Osvrt s otvorenja izložbe „Sufijski put ljubavi“ Mersada Berbera, Francuski paviljon SCZG, Zagreb, od 2. do 12. juna 2026.

Ima nešto u kružnoj arhitekturi Francuskog paviljona što se opire običnom hodu. Čovjek koji uđe ne kreće se pravo, luta u krug, od ruba prema sredini, od svjetla s visokih prozora prema ćilimima u središtu, gdje pod staklom muzejskih vitrina leže dnevnici koje četrnaest godina nije vidio niko osim najbližih. U utorak, drugog juna, u šest sati naveče, taj se prostor po prvi put napunio ljudima koji su došli vidjeti ono što je veliki Mersad Berber radio na samom kraju života, a što je dosad ostalo izvan svih kataloga, monografija i retrospektiva: derviški ciklus kojega je planirao uobličiti u monografiju o sufizmu.

Otvorenje je vodila novinarka Jasmina Kos. Među uzvanicima su, uz porodicu Berber, suprugu Adaletu, sinove Ensara i Azera, snahu Iru koja je direktorica Fondacije Mersad Berber, te unučad, bili uglednici iz političkog i kulturnog života i Hrvatske i Bosne i Hercegovine, što ovoj večeri daje poseban ton, dvojica šejhova čija lica vise na zidovima ove izložbe: rifaijski šejh Mustafa Čajlaković, pročelnik tekije u Sarajevu, Srebreniku i Zenici, tekije koja je, kako je rečeno, i samo srce izložbe i mjesto gdje je ovaj ciklus počeo, te rifaijski i nakšibendijski šejh Hajrulah Osmani iz Rijeke, koji je u Zagreb došao sa svojim dervišima.

Na Berberovim radovima najprije se vide lica. A onda se vidi da mnoga nisu dovršena, obraz je tek naznačen, tijelo ostaje silueta, ruka zaustavljena u pokretu koji se ne privodi kraju. Kustos Filip Mursel Begović upozorio je da to nije manjak nego sama tema: derviš se na Berberovim listovima istodobno pojavljuje i nestaje, uhvaćen u času kad tijelo više nije samo tijelo, nego dah i kruženje. Berber ih, naglasio je na otvorenju, nije gledao kao folklor niti kao egzotičan prizor izvana, gledao ih je kao stanje.

Foto: Velija Hasanbegović

Do tog je stanja, dodao je kustos, slikar dolazio postupno, kroz čitanje. U posljednje bilježnice ušla mu je poezija Ahmeda Vahdetija Bosnevija, buntovnog bošnjačkog pjesnika iz šesnaestog vijeka, i njegova slika kapljice koja se želi stopiti s morem. Kap se, kazao je Begović, ne gubi time što nestaje, nego time što dostiže ono veće od sebe – i upravo zato Berberovi derviši nisu ljudi koji bježe od svijeta, nego oni koji kroz svijet prolaze prema svjetlu.

I tu je, smatra kustos, najsmioniji potez cijelog ciklusa. Berber pokušava naslikati mekame – unutarnje postaje duše, ono što po svojoj prirodi nema lik. „Kako naslikati stanje? Kako pokazati ono što se zbiva između dva daha unutarnjeg zikra?”, upitao je Begović. „Tu Berber napušta sigurnu zemlju i kreće neviđenim putem.” Ostaje majstor sigurne ruke, ali crtež mu više nije samo crtež, postaje duhovna bilješka, a ugljen, sangvina i tuš svojevrsna alhemija.

Ono što je ovu večer izdvojilo iz uobičajenih kulturnih prigoda jest spremnost svih govornika da otvoreno progovore o Berberovoj dvostrukoj pripadnosti  i da je, umjesto kao problem, predstave kao bogatstvo.

Foto: Stipe Majić

Pitanje „čiji je Berber”, kazao je kustos, premalo je pitanje za ovakvog umjetnika. Veliki umjetnici pripadaju kulturama iz kojih su izrasli, ali ih svojim djelom nadilaze. Berber je duboko bosanski i bošnjački po svom simboličkom svijetu, po zemlji, ranama i mitovima, hrvatski je po Zagrebu koji je volio i u kojem počiva, ali prije svega je evropski i svjetski umjetnik. U tom posljednjem krugu, naglasio je Begović, postoji i jedan most koji se ne smije izostaviti: uz derviše i šejhove, Berber crta i slika Isusa – u islamu poslanika, a u sufijskoj predaji lik čiste ljubavi i putovanja. Od toga je, kazao je kustos, slikar sagradio duboku interkonfesionalnu gestu, jer kultura nam stalno nudi mjesta susreta koja politika ne zna prepoznati.

Tu je misao, iz drugog ugla, preuzeo pokrovitelj izložbe, saborski zastupnik bošnjačke nacionalne manjine Armin Hodžić. Podsjetio je da je Berber rođen u Bosanskom Petrovcu, akademiju završio u Ljubljani, atelje otvarao u Sarajevu, a posljednje dvije decenije života proveo u Zagrebu – na adresi koja se, dirljivim dodirom sudbine, zove Bosanska ulica.

„Ova izložba nije izložba o Bosni u Hrvatskoj”, kazao je Hodžić. „To je izložba o Bosni i Hrvatskoj zajedno.” Podsjetio je da Byzantium III visi u londonskom Tateu, da je Velika alegorija o Srebrenici od prošle godine dijelom fonda Vatikanske biblioteke, te da je ovaj derviški ciklus „naš zajednički zaokret prema unutra – od krika prema zikru, od grobnice prema halki, od pravednog gnjeva prema strpljenju ljubavi”.

Foto: Velija Hasanbegović

Večer je počela glasom porodice. Direktorica Zaklade Mersad Berber, mr. sc. Ira Berber, govorila je o povjerenju da se najintimniji dio porodičnog naslijeđa, derviški dnevnici, prvi put iznese pred javnost. Upravo je to, više puta je te večeri ponovljeno, ono što ovu izložbu uopće čini mogućom: neko je morao te listove sačuvati i prepoznati kao dio opusa.

Pogled struke donio je Milan Bešlić, pjesnik, esejist i jedan od najuglednijih hrvatskih likovnih kritičara, dobitnik Nagrade HAZU-a, koji je Berberov rukopis smjestio u širi tok hrvatske i evropske likovne umjetnosti.

Kada su govori završili, granica između kulturne prigode i nečeg dubljeg gotovo se izgubila, baš onako kako je Hodžić i najavio, zahvalivši šejhovima i muridima što su Berberu nekoć otvorili vrata svojih tekija, a večeras otvorenje pretvorili „iz kulturne prigode u zajednički zikr nad jednom velikom ljubavlju”.

Foto: Velija Hasanbegović

Izložbu prati specijalno izdanje časopisa „Bosna“ posvećeno upravo Mersadu Berberu i ovoj temi, koje na stalcima dočekuje posjetitelje kao svojevrsna monografija postava. „Sufijski put ljubavi“ otvoren je svakoga dana do 12. juna u Francuskom paviljonu SCZG na Savskoj cesti 25.

Ono što Berber nije stigao dovršiti, ostavio je nama pa da prepoznamo, kako je ove večeri rečeno, da se neki putevi i ne završavaju, nego nastavljaju kroz pogled, kroz čitanje, kroz molitvu. Krug, koji nema ni početka ni kraja, ovom se izložbom nije zatvorio. Samo je, prvi put, postao vidljiv.

Izložbu organiziraju Nacionalna koordinacija Bošnjaka u Republici Hrvatskoj i Zaklada Mersad Berber, u partnerstvu sa Sveučilištem u Zagrebu — Studentskim centrom, pod pokroviteljstvom saborskog zastupnika Armina Hodžića, a uz potporu Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina. Kustos je Filip Mursel Begović, a saradnik kustosa Velija Hasanbegović.