Autor Ilustriranog vodiča, naime, stigavši u Sarajevo u ljeto 1895. godine, zatiče sliku koja drastično odudara od starih putopisa Gustawa Thoemmela ili Jochanna Roskiewicza iz šezdesetih godina 19. stoljeća. Tada su Evropljani ovdje dolazili gotovo kao uhode, opisujući zemlju u akutnoj fazi raspada osmanske moći. Sedamnaest godina nakon okupacije 1878. godine, Sarajevo je živi laboratorij u kojem austrougarska uprava, pod budnim okom vojnih i političkih stručnjaka, gradi novi sistem. Cilj je jasan: ekonomski, politički i kulturno integrirati ovu provinciju u državni okvir Monarhije. Rezultat je, u očima autora Ilustriranog vodiča, fascinantan spoj: preporod Orijenta koji se odvija pod čvrstom rukom moderne evropske administracije.

U Beču, Pešti ili Lajpcigu, gradovima u kojima je ugledni izdavač A. Hartleben 1895. godine objavio “Ilustrirani vodič kroz putne pravce u Bosni i Hercegovini”, ova zemlja se još uvijek, u svijesti prosječnog čitatelja, percipira kao divlja, zagonetna i donekle opasna granica Orijenta. Kako je autor ilustriranog vodiča idio Sarajevo 1895. godine? Uvid u to dao nam je dr. sc. Zijad Šehić sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu u radu objavljenom u časopisu “Prilozi” Muzeja Sarajeva. Autor Ilustriranog vodiča, naime, stigavši u Sarajevo u ljeto 1895. godine, zatiče sliku koja drastično odudara od starih putopisa Gustawa Thoemmela ili Jochanna Roskiewicza iz šezdesetih godina 19. stoljeća. Tada su Evropljani ovdje dolazili gotovo kao uhode, opisujući zemlju u akutnoj fazi raspada osmanske moći. Sedamnaest godina nakon okupacije 1878. godine, Sarajevo je živi laboratorij u kojem austrougarska uprava, pod budnim okom vojnih i političkih stručnjaka, gradi novi sistem. Cilj je jasan: ekonomski, politički i kulturno integrirati ovu provinciju u državni okvir Monarhije. Rezultat je, u očima autora Ilustriranog vodiča, fascinantan spoj: preporod Orijenta koji se odvija pod čvrstom rukom moderne evropske administracije.

Ovako on doživaljava dolazak u Sarajevo. Dok se voz lagano primiče željezničkoj stanici, koja je, vizionarski ili oprezno, smještena izvan užeg gradskog jezgra, putnik se susreće s prvim znakom novog doba. To nije orijentalni haos, već red. Na peronu, usred vreve nošnji, fesova, šubara i modernih evropskih šešira, dočekuje nas kontrola kabova – fijakera s jednim konjem. Komunalna disciplina Monarhije osjeti se odmah. Autobusi elitnih hotela, poput „Evrope“ i „Granda“, već čekaju, spremni da goste prevezu makadamskim putem prema centru.

Sam dolazak u grad je svojevrsni šok nade. Put vodi pored baraka golemog vojnog logora, koji se prostire na čak 32 hektara zemljišta. To je vidljivi simbol moći Carsko-kraljevske armije i njene uloge u novoj organizaciji zemlje. Odmah uz logor uzdiže se monumentalno zdanje Fabrike duhana. Njena direkcija, prostrani magacini i moderni pogoni upućuju na to da ova industrija ne zaostaje mnogo za evropskom konkurencijom. Čuti podatak da je u njoj dobro plaćen posao našlo više od stotinu lokalnih djevojaka, u društvu koje je donedavno bilo potpuno zatvoreno, izaziva divljenje prema reformskoj sili nove uprave.

Puls novog doba

Prvi, i možda najjači utisak modernizacije, posjetitelj doživljava na desnoj obali Miljacke. Tamo, uz novoizgrađeni kameni kej s lijepim drvoredom, saobraća tramvaj. Taj puls novog doba, taj zvuk metala i elektrike, u savršenom je kontrastu sa strmim obroncima koji okružuju grad, načičkanim orijentalnim kućama koje kao da drijemaju u nekom drugom vremenu. Upravo je taj dio keja, od Latinske ćuprije pa uzvodno, najživahnija sarajevska ulica. Tramvaj, koji povezuje Željezničku stanicu i centar, čini grad dinamičnim na način koji je prije samo dvije decenije bio nezamisliv.

Cijene vožnje su precizno utvrđene: od Grada do Željezničke stanice „Bosna“ karta košta 15 krajcera. Ako Fijakerom želite do Ilidže, to će vas zadovoljstvo koštati 2.50 guldena u jednom pravcu, a ako želite da vas kočijaš čeka dva sata i vrati nazad, cijena se penje na 4.50 guldena. Sve je normirano, svaki minut čekanja preko predviđenog se doplaćuje. Ova preciznost, tako strana osmanskom poimanju vremena, ovdje je postala svakodnevica.

Šetnja užim centrom, a naročito glavnom dužnom osovinom koju čine ulice Franca Jozefa i Ćemaluša, te Ferhadija koja se grana nadesno, nudi neponovljiv arhitektonski ples. Na jednoj strani, uzdižu se monumentalni objekti građeni u stilu Monarhije, s fasadama koje bi pristajale Beču. Na drugoj, odmah iza ugla, pulsira Baščaršija, srce Orijenta koje se očuvalo u svom izvornom obliku.

Rijeka Miljacka, pedesetak stopa široka, razdvaja grad na dva dijela, premoštena s tri kamena, tri željezna i nekoliko improviziranih mostova. Desna obala je dom modernom Sarajevu. Tu se nalazi monumentalna katolička katedrala, grandiozna kamena građevina u ranom gotskom stilu, dovršena 1889. godine, s dva tornja u obliku piramide. Unutrašnjost joj je jednostavna, ali veoma odmjerena i ukusna, s upečatljivom kapelicom za krštenje. U neposrednoj blizini katedrale niču nove zgrade: barokno zdanje na mjestu starog teatra, te elegantna zgrada u kojoj je smještena služba penzionog fonda, pošta i, što je za putnika-istraživača najvažnije, Zemaljski muzej.

Odmah prekoputa tramvajske stanice, u Ferhadiji, izdiže se grandiozna građevina hotela „Grand“, a pored nje masivno zdanje nove gradske tržnice, simbol komunalnog reda i higijene. Nešto dalje, izdvaja se i elegantno zdanje oficirske kasine, mjesto društvenog života nove elite, u čijoj se blizini, s tipičnom orijentalnom ravnodušnošću prema smrti, prostire staro tursko groblje koje sve više liči na park.

Ipak, Orijent ne uzmiče. Naprotiv, pod novom upravom, on dobija novu vitalnost. Čim se prekorači most Koševskog potoka, iz lipinih krošnji izranja Ali-pašina džamija, nedavno restaurirana. A u samom srcu grada, nemoguće je mimoići Gazi Husrev-begovu džamiju, najveću i najljepšu, koja sa svojom medresom, velikim kamenim Bezistanom i sahat-kulom čini monumentalno jezgro starog grada.

Ako je tramvaj puls novog Sarajeva, onda je zgrada Elektroprivrede njegovo srce. Smještena na desnoj obali, u blizini zgrade Vlade, ova građevina s dimnjakom visokim 35 metara privlači pažnju odakle god da pogledate. To je dimnjak koji prkosi minaretima, simbol nove moći koja se temelji na nauci i tehnologiji.

Kotlovnica i strojarnica, koje se prostiru na 850 metara kvadratnih, udomljuju tri parna kotla, tri hale s mašinama za kondenzaciju od 450 konjskih snaga i šest dinamo mašina. Kapacitet je zapanjujući – 60.000 volti, dovoljno da strujom istovremeno zasvijetli 4.500 sijalica. Ovo postrojenje napaja električni tramvaj, javnu rasvjetu, te sijalice po domaćinstvima. S obzirom na to da postrojenja leže u središtu elipse grada, ona su pozicionirana idealno da osvijetle cijeli grad. Ispostava kod Željezničke stanice osigurava stabilnost sistema. Ova služba je izvanredno organizirana i, što je najvažnije, stvorene su pretpostavke da se širi skupa sa širenjem grada.

Riznica novog identiteta

Fascinacija napretkom ne smije zasjeniti brigu za očuvanje identiteta. Austrougarska uprava, kako primjećuje dr. Šehić, gleda na naučnike kao oruđe svoje politike. Dok su u godinama prije okupacije vrijedni eksponati često završavali u inostranstvu, poput znamenite posude s Glasinca koja se danas nalazi u Beču, 1885. godine ministar finansija, gospodin v. Kallay, pokreće inicijativu za osnivanje Zemaljskog muzeja. Zadatak je ambiciozan: pohraniti arheološko, historijsko, etnografsko, umjetničko i zanatsko blago, te raditi na konzervaciji i prezentaciji vrijednosti koje karakteriziraju ovu zemlju.

Zemaljski muzej je istinska znamenitost, iako su njegove zbirke 1895. godine kada je pisan Ilustrirani vodič, uslijed nedostatka prostora, smještene na više lokacija. Prahistorijska zbirka, s preko deset hiljada brojeva, nalazi se u prizemnim odajama jedne privatne kuće u Rudolfovoj ulici. Centralno mjesto zauzima nalaz iz Butmira, iz mlađeg kamenog doba, sa svojim alatkama, oružjem, zemljanim posudama i idolima.

Nalazi s Glasinca, nekropole s dvadesetak hiljada grobova, raritet su prvog ranga. Sistematsko istraživanje koje traje od 1888. godine rezultiralo je zbirkom od šest hiljada brojeva, većinom nakita od bronze, srebra i jantara, te željeznog oružja. Posjetitelj ne smije propustiti bronzanu grčku kacigu i par ukrašenih štitnika za potkoljenice, koji svjedoče o prastarim vezama ovih prostora s helenskim svijetom.

Posebnu pažnju privlače i nalazi iz sojenica na Uni u Ripču kod Bihaća, koje se istražuju od 1893. godine. To je fascinantan uvid u svakodnevni život: drvene naprave, kalupi za livenje, preko stotinu čitavih zemljanih posuda, te zbirka žitarica i životinjskih kostiju.

Rimska zbirka, smještena u zgradi Vlade i dvorištu, svjedoči o vojsci i komunikacijama rimske provincije, a posebno su dragocjeni natpisi o rudnicima srebra u Srebrenici. Zbirka Srednjeg vijeka nudi uvid u vrijeme bosanskih kraljeva, oružje, nakit i nadgrobne spomenike. Numizmatička zbirka je posebna priča: burna historija Bosne rezultirala je time da se ovdje mijenjao novac nakon svake promjene vlasti, pa je zbirka kovanica, od grčkih i ilirskih do rijetkih bosanskih i dubrovačkih dinara, neprocijenjiva. Među njima se izdvajaju turske kovanice iz 17. stoljeća na kojima je utisnut prizor Sarajeva, ali i raritetno nalazište Vrankamen, u kojem su nađene afričke kovanice.

Ipak, istinska znamenitost su etnografske zbirke. One na vjerodostojan način prikazuju narodni život zemlje. Tipične narodne nošnje, u prirodnoj veličini, postavljene su na lutke u prirodnim ljudskim pozama, smještene u svakodnevne životne situacije. Muzej izlaže preko 88 takvih figura iz Bosne i Hercegovine, osam iz Albanije i deset iz Bugarske. Vrhunac etnografske postavke su tri kompletna interijera dnevnih boravaka bogatih muslimanskih kuća, s drvenim rezbarijama po svodovima i zidovima. To posmatraču daje jasnu sliku o životu i običajima ovog podneblja.

Grad atmosfere

Sarajevo je grad u kojem se na vjerodostojan način opisuje atmosfera i osjećaj određenog mjesta. To nisu samo historijske činjenice i nagađanja o tačnom položaju rimskog grada Ad Matricem kod Vrela Bosne. To su mirisi, okusi, legende i priče. To su stanovnici koji mu daju atmosferu.

Dok noć pada na Sarajevo, a ugođaj živosti dodatno upotpunjava saobraćanje tramvaja uz Miljacku, posjetitelj shvata dubinu promjena. Ovo je grad koji je u 412 godina osmanske vladavine izmijenjao 214 valija, od kojih je svaki stolovao prosječno tek dvadesetak mjeseci, a u samoj 1872. godini čak šest. To je bio grad kojim je paša vladao iz Travnika, a u Sarajevu se smio zadržati samo dva puta 24 sata. Svjetovnu vlast vršilo je domaće, vlastoljubivo plemstvo. Sve dok Omer-paša 1850. godine nije čeličnom pesnicom i strahovladom uspostavio red, odabravši Sarajevo za sjedište bosanske vlasti.

Pod austrougarskom upravom, Sarajevo je moderan glavni grad zemlje, sjedište glavne komande, predsjednika Zemaljske vlade, katoličkog nadbiskupa, pravoslavnog mitropolita, reisu-l-uleme, te glavnog oblasnog upravitelja. To je grad koji je preživio požar u kojem je 1878. godine gradska četvrt na desnoj obali Koševa skoro potpuno izgorjela, samo da bi uskrsnuo još ljepši i moderniji.

Sarajevo je preporođeni Orijent, grad koji nudi udobnost prvoklasnih hotela poput „Evrope“ i „Granda“, ali i egzotiku turske kafane i bašče na Bentbaši, na obali Miljacke ispod tvrđave. To je grad u kojem se miješaju mirisi kafe i nargile s mirisom struje i napretka. To je Sarajevo 1895. godine, grad koji se budi u novu, evropsku budućnost, čuvajući u svom srcu duh Orijenta, sumira svoje utiske autorr Ilustriranog vodiča.