Kako su hercegovački Bošnjaci 1943. sklonili stotine djece iz istočne Bosne i kako je ta priča poslije rata utišana

U rano jutro 31. oktobra 1943. godine, netom pred treću ratnu zimu, s Alipašinog Mosta u Sarajevu krenuo je „voz spasa“ prema Hercegovini. U organizaciji Odbora za izbjeglice muslimanskog društva „Merhamet“, putovalo je oko šest stotina djece iz jugoistočne Bosne, siročadi čijim su očevima, a nerijetko i majkama, život uzeli četnički odredi tokom 1941, 1942. i 1943. godine, opljačkavši i spalivši njihova sela.

Tokom oktobra iste godine, Ulema–medžlis i „Merhamet“ grozničavo su radili da barem dio najmlađih muhadžira, neishranjenih, slabo obučenih, iz prenapučenog ratnog Sarajeva prebace u dolinu Neretve, gdje je, nakon kapitulacije Italije, povlačenja četnika i dolaska njemačkih snaga u Mostar, potkraj 1943. zavladala relativna stabilnost i sigurnost za izbjeglice.

O jednoj od najhumanijih akcija u historiji Mostara u socijalističkoj Jugoslaviji nije napisana ni riječ. Historičari i političari koji su tražili da se četnički zločini nad Bošnjacima u istočnoj Bosni prikažu istinito, među njima Rasim Hurem i Pašaga Mandžić, doživljavali su progon i izopćenje. Veo šutnje omogućilo je i da se zločini devedesetih, na istim prostorima, ponove u agresiji na Bosnu i Hercegovinu 1992–1995.

Po lijepom danu 22. oktobra 1943. kod džamije u Ostrošcu održan je mevlud pred mnoštvom svijeta. Govorili su dr. Šefkija Balić i šerijatski sudija Alija Kusturica iz Mostara, te Sulejman Mašović iz Sarajeva, sekretar „Narodne uzdanice“ i upravnik logora za izbjeglice na Alipašinom Mostu. Skupovi su zatim održani u Mostaru (23–25. oktobra), potom u Blagaju i Čapljini, te 29. oktobra u Konjicu.

U Mostaru je bio instaliran razglas kako bi hiljade okupljenih čule vaz i govore iz Karađoz–begove džamije. Govornici su citirali kur’anske sure i hadise o merhametu kao biti vjerovanja i odgovornosti za siročad i siromahe, podsjećajući da je „najdraži Allahu onaj koji je ljudima najkorisniji“ i da dobro djelo biva vraćeno još ljepšom nagradom.

Posebno snažan dojam ostavili su vazovi Sulejmana Mašovića o vrijednosti djece i omladine, uz praktične upute za brz i plodan društveni rad: spas, smještaj i obrazovanje najmlađih. Haremi i džamije Karađoz–bega i Koski Mehmed–paše bili su pretijesni; Mašović je tokom dana držao više predavanja, jedno posebno za žene. Povjerenici „Merhameta“ pravili su spiskove porodica voljnih da prime muhadžire, a narod je dobrovoljno davao novac. Prevoz djece vozom, prije dolaska zime, bio je finale akcije započete dvadesetak dana ranije.

„Voz spasa“ zaustavljao se na stanicama gdje su mještani siročadi dodavali pripremljena jela, orahe i suho voće. U Konjicu je sišlo oko stotinu djece, potom više desetina u Ostrošcu, pa u Jablanici. U rani suton karavan je prolazio kroz Prenj, Grabovicu, Drežnicu, Rašku Goru i Raštane.

U predvečerje kišne i hladne nedjelje 31. oktobra 1943. kompozicija je ušla u Mostar. Više stotina umornih beskućnika preuzeli su Mostarci: dio djece džematlije Ljubuškog i Vitine već na stanici; oko stotinu je kamionima prebačeno u Tere Jahje džamiju na Carini, dio u ostale mostarske džamije, tridesetak u Bijelo Polje, približno toliko u Blagaj. Ostatak je nastavio do Čapljine, gdje su ih prihvatile bošnjačke familije iz Čapljine, Višića, Počitelja, Čeljeva i Stoca.

Svaki staratelj potpisivao je dva formulara, obavezujući se da će dijete ne samo uzdržavati nego i školovati te odgajati u vjerskom duhu. Prema izvještaju mostarskog ogranka „Merhameta“, iz Sarajeva je dovedeno i po kućama u Mostaru, Blagaju i Bijelom Polju smješteno 672 izbjegličke djece. To ne znači da su sva doputovala istom kompozicijom; mnogi su stigli ranijih ratnih godina na razne načine. Ukupan broj zbrinutih iznosio je oko 2,5% stanovništva Mostara, kao da današnji Mostar zbrine dvije hiljade siročadi. Izbjeglice su u Mostar pristizale još od jula 1941. ispred četnika iz gatačkog, nevesinjskog, stolačkog i trebinjskog kotara; u gradu je bilo više od 3.000 nesretnih ljudi.

Akcije zbrinjavanja i pomoć bošnjačkim stradalnicima pokrenute su već u junu 1941. Nakon masakra 47 Bošnjaka iz sela Avtovac i Mulje kod Gacka, tadašnji reisul–ulema Fehim–ef. Spaho (1877–1942), osmog jula 1941. (akt br. 999/41) preko Ulema–medžlisa u Sarajevu uputio je apel muslimanima i muslimankama na prostoru NDH: da, preko vakufskih povjerenstava, džematskih imama i drugih vjerskih službenika, organiziraju sabirnu akciju za stradalnike napada četnika i odmetnika na čisto muslimanska sela istočne Hercegovine. Radi brže dostave, određeno je da se prilozi šalju Vakufskom povjerenstvu u Mostaru, uz napomenu: „Ko brzo daje — dvostruko daje.“

Odaziv je bio iznad očekivanja. Prilozi su pristizali iz Jajca, Sarajeva, Kladnja, Banje Luke, Maglaja, Foče, Rogatice, Bugojna, Sanskog Mosta, Bosanske Gradiške, Teslića, sela Duge kod Prozora, Visokog, Vareša, Novog Šehera, Gradačca, Prnjavora, Seone kod Tuzle i drugih mjesta. Posebno su se istakli muslimani Trebinja sa 30.000 dinara (otprilike trideset tadašnjih prosječnih plata), a cazinski vakufi poslali su 23.073,50 dinara. Već četvrtog augusta 1941. odbor šalje Mustafi ef. Baliću omot s 50.000 dinara za postradale iz Mulja i Avtovca. Spiskovi prikupljanja i isplata vođeni su uredno, s potpisom ili otiskom prsta davaoca ili primaoca pomoći.

U poratnim decenijama o ovim humanim akcijama nije se pisalo. Razloga je više. Prvo, novoformirana vlast nastojala je da se o četničkim pokoljima nad Bošnjacima govori što manje, između ostalog i zato što je oko dvije hiljade četnika, počinilaca nezapamćenih zločina, kasnije primljeno u partizanske jedinice, a neki su nakon rata došli na rukovodeće položaje. Do aprila 1942. godine, kada četnici izvode puč i likvidiraju rukovodstva u partizanskim jedinicama, partizani su s četnicima sarađivali i, nemoćni da im se suprotstave, prešutno tolerirali njihova zvjerstva nad Bošnjacima.

Drugo, na vodećim položajima u Partiji i državnom aparatu nalazili su se akteri zajedničkih partizansko–četničkih štabova iz 1941. godine, poput Rodoljuba Čolakovića i Svetozara Vukmanovića Tepa. U poslijeratnoj klimi bilo je nezamislivo i u natuknicama spominjati saradnju, a kamoli odgovornost. Kada je sredinom 1970–ih Pašaga Mandžić tražio da se prestane s nekritičkim i netačnim prikazivanjima događaja u istočnoj Bosni 1941/42, insistirajući na otvorenoj raspravi o greškama nastalim saradnjom s četnicima i ulozi Čolakovića i Tempa, partijski vrh se s njim brutalno obračunao.

Treće, nije se smjelo pozitivno govoriti o akcijama koje nisu provedene pod partijskim vodstvom i „u ime revolucije“. Knjige su se pisale apologetskim stilom koji je veličao marksistički pogled na historijski razvoj, „monolitnost“ NOB-a i KPJ, uvećavajući brojke boraca i žrtava, dok su četnički zločini i humanitarni napori izvan partijskog okvira ostajali u mraku. Primjer političke hajke protiv historičara Rasima Hurema, nakon objave njegove doktorske disertacije 1972. („Kriza Narodnooslobodilačkog pokreta u BiH krajem 1941. i početkom 1942.“), poslužio je kao opomena: ko odstupi od zadatih narativa, biće discipliniran.

Priča o „vozu spasa“, mreži „Merhameta“ i mostarskim džamijama koje su otvarale vrata stotinama mališana, pokazuje drugo lice ratnih godina: solidarnost koja je preživjela najteže okolnosti. Prema sačuvanim izvještajima, 672 djece, simbolično 2,5% tadašnjeg Mostara, našlo je smještaj, hranu, školu i toplu riječ. To je podvig civilnog društva i vjerskih institucija, potaknut propovijedima o merhametu i organiziran pletenjem široke mreže povjerenika, vakufa, džemata i darodavaca širom zemlje.

IZVOR: Ahmet Kurt