov plan je propao.

Tada je započela “trka ka moru”, niz obostranih pokušaja bočnog obuhvatanja koji su na kraju iscrtali neprekidni front od Engleskog kanala do švicarske granice. U oktobru i novembru, u belgijskom isturenju kod Ipra, vođena je prva velika rovovska bitka. Tamo je stradala elita britanske profesionalne vojske i hiljade mladih njemačkih dobrovoljaca, u događaju koji su Nijemci nazvali Kindermord, masakr djece. Vojnici su iskopali rovove. I nastavili su kopati naredne četiri godine.

Rovovski rat pretvorio je bojište u mjesečev pejzaž. Dvije paralelne linije kanaliziranih rovova, razdvojene “ničijom zemljom” pod bodljikavom žicom, protezale su se na više od 700 kilometara. Između njih nalazili su se krateri od granata, nesahranjeni leševi i pacovi. U rovovima, ljudi su živjeli s blatom, ušima i smradom raspadanja. Dizenterija, rovovsko stopalo i gripa nanosili su gotovo jednaku štetu kao i meci.

U aprilu 1915. godine, tokom Druge bitke kod Ipra, njemačka armija je pustila 168 tona hlora u gasovitom stanju na francuske i kanadske linije. Bila je to prva masovna upotreba hemijskog oružja u historiji. Uslijedio je fozgen, a potom 1917. godine i plikavac (ipsilon/gorušičar), koji je pržio pluća i kožu. Gas-maska postala je obavezni dio opreme, zajedno s francuskim šljemom Adrian ili njemačkim Stahlhelmom, uvedenim nakon što je utvrđeno da artiljerijski projektili uzrokuju daleko više žrtava od bilo kojeg drugog oružja.

Verdun i Somma obilježili su 1916. godinu, najkrvaviju u čitavom ratu. Njemački general Falkenhayn planirao je Verdun kao bitku iscrpljivanja. Htio je do kraja “iskrvariti” francusku vojsku na mjestu s kojeg se iz prestižnih razloga nije moglo povući. Između februara i decembra, Francuzi i Nijemci imali su više od 700.000 poginulih i ranjenih. General Pétain organizirao je Voie Sacrée (“Sveti put”), jedinu cestu kojom su bez prestanka pristizali konvoji pojačanja i zaliha.

U julu, kako bi olakšali pritisak na Verdun, Britanci i Francuzi pokrenuli su ofanzivu na Sommi. Prvog dana, 1. jula 1916. godine, britanska armija pretrpjela je gotovo 60.000 žrtava, od kojih je 19.240 bilo mrtvih. Bio je to najcrnji dan u njenoj vojnoj historiji. Kada je bitka okončana u novembru, linija je pomjerena svega nekoliko kilometara, uz cijenu od preko milion žrtava na obje strane. Na Sommi su se prvi put pojavili i britanski tenkovi Mark I, spori i podložni kvarovima, ali nedvosmisleni najavljivači novog doba ratovanja.

Iza ovih surovih brojeva stajali su živi ljudi. Običan vojnik pisao je kući između dva bombardiranja (pod budnim okom vojne cenzure), dijelio obrok s drugovima koji možda neće dočekati zoru, pušio sljedovanje duhana i brojao sate straže gledajući kroz rovovski periskop. U takvom okruženju, Badnje veče 1914. godine ostalo je urezano kao čudesan privid humanosti. Na nekoliko sektora zapadnog fronta, uglavnom između britanskih i njemačkih jedinica, vojnici su spontano izašli iz rovova kako bi razmijenili cigarete, pjevali božićne pjesme i, prema nekim svjedočanstvima, navodno igrali nogomet na ničijoj zemlji. Zapovjedništva su, alarmirana ovim događajem, strogo zabranila svako buduće bratimljenje. Drugo spontano primirje u tom obimu više se nikada nije ponovilo.

Veliki rat bio je prvi totalni industrijski sukob. Tvornice su preusmjerene na ratnu proizvodnju, države su preuzele kontrolu nad ekonomijom i uvele restrikcije hrane. U Francuskoj je skovan termin Union sacrée (“Sveto jedinstvo”) za političku konsolidaciju bez pukotina; u Njemačkoj je Burgfrieden (“Zamkovni mir”) privremeno utišao kritike socijaldemokrata.

Dok su muškarci bili na frontu, žene su zauzele njihova radna mjesta. Britanske „munitionettes“ rukovale su eksplozivom sve dok im koža ne bi požutjela od trovanja TNT-om; u Francuskoj su se stotine hiljada žena zaposlile u fabrikama naoružanja; u Njemačkoj je kriza s hranom u zimu 1916–1917. godine, čuvena “zima repa”, pala uglavnom na teret majki koje su satima čekale u redovima. Rat nije automatski donio ravnopravnost polova, ali je srušio stare dogme: već 1918. godine Ujedinjeno Kraljevstvo je priznalo pravo glasa ženama starijim od trideset godina, a ubrzo potom slijedile su Njemačka i Sjedinjene Američke Države.

Ratna propaganda dostigla je do tada neviđenu sofisticiranost. Plakati, štampa, film i vjerske propovijedi konstruisali su čudovišne slike neprijatelja: za saveznike je to bio barbarski “Hun”, dok je za Nijemce to bio “perfidni” Englez ili ruski kozak. Vojna cenzura kontrolisala je svaku napisanu riječ. Disidenti, pacifisti ili prigovarači savjesti, poput filozofa Bertranda Russella koji je zatvoren 1918. godine, tretirani su kao izdajnici.

Kolonije su osigurale ogromne količine ljudstva i sirovina. Gotovo milion i po Indijaca služilo je u britanskoj armiji; senegalski strijelci borili su se na Sommi i kod Verduna; Australijanci i Novozelanđani ginuli su na turskim plažama Čanakala 1915. godine u neuspjeloj ofanzivi koju je osmislio Winston Churchill. Evropski rat vođen je i u istočnoj Africi, Mezopotamiji i na Pacifiku, ostavljajući u metropolama dubok moralni dug prema kolonijalnim podanicima koji će proključati decenijama kasnije.

Nijedan opći historijski pregled ne može zamijeniti konkretna ljudska lica. Philippe Pétain, “pobjednik kod Verduna”, bio je komandant koji je zadobio povjerenje vojnika tako što je organizirao redovne smjene na frontu i ograničio samoubilačke napade; njegov prestiž stečen 1916. godine dovešće ga dvije decenije kasnije do tragične uloge vođe Višijevskog režima. Naspram njega, Erich Ludendorff, mozak njemačkog Generalštaba uz Hindenburga, vodio je od 1916. godine de facto vojnu diktaturu koja se, nakon sloma proljetnih ofanziva 1918. godine, raspala zajedno s njegovim mentalnim zdravljem.

Poručnik Wilfred Owen, engleski pjesnik rođen 1893. godine, ostavio je u stihovima poput „Dulce et Decorum Est“ najpotresniju hroniku hemijskog ratovanja. Poginuo je četvrtog novembra 1918. godine prelazeći kanal Sambre-Oise, samo nedjelju dana prije primirja. Telegram s vijestima o njegovoj smrti stigao je roditeljima na sam Dan pobjede, dok su zvona već zvonila u čast mira.

Britanka Edith Cavell, bolničarka i upravnica škole za medicinske sestre u Briselu, pomagala je savezničkim vojnicima da pobjegnu iz okupirane Belgije. Kada su je Nijemci streljali u oktobru 1915. godine, postala je međunarodni simbol stradanja. Uoči pogubljenja rekla je svećeniku: “Patriotizam nije dovoljan.” Bila je to jedna od najčešće citiranih izjava u savezničkoj propagandi, ali i duboki moralni sud koji je prevazilazio tabor i granice.

Posebno poglavlje ove globalne klanice ispisale su bosanskohercegovačke jedinice u sastavu austrougarske vojske, među kojima su Bošnjaci činili znatnu regrutnu osnovu, prepoznatljivu po karakterističnim fesovima i elitnom statusu u carskoj armiji. Procjenjuje se da je tokom rata mobilizirano između 150.000 i 200.000 vojnika iz Bosne i Hercegovine, raspoređenih u čuvena četiri pješadijska puka/regimente i lovačke bataljone. Njihov ratni put vodio je kroz najsurovija bojišta Evrope: od krvavih okršaja u Galiciji i Karpatima protiv ruske armije, preko Karpatske zime i Bukovine, pa sve do talijanskog fronta na Soči i krševitoj Monte Meletti, gdje je Druga sarajevska regimenta ostvarila jednu od najpoznatijih pobjeda u historiji Monarhije. Prema procjenama, više od 30.000 vojnika iz Bosne i Hercegovine palo je na ovim frontovima ili podleglo ranama i bolestima, ostavljajući kosti na koti 42, u tirolskim Alpama i poljskim ravnicama, kao tragični zalog jednoj carevini koja će se raspasti u jesen 1918. godine.

Kada su 11. novembra 1918. godine u 11 sati ujutro utihnuli topovi u vagonu osamdesetak kilometara od Pariza, Evropa je brojala oko deset miliona poginulih vojnika i isto toliko civilnih žrtava, ako se uračunaju glad, epidemije i takozvana španska gripa koja je izbila iste te godine.

Četiri velika carstva pala su u zaborav: Njemačko, Austrougarsko, Rusko i Osmansko. Na njihovim ruševinama izronile su krhke republike, revolucije, na prvom mjestu boljševička u oktobru 1917. godine i nove granice iscrtane u Versajskim salonima, koje su već tada posijale klicu narednog globalnog sukoba.

Veliki rat bio je krvavi laboratorij 20. stoljeća. Izmislio je ili usavršio tenk, napadnu podmornicu, vojnu avijaciju, hemijski rat i masovnu propagandu. Ustoličio je državu kao potpunog upravitelja društvenim i ekonomskim životom, sahranio optimizam devetnaestog stoljeća i širom otvorio vrata totalitarizmima.

Pucanj na sarajevskoj raskrsnici ne objašnjava sam po sebi čitavu katastrofu: objašnjava je čitav jedan kontinent koji je bio spreman dozvoliti da ga taj pucanj povuče u bezdan. Bila je to međunarodna epopeja koja je ostavila neizbrisiv trag i koja, nažalost, nije uspjela spriječiti još veći svjetski sukob samo nekoliko decenija kasnije.