Tokom Vladavine terora, nakon Francuske revolucije, crkva Notre-Dame je oskrnavljena, zvona su pretvorena u topove, a kipovi kraljeva obezglavljeni. Do sredine 19. stoljeća katedrala je bila zapuštena i oštećena, sve dok Eugène Viollet-le-Duc, vizionar i arhitekt, nije pokrenuo njenu obnovu 1844. godine.

Nakon razornog požara 2019. godine, katedrala Notre-Dame u Parizu ponovo je u središtu pažnje svijeta. Vjernici, kulturne institucije i međunarodne organizacije složili su se u jednom: ovo zdanje ne predstavlja samo remek-djelo gotičke arhitekture, već i sveto mjesto višeslojnih vjerovanja, koja se protežu kroz više od dva milenija ljudske historije.

Prije nego što su Rimljani osvojili Galiju, današnju Francusku, na tom su prostoru živjeli keltski narodi koji su obožavali prirodu i slavili božanstva povezana s plodnošću i vodom. Na mjestu gdje danas stoji Notre-Dame, druidi su vodili rituale posvećene silama zemlje i neba. Dolaskom Rimljana, grad je nazvan Lutetia, a na tom istom mjestu podignut je hram posvećen Jupiteru, čiji se temelji i danas nalaze ispod katedrale.

Kako se Rimsko Carstvo širilo, tako su i lokalna vjerovanja počela da se stapaju s rimskim. Rimljani su u Galiji stvarali sintezu svojih i keltskih bogova, što je kasnije olakšalo prihvatanje hrišćanstva. Nakon što je car Konstantin legalizirao novu vjeru, mnogi paganski hramovi pretvoreni su u crkve. U Parizu se posebno štuje sveti Denis, misionar koji je prema predanju, nakon što mu je odrubljena glava, hodao nekoliko kilometara noseći je u rukama, na mjestu gdje će kasnije biti sagrađena bazilika u njegovu čast

Simbol te spojene duhovne tradicije jesu i figure poput svete Brigite i Crnih Madona. Brigit je prvobitno bila keltska boginja vatre, iscjeljenja i pjesništva, da bi kasnije postala kršćanska svetica. Njeno slavlje, 1. februara, do danas se obilježava u Irskoj i Francuskoj kao prijelaz između stare i nove vjere.

Crne Madone, tamnih lica i drevnog porijekla, često su postavljene u crkvama koje su nekada bile paganska svetišta. Najpoznatija među njima je Naša Gospa od Dobrog Oslobođenja (Notre-Dame de Bonne Délivrance), čiji se kult održao još od ranog srednjeg vijeka. Njen kip, koji se danas čuva u jednoj pariškoj crkvi, stoljećima je bio simbol zaštite potlačenih i hrabrosti žena.

Transformacija mjesta nastavila se i tokom burnih epoha Francuske revolucije. Tokom Vladavine terora, Notre-Dame je oskrnavljena, zvona su pretvorena u topove, a kipovi kraljeva obezglavljeni. Do sredine 19. stoljeća katedrala je bila zapuštena i oštećena, sve dok Eugène Viollet-le-Duc, vizionar i arhitekt, nije pokrenuo njenu obnovu 1844. godine. Njegov rad obnovio je ne samo zgradu već i duhovni značaj katedrale u francuskom društvu.

U novije vrijeme, nakon požara 2019. godine, svijet je ponovo svjedočio koliko Notre-Dame nadilazi religijske i nacionalne granice. Spašena je čak i trnova kruna za koju se vjeruje da je nosio Isus Krist, dok obnova katedrale napreduje uz globalnu podršku.

Nedavna arheološka istraživanja otkrila su i dva olovna sarkofaga ispod mjesta gdje se križaju lađa i transept – u njima su pronađeni posmrtni ostaci visokog svećenika i viteza iz 15. stoljeća, koji svjedoče o dubokoj slojevitosti ljudske povijesti.

Katedrala Notre-Dame danas stoji kao simbol postojanosti i duhovnog kontinuiteta – svetište koje je povezivalo druide, rimske svećenike, kršćanske mučenike i današnje vjernike. Ispod njenih kamenih svodova i dalje odzvanja priča o vjeri, obnovi i vjekovnoj potrazi čovjeka za svjetlom, bez obzira na oblik u kojem ga je zamišljao.