Podignut 1566. godine po vizionarskom projektu Mimara Hajrudina kao inženjersko čudo osmanske arhitekture, Stari most u Mostaru stoljećima je spajao obale, narode i civilizacije. Njegovo rušenje u novembru 1993. godine ostavilo je dubok ožiljak ali je opsežna rekonstrukcija pod okriljem UNESCO-a vratila kamenog diva na Neretvu, učinivši ga trajnim spomenikom neuništive kulturne baštine

Na mjestu gdje su se krševite hridi rijeke Neretve najbliže primakle jedna drugoj, ljudska potreba za premošćavanjem nemirne i moćne rijeke izrodila je graditeljsku epsku priču. Najstariji pisani dokument koji spominje ovu lokaciju potiče iz 1452. godine i čuva se u Dubrovačkom arhivu. U njemu se prvi put navodi utvrđenje pod nazivom duo castelli al ponte de Neretva, nastalo u vrijeme hercega Stjepana Vukčića Kosače.

Prije nego što je prepoznatljivi kameni luk natkrilio Neretvu, obale su bile povezane drvenim mostom na lancima čije je prelaženje predstavljalo stalnu opasnost. Arheološka istraživanja provedena početkom 21. stoljeća potvrdila su da su temelji ovog prvog drvenog mosta iz sredine 15. stoljeća ležali na potpuno istoj lokaciji na kojoj će kasnije izrasti kamena tvorevina.

Sa dolaskom Osmanskog carstva krajem 15. stoljeća, stvorena je potreba za trajnijom i stabilnijom građevinom. Sredinom 16. stoljeća, drveni most podignut u vrijeme sultana Mehmeda II Fatiha bio je u izuzetno dotrajalom i ruševnom stanju. Godine 1565. građani kasabe Mostar uputili su zvaničnu predstavku sultanu Sulejmanu I Veličanstvenom (Zakonodavcu), tražeći da se umjesto nesigurnog prelaza sagradi čvrst kameni most koji bi olakšao svakodnevni život i trgovinu. Sultan je odobrio projekat i izdao odgovarajuće fermane naslovljene na mostarskog kadiju i nadzornika sultanskih hasova u Hercegovini, Muhamed-bega.

Za glavnog projektanta i izvođača radova imenovan je Mimar Hajrudin, učenik najvećeg osmanskog graditelja Mimara Sinana. Pretpostavlja se da je Hajrudin bio porijeklom upravo iz ovih krajeva, školovan u tehničkoj školi na sultanovom dvoru u Istanbulu. Poznavanje lokalnog jezika i prilika omogućilo mu je besprijekornu komunikaciju s lokalnim graditeljima i stanovništvom, što je znatno olakšalo izvođenje tako zahtjevnog zadatka na terenu.

Dokumenti iz carskih arhiva u Istanbulu (iz knjiga Ahkam deftera i Muhimme deftera) razotkrivaju fascinantne detalje o organizaciji i finansiranju ovog poduhvata. Prvobitna stručna procjena troškova iznosila je 300.000 akči, ali su ukupni predviđeni troškovi dospjeli do 450.000 akči. Novac se prikupljao iz vanrednih državnih poreza (avariz) te poreza filurije od stanovnika i nomadskih grupa u kadilucima Mostar, Novi i Nevesinje, kao i iz Kliškog sandžaka.

Arhivska građa svjedoči i o otporu pojedinih skupina, poput Vlaha iz Nevesinja i Glamoča, koji su se žalili Porti da zbog suše i teškog života ne mogu platiti dodatne namete, pa ih je sultan oslobodio te obaveze.

Gradnja je počela u proljeće, nakon 11. marta 1566. godine. Pored domaćih majstora i članova tvrđavskih posada iz Mostara i Blagaja, na gradilištu su učestvovali i čuveni klesari i zidari iz Dubrovnika. Majstori (ustad) su primali dnevnice od 12 akči, dok su fizički radnici (irget) dobijali po 10 akči, što su za to doba bile izuzetno visoke i stimulativne zarade.

Stari most je sagrađen s jednim elegantnim lukom raspona 28,70 metara (46 aršina), visine 21 metar iznad ljetnog vodostaja Neretve i širine oko 4,5 metara. Građen je od autohtonog hercegovačkog kamena tenelije, vađenog u kamenolomu Mukoša, oko pet kilometara južno od grada. U konstrukciju samog luka ugrađeno je više od 456 pažljivo isklesanih kamenih blokova.

Hajrudinova inženjerska genijalnost ostavila je stručnjake u čudu stoljećima kasnije. Kako bi smanjio stvarni raspon i osigurao stabilnost, luk je podigao i elastično upeo u obalne stijene, dok je spojnice između bočnih zidova izdubio stvorivši optičku varku. Unutar luka ugrađeno je čak 30 tona olova, što je činilo oko 10% ukupne mase luka od 300 tona. Kameni blokovi su se međusobno povezivali gvozdenim klamfama i klinovima (po 5 do 7 po bloku), a u izbušene kanale lilo se rastopljeno olovo na temperaturi od 392 stepena Celzijusa, uz upotrebu čistog krečnog maltera.

Gradnja je završena u rekordno kratkom roku tokom građevinske sezone 1566. godine (974. po Hidžri). Narodno predanje govori da je Mimar Hajrudin prije skidanja drvene skele u strahu od sultanove srdžbe pobjegao u Bijelo Polje sjeverno od Mostara, gdje je u stijeni uklesao kamenicu čekajući vijest da li je most “nauzgor”. Most je ostao stajati, a u spomen na njegov završetak uklesan je hronogram Svod svemoći. Poznati putopisac Evlija Čelebi zapisao je u 17. stoljeću da most izgleda “okrugao kao luk iz kojeg je tek izletjela strijela” i opisao smjele akrobatske skokove mostarske mladeži u hladnu Neretvu, tradiciju koja živi i danas.

Kroz stoljeća osmanske, austrougarske i jugoslovenske vlasti, Stari most je izrastao u neraskidivi dio identiteta grada. Dvije kule koje su ga čuvale sa obala, Tara na lijevoj i Halebija na desnoj, podignute su u srednjem vijeku, a u 17. stoljeću dodatno povišene i utvrđene. Most je tokom historije doživio nekoliko manjih sanacija, o čemu svjedoče uklesani zapisi iz 1676. i 1737. godine.

U 20. stoljeću, naročito nakon Drugog svjetskog rata, pokazala se potreba za ozbiljnim konzervatorskim radovima. Značajniji zahvati izvedeni su od 1954. do 1957. godine, kada su podzidani temelji i izvršeno injektiranje uporišta. Opsežna predratna rekonstrukcija provedena je 1963. godine, kada su zamijenjeni oštećeni blokovi i injektiran sam luk. Godine 1982. izvršeno je detaljno fotogrametrijsko snimanje kompletnog objekta, što će se dvadeset godina kasnije pokazati kao neprocjenjiv temelj za njegovu faksimilnu obnovu.

Najcrnji trenutak u višestoljetnoj historiji mosta dogodio se tokom agresije na  Bosnu i Hercegovinu. Dana 9. novembra 1993. godine, u 10 sati i 16 minuta, nakon nekoliko dana intenzivnog granatiranja od strane Hrvatskog vijeća odbrane (HVO), Stari most se srušio u hladnu rijeku Neretvu. Rušenje je izazvalo sablazan i zgražavanje cjelokupne svjetske javnosti, dok u gradu na Neretvi i danas budi izuzetno bolna sjećanja.

Granatiranje je započelo dvadesetak dana ranije, a postalo je razorno osmog novembra. Projektili velike razorne moći ispaljivani su s obližnjih planinskih visova Planinice i Stotine. Teške granate sistematski su pogađale sam luk, ali i kule Taru i Halebiju, koje su služile kao statički uteg čitavoj konstrukciji. Zajedno sa mostom, u potpunosti je razorena i stara gradska jezgra, uključujući historijsku ulicu Kujundžiluk s dućanima, monumentalne džamije, medrese i jedini preostali hamam u Hercegovini.

Oko rušenja mosta u godinama nakon rata vođene su žustre pravne i historiografske rasprave. Pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u Haagu, u predmetu protiv Slobodana Praljka i drugih zvaičnika HVO-a, detaljno su analizirane okolnosti razaranja. Odbrana je tvrdila da projektili HVO-a nisu direktno srušili most, već da je uništen aktiviranjem eksplozivnog naboja s lijeve obale pod kontrolom Armije RBiH, pozivajući se na stručna vještačenja iz 2008. godine.

Međutim, Žalbeno vijeće Haškog suda, pod predsjedavanjem sudije Carmela Agiusa, preinačilo je dio prvostepene presude koji se odnosio na “bezobzirno razaranje gradova i sela”. Žalbeno vijeće je (uz suprotno mišljenje sudije Pocara) zaključilo da je Stari most u tom trenutku predstavljao vojni cilj čijim se rušenjem ostvarivao vojni dobitak (prekid snabdijevanja jedinica Armije RBiH), te da shodno tome nije dokazan specifični element krivičnog djela bezobzirnog razaranja neopravdanog vojnom nužnošću, niti namjera teroriziranja civila. Bez obzira na pravne formulacije presude, rušenje mosta ostalo je u kolektivnoj memoriji upisano kao jedan od najtežih simbola stradanja kulturne baštine u modernoj historiji.

Iako je kameni luk nestao u dubinama Neretve, ideja o njegovom ponovnom podizanju nikada nije zamrla. Projekat rekonstrukcije Starog mosta i revitalizacije Starog grada postao je jedan od najvećih poduhvata zaštite kulturne baštine u Evropi pod pokroviteljstvom UNESCO-a i Svjetske banke. Financijsku konstrukciju započetu 2003. godine zatvorile su zajedničkim sredstvima Turska, Hrvatska, Italija, Holandija, Svjetska banka, Evropska banka za obnovu i razvoj (EBRD) te Grad Mostar.

Pripremni radovi obuhvatili su opsežna arheološka i geotehnička istraživanja koja je izvela dubrovačka firma Omega Engineering, pri čemu su na svjetlo dana izronili temelji najstarijeg drvenog mosta. Projektni timovi, predvođeni stručnjacima poput prof. dr. Blaža Gotovca i doc. dr. Mladena Glibića, morali su u milimetar uračunati originalnu asimetričnost i blagu torziju starog luka.

Izvođenje radova povjereno je turskoj specijalizovanoj firmi ER-BU iz Ankare. Prvi kamen u novi luk ugradio je 2003. godine tadašnji zamjenik premijera Republike Turske Bülent Arınç. Gradnja se odvijala po najstrožijim principima autentičnosti: iz Mukoše je ponovo vađen kamen tenelija, postavljena je teška čelična lučna skela, a blokovi su se spajali po izvornoj Hajrudinovoj tehnici s olovom i gvožđem.

Obnova luka i kula uspješno je završena u julu 2004. godine, a ceremonija svečanog otvaranja novog Starog mosta upriličena je 23. jula 2004. godine uz prisustvo brojnih svjetskih zvaničnika. Već sljedeće godine, u julu 2005., na zasjedanju u Južnoafričkoj Republici, UNESCO je uvrstio Stari most i Stari grad Mostar na popis zaštićene svjetske kulturne baštine. U obrazloženju UNESCO-a istaknuto je da Stari most ne predstavlja samo obnovljeni spomenik graditeljstva, već trajni simbol međunarodnog pomirenja, saradnje i nade u mirniju budućnost.