Slavonski bajkeri osiguravaju rutu ultramaratonaca koji povezuju Vukovar i Srebrenicu. Na čelu vukovarskog Moto kluba „Golubica“ je Ivica Jurčan, čovjek koji je u novembru 1991. godine čudom preživio 12 dana u minskom polju tokom proboja iz Bogdanovaca. Decenijama kasnije, Jurčan predvodi vožnju sjećanja i poručuje da je njegova misija jednostavna: sačuvati istinu i osigurati da se žrtva nikada ne zaboravi

Kada se u rano ljetno jutro na vukovarskoj Ovčari zažari asfalt pod nogama ultramaratonaca, trkača koji već 15 godina trče Maraton mira od Vukovara do Srebrenice, tišinu ne prekida samo ritmični bat njihove sportske obuće. Iz pozadine dopire tust, ravnomjeran zvuk motociklističkih motora.

To su slavonski bajkeri, grupa ljudi koja godinama čini živi štit i logističku podršku na trasi dugoj 225 kilometara. Dok trkači spajaju dvije najteže i najdublje rane moderne evropske historije, Vukovar i Srebrenicu, motociklisti iz Vukovara, Vinkovaca i Gunje dobrovoljno preuzimaju ulogu pratnje duž cijele slavonske rute, sve do same granice s Bosnom i Hercegovinom.

Među njima je i Ivica Jurčan, čelnik vukovarskog Moto kluba „Golubica“. Njegova uloga u organizaciji ove memorijalne vožnje nije tehnička, niti je isključivo motivisana građanskom dužnošću. U njegovom stavu i mirnom držanju sadržana je historija događaja o kojima nerado govori nadugačko. „Nema se tu šta puno pričati“, govorio je Jurčan za Bosnu.hr. „Radimo to da bismo očuvali sjećanje na sve ono što se dogodilo u ta dva naša grada, da se ne zaboravi. I radit ćemo to i dalje.“

Iza te jednostavne izjave stoji iskustvo koje spada u najdramatičnije epizode rata u Hrvatskoj 1991. godine. Kasne jeseni te godine, slavonska ravnica bila je poprište potpunog vojnog okruženja. Selo Bogdanovci, ključna tačka u odbrani Vukovara, palo je pod kontrolu Jugoslovenske narodne armije i paravojnih formacija u prvoj polovini novembra. Na današnji dan, 10. novembra 1991. godine, grupa branitelja, u kojoj su dominirali pripadnici Hrvatskih obrambenih snaga (HOS), donijela je odluku o pokretanju proboja s ciljem spašavanja preostalih civila prema Vinkovcima i Nuštru.

Teren između Bogdanovaca i slobodne teritorije bio je prekriven gustim kukuruzištima, izmaglicom i, što je bilo najopasnije, gusto posijanim minskim poljima. Svjesni da kolona civila nema nikakve šanse ako sama zakorači u neistraženi teren, branitelji su primijenili taktiku izmjene na čelu kolone. Princip je bio jednostavan i ujedno brutalan: vojnik na čelu preuzimao je rizik aktiviranja nagaznih mina kako bi napravio stazu za one koji idu iza njega. Ukoliko bi prvi bio izbačen iz stroja, na njegovo mjesto stupao bi sljedeći.

U noćnim uslovima i pod teškom paljbom, grupa od desetak branitelja i civila naletjela je na gust raspored protivpješadijskih mina. Eksplozije su odmah na licu mjesta usmrtile Žarka Manjkasa i Stjepana Katića, dok je preostalih osam članova grupe zadobilo teške tjelesne povrede, pretežno donjih ekstremiteta. Kolona se raspala, a teški ranjenici ostali su nepokretni u kukuruzištu, odsječeni na ničijoj zemlji između dvije linije fronta.

Ono što je uslijedilo narednih dvanaest dana pretvorilo je taj komad slavonske zemlje u zonu sporednog opstanka, izvan dometa bilo kakve medicinske ili logističke pomoći. Bez hrane, bez vode, na temperaturama koje su se noću spuštale znatno ispod nule, ranjenici su ležali u blatu i plijesni. Josip Knežević je ubrzo podlegao povredama i gušenju pokušavajući doći do obližnje rijeke Vuke kako bi ublažio žeđ. Narednih dana, jedan po jedan, od gubitka krvi i smrzavanja umirali su Zoran Antunović i Ante Šarić.

Logistika preživljavanja u takvim uslovima svela se na najosnovnije fiziološke reakcije. Jurčan, kojem su obje noge i ruka bile teško oštećene fragmentima mina, ležao je bez mogućnosti kretanja. Vodu je kompenzirao sakupljanjem mraza sa vlastite opreme i šatorskog krila, dok je hranu mijenjala sirova, prljava kukuruzna masa koju je uspijevao dohvatiti jedinom funkcionalnom rukom. Svaki pokret bio je ograničen zbog boli i opasnošću od dodatnog aktiviranja neaktiviranih eksplozivnih naprava u neposrednoj blizini.

Osmog i devetog dana od početka proboja, kroz kukuruzište su prošle druge manje grupe koje su se povlačile iz Vukovara. Uspjele su izvući trojicu preživjelih koji su se još uvijek mogli djelimično oslanjati na noge ili koji su fizički mogli podnijeti transport. Za Jurčana, čije su povrede vitalnih organa i ekstremiteta procijenjene kao terminalne, transport u tim uslovima bio je neizvodljiv. Ostavljen je na terenu, s pretpostavkom da neće dočekati naredno jutro.

Međutim, biološki otpor organizma i hipotermija, koja je usporila krvarenje, produžili su njegovo stanje polusvijesti do dvanaestog dana. U uslovima teške fizičke patnje, pokušaji samoubistva raspoloživim naoružanjem nisu uspjeli zbog oksidacije opreme i nemogućnosti manevrisanja oštećenim udovima. Dvanaestog dana, umjesto očekivane smrti od smrzavanja, Jurčana je pronašla patrola Jugoslovenske narodne armije.

Hapšenje nije donijelo trenutno olakšanje. Nakon pronalaska, prebačen je u improvizirani pritvorski objekat u selu Marinci, gdje je naredna tri dana bio podvrgnut fizičkom zlostavljanju od strane lokalnih paravojnih formacija, uprkos kritičnom zdravstvenom stanju. Njegov put se nastavlja transportom u zatvorski logor u Sremskoj Mitrovici, u Srbiji, gdje je konačno podvrgnut hirurškim zahvatima. Cijena preživljavanja bila je visoka: amputacija lijeve potkoljenice, desnog stopala i trajna fiksacija lijeve ruke. Nakon više od četiri mjeseca zatočeništva, razmijenjen je 27. marta 1992. godine u sklopu medicinske razmjene zarobljenika.

Decenijama kasnije, javna percepcija ovih događaja u Hrvatskoj uveliko je oblikovana dokumentarnim zapisima i svjedočanstvima preživjelih, koji su epizodu u kukuruzištu nazvali „Štafeta smrti“.