Na današnji dan 1536. godine započela je osmanska opsada Klisa koja je promijenila dotadašnji politički i društveni poredak srednje Dalmacije te nakon višemjesečnih iscrpljujućih borbi u martu 1537. godine dovela do pada utvrde

Gledano s priobalnih stijena srednje Dalmacije, kliški klanac izranja iz krša kao naravni, uski prolaz između strmih padina Kozjaka i Mosora. Na tom stjenovitom hridu, na tri stotine i šezdeset metara nadmorske visine, stoljećima je stajala utvrda koja nije bila samo obična obrambena građevina, nego stvarni i simbolički ključ Dalmacije. Ko god je vladao tim uskim prolazom, kontrolirao je trgovačke i vojne puteve koji su povezivali jadranske luke sa unutrašnjošću, preko Dalmatinske zagore sve do dubina Bosne i unutrašnjosti Balkanskog poluostrva.

Još u antičko doba ilirsko pleme Dalmata prepoznalo je ovaj položaj, da bi Rimljani tu sagradili cestu i castrum, Bizantinci utvrđenje, a hrvatski knez Trpimir u devetom stoljeću načinio svoju rezidenciju. Bizantski car Konstantin Porfirogenet u svom djelu O upravljanju carstvom naziva ovu utvrdu Clesae, od grčke riječi Kleis, što u doslovnom prijevodu znači ključ.

Krajem ljeta 1536. godine, tačnije pčosljednjeg dana augusta, pod zidine Klisa pristigle su osmanske trupe pod vodstvom bosanskog namjesnika Gazi Husrev-bega. Bio je to početak posljednje, iscrpljujuće opsade koja će u proljeće naredne 1537. godine definitivno promijeniti političku, društvenu i demografsku kartu ovog dijela Evrope.

Nakon pada Bosanskog Kraljevstva 1463. godine te katastrofalnog poraza hrvatskog plemstva na Krbavskom polju 1493. godine, osmanske čete nezaustavljivo su napredovale prema zapadu. Ugarsko-hrvatski kraljevi, preokupirani zbivanjima u srednjoj Evropi i borbama za krunu, nisu uspijevali organizovati djelotvornu odbranu južnih granica. Najbolji prikaz teške svakodnevice i očaja stanovništva oko Klisa dao je splitski nadbiskup Bernard Zane na crkvenom saboru u Lateranu 1513. godine, opisujući kako neprijatelj otima dječicu s majčinih prsiju, žene oskvrnjuje pred očima muževa, a mlade ljude upreže u jaram umjesto volova.

Padom Knina i Skradina 1522. godine, Klis je ostao usamljeno hrvatsko vojno uporište usred teritorija koji je sve više potpadao pod carigradsku vlast. Za Osmanlije, Klis je predstavljao opasnu trn u oku, enklavu iz koje su izvođeni neprestani upadi na njihovu teritoriju i prepreku koja je onemogućavala potpunu konsolidaciju vlasti u bosanskom zaleđu i izlazak na more.

S druge strane, Mletačka Republika, koja je vladala obalnim gradovima Splitom i Trogiron, vodila je dvoličnu i proračunatu politiku. Bojeći se za vlastitu pomorsku trgovinu i prekomorske posjede, Venecija je formalno podržavala kršćansku odbranu, ali je u praksi često opstruirala branitelje Klisa, zabranjujući svojim podanicima da im dostavljaju hranu i oružje, pa čak i kažnjavajući one koji bi im pomogli.

Mlečani su smatrali da je bolje održavati trgovačke veze s Portom nego ulaziti u otvoreni rat, pa su njihovi podanici u narodu pjevali stihove o nemoćnom bijesu i duždu koji poput slabe obale popušta pred osmanskom rijekom. Odbrana utvrde ovisila je stoga isključivo o požrtvovnosti lokalnog stanovništva, papinskoj pomoći u novcu i barutu te uskočkim postrojbama.

Na čelu osmanske vojske u velikom pohodu na Klis 1536. godine nalazio se bosanski namjesnik Gazi Husrev-beg, no neposredno zapovjedništvo na terenu i vođenje operacija povjereno je Murat-begu Tardiću, snalažljivom i sposobnom vojskovođi šibenskog porijekla koji je odlično poznavao lokalne prilike, jezik i teren. Naspram njih stajao je kliški i senjski kapetan Petar Kružić, rodom iz Nebluha u Lapačkoj županiji, koji je još od 1513. godine branio utvrdu, a 1520. godine postao i kliški knez.

Kružić se zajedno sa Grgurom Orlovčićem, koji je poginuo na Mohačkom polju 1526. godine, obavezao na odbranu utvrde do posljednjeg daha. Kružić je neumorno putovao između Rima, Praga i Beča, tražeći novac, barut i vojnike od pape Klementa VII, pape Pavla III i habsburškog kralja Ferdinanda. Novac je bio stalan problem jer je održavanje utvrde zahtijevalo ogromna sredstva koja vladari nisu slali, pa je Kružić bio prisiljen vršiti upade na osmansko područje sve do Duvna i Gabele na Neretvi kako bi zaplijenio hranu i potrepštine za posadu.

Međutim, osmanska strategija 1536. godine nije se zasnivala na brzom i silovitom jurišu, nego na potpunoj i sistematskoj blokadi. Nakon što su raniji napadi 1530. i 1531. godine propali, te nakon diplomatskih spletki Sulejmana Veličanstvenog i Alvisea Grittija koji su pokušavali predati Klis mletačkom upravitelju Queriniju, osmanske vojskovođe shvatile su da se utvrdu mora izolirati od solinske luke. Još ranije Osmanlije su sagradile kulu u Konjskom i kulu nad Rupotinom, a Husrev-beg je 1536. godine u samo dvadeset dana obnovio utvrdu na bedemima stare Salone te podigao dodatne utvrde u Ozrini i Kučinama. Time su presječeni svi kopneni putevi prema Dugopolju i Dicmu, kao i jedini preostali prolaz prema solinskoj luci preko koje je stizala pomoć s mora.

Kada je oštra zima 1536. godine nakratko usporila operacije, opsada je obnovljena u još žešćem obliku početkom 1537. godine. Kružić se u očaju vratio iz Senja s pomoćnim trupama u kojima su bili Papini vojnici pod vodstvom Luke Jakinjanina te oko tri hiljade njemačkih pješaka pod zapovjedništvom grofa Nikole Thurna. Iskrcavanje kršćanske vojske u solinskoj luci u noći s 11. na 12. mart 1537. godine u početku je donijelo uspjeh, jer su uspjeli razoriti osmanske utvrde u Ozrini i Kučinama.

Međutim, kada se na solinskom polju iznenada pojavio vojvoda Murat-beg Tardić s Malkoč-begom i dvije hiljade prekaljenih pješaka i konjanika, među neiskusnim njemačkim i talijanskim pješacima zavladala je panika. U općem neredu i povlačenju prema pretrpanim brodovima, Petar Kružić je ostao odsječen na obali. Ubio ga je janjičarski aga Atli-aga, a Murat-beg je njegovu odsječenu glavu nabio na koplje i pokazao braniteljima na kliškim zidinama. Ostaši bez zapovjednika, vode i bilo kakve nade u pomoć, iscrpljeni branitelji predali su utvrdu 12. marta 1537. godine. Osmanlije su im dopustile slobodan izlazak pod oružjem, a većina preživjelih uskoka povukla se prema Senju, ponijevši sa sobom i ključeve kliške utvrde.

Osvajanjem Klisa završilo je viševjekovno razdoblje hrvatske uprave nad utvrdom, a započela je nova, osmanska epoha koja će trajati punih sto jedanaest godina, sve do 31. marta 1648. godine. Odmah po zauzimanju, Gazi Husrev-beg je dao nalog za osnivanje Kliškoga sandžaka, posebne upravno-administrativne jedinice Osmanskog Carstva, a za prvog sandžak-bega imenovan je upravo Murat-beg Tardić. Iako je Klis bio službeno i simboličko sjedište sandžaka, stvarna upravna središnjica ubrzo se premjestila u Livno.

Kliški sandžak bio je izuzetno prostran i obuhvatao je dijelove Krbave i Like, čitavu sjevernu Dalmaciju te prostore između rijeka Krke, donjeg toka Cetine i gornjeg toka Neretve. Pristupanjem Bosanskom ejaletu, Klis je postao najzapadniji istureni bastion Carstva prema mletačkim posjedima i Jadranskom moru.

Život u Kliškom sandžaku i podno same utvrde razvijao se u skladu sa specifičnostima osmanskog urbanizma. Suprotno uvriježenom mišljenju da su Osmanlije zanemarivale razvoj rubnih područja svog Carstva, osmanski izvori, prvenstveno detaljni poreski popisi poznati kao tapu defteri, otkrivaju dinamičan društveni i ekonomski život. Najstariji sačuvani cjeloviti defter iz 1550. godine, koji se danas čuva u Arhivu u Istanbulu, pruža detaljne podatke o svakoj kući i stanovništvu razvrstanom po naseljima. Premda se broj kršćanskog stanovništva neposredno nakon rata smanjio zbog iseljavanja, zatečena ruralna i urbana naselja nastavila su svoj razvoj.

Podno same utvrde razvila se kasaba, gradsko naselje koje je prema osmanskom upravnom sistemu moralo sadržavati džamiju, trg i dio stanovništva koji se bavi obrtništvom. U kliškoj kasabi podignuti su han za smještaj putnika i trgovačkih karavana te bazana, odnosno natkriveni trgovački prostor u kojem se prodavala raznovrsna roba. Unatoč formalnim zabranama i povremenim sukobima, splitske kronike iz tog doba bilježe izuzetan procvat trgovine između mletačkog Splita i osmanskog zaleđa koja se odvijala upravo preko Kliškoga sandžaka.

Iz Bosne su stizali stoka, koža, vosak i ruda, dok su se u osmansko područje uvozile sol, tkanine i mediteranski proizvodi. Pripadnicima nemuslimanskih vjeroispovijesti, koji su ostali živjeti na tom području, bila je garantirana vjerska tolerancija i imovinska sigurnost uz plaćanje propisanih poreskih obaveza, bez prisilnog prelaženja na islam. Sjećanje na ove burne događaje i borbe uskoka i Osmanlija ostalo je živo u narodu, što svjedoči i monumentalna freska koju je 1935. godine u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Klisu izradio slikar Vjekoslav Parać.

Tokom osmanske uprave pravljeni su i pokušaji oslobađanja utvrde, od kojih je najpoznatiji onaj iz aprila 1596. godine, kada su splitski plemić Giovanni Alberti, poljički knez i senjski uskoci nakratko zauzeli Klis. Međutim, zbog opstrukcije Mletačke Republike koja je presijecala dostavu pomoći i obavještavala Osmanlije, te nakon pogibije Albertija i poraza generala Jurja Lenkovića, utvrda je ponovo pala u osmanske ruke. Mletački providur Moro tada je provodio surovo kažnjavanje domaćeg stanovništva i svećenstva koje je podržavalo urotu, dok je splitski kanonik Šimun Urmanić obilazio kuće i muškarcima nudio preslicu i kudjelju umjesto sablje, prekoravajući ih što ne idu u borbu za vjeru.

Najznačajniji materijalni trag osmanske prisutnosti na kliškoj stijeni bila je sakralna i komunalna arhitektura. Budući da su Osmanlije preuzele utvrdu bez većih oštećenja, nisu imale potrebe za radikalnim pregradnjama bedema, nego su se fokusirale na učvršćivanje postojećih struktura i podizanje objekata za potrebe vojne posade. Na najvisočijem, trećem oboru utvrde, gdje su se u antičko i predromaničko doba nalazili ilirski castrum i ranokršćanski vjerski objekti iz devetog stoljeća, podignuta je Murat-begova džamija. U skladu sa islamskom tradicijom, džamija je dobila ime po svom naručitelju i osvajaču Klisa.

Ova džamija predstavlja jedinstven i najznačajniji spomenik osmanske sakralne arhitekture klasičnog razdoblja na tlu današnje Hrvatske. Kliška džamija je građevina pravilnog kvadratnog tlocrta nad kojom se uzdiže kupola s polukružnim svodom, oslonjena na osmerokutni i okrugli tambur putem plitkih zidnih udubljenja – trompa. Građena je od jednostavnih, nepravilnih kamenih blokova manjih dimenzija donesenih iz ruševina solinske utvrde, čime se savršeno uklopila u krševiti ambijent.

Unutrašnjost džamije bila je jednostavna, prilagođena vojničkim potrebama obreda, ožbukana i ukrašena sa osam spojenih polukružnih lukova koji se oslanjaju na poligonalne konzole. Zbog niskog tambura u prostor je ulazilo malo svjetlosti, tek kroz vrata i četiri mala kvadratna prozora. Međutim, osjećaj prostranosti postignut je spuštanjem nivoa kamenog poda za sto osamdeset centimetara u odnosu na spoljašnji teren, pa je ukupna visina unutrašnjosti iznosila sedam metara i trideset centimetara, a u objekat se ulazilo niz deset kamenih stepenica. Uz džamiju je stajao i vitki minaret koji je kasnije srušen tokom mletačkog bombardovanja.

Neposredno izvan utvrde, podno njenog zapadnog dijela, Osmanlije su podigle i monumentalnu česmu, u narodu poznatu kao česma ili zdenac Tri kralja, koja je ime dobila po obližnjoj nekadašnjoj franjevačkoj crkvi. Ova građevina predstavlja najljepši i najzapanjujući spomenik ove vrste na našem tlu te najzapadnije smješten islamski spomenik orijentalne tipologije. Izgrađena je u formi cisterne za vodu s nadograđenim trijemom dimenzija pet i po metara dužine i četiri i po metra širine, sa šiljasto zaključenim svodom.

Po stilu građenja to je orijentalna mihrab-česma, koja u unutrašnjem zidu ima tri kamene niše sa šiljatim lukovima nalik džamijskim mihrabima. U nišama su bile smještene metalne pipe, a ispod njih kamene klupe za pranje rublja, dok se na zidu ističe prazna kamena ploča na kojoj su trebali biti uklesani podaci o gradnji.

Stoljetna osmanska dominacija nad Klisom okončana je u vihoru Kandijskog rata, koji je izbio 1645. godine zbog sukoba oko ostrva Krete, ali se ubrzo proširio na cjelokupno jadransko bojište. Mletačka Republika, svjesna da ne može dugoročno braniti dalmatinsku obalu dok god Osmanlije drže Klis, poduzela je u proljeće 1648. godine veliku vojnu operaciju pod zapovjedništvom generalnog providura Leonarda Foscola.

Mletačka vojska, sastavljena od profesionalnih jedinica i velikog broja domaće prebjegle vojske iz Zagore, Poljica i Primorja, te uz učešće poznatih narodnih vođa poput popa Stjepana Sorića i Vuka Mandušića, iskrcala se u solinskoj luci 12. marta 1648. godine sa sedam galija i pet stotina manjih lađa. Foscolo je odmah dao porušiti antički amfiteatar u Solinu kako se Osmanlije u njemu ne bi utvrdile.

Foscolo je primijenio savremenu opsadnu taktiku, zauzevši uzvisinu Greben i postavivši teške topove usmjerene prema utvrdi. U utvrdi se u tom trenutku nalazilo oko četiristo spahija i dvjesto janjičara pod vodstvom kliškog sandžak-bega Mehmed-bega Mustajbegovića, dizdara Barakovića i kapetana Kamena Ahmed-spahije Omerbašića. Nakon žestokog bombardiranja u kojem su zidine počele popuštati te nakon što je mletačka konjica potukla osmansko pojačanje od četiri hiljade vojnika koje je poslao Tekeli-paša iz Dugopolja, osmanska posada bila je prisiljena na pregovore. Pregovore je u ime opsjednutih vodio janjičarski aga Ahmet Solinski, tražeći slobodan prolaz s oružjem i imovinom, što Foscolo u početku nije prihvatao.

Kada su uslovi predaje napokon dogovoreni, uslijedio je tragičan događaj koji je obilježio sam kraj osmanske vlasti. Dok je kolona poraženih napuštala utvrdu, dizdar Baraković, kojeg su nosili njegovi ljudi zbog ranjavanja, ugledao je među mletačkim pomoćnim trupama svoje dojučerašnje podanike Poljičane. Baraković ih je počeo glasno vrijeđati i prijetiti im osvetom čim se oporavi. Razjareni Poljičani i Vlasi skočili su i na licu mjesta ubili Barakovića i nekoliko osmanskih dostojanstvenika.

U tom trenutku u utvrdi je eksplodirala jedna baruthana, pa je među kršćanskom vojskom zavladala panika i uvjerenje da se radi o osmanskoj zamci. Uslijedio je opći pokolj i pljačka osmanske kolone u potrazi za skrivenim dukatima. General Foscolo je s velikim trudom uspio spasiti samo sandžak-bega Mustajbegovića i njegovog brata te ih prebaciti na sigurno u Solin, odakle je sandžak-beg kasnije razmijenjen za mletačkog plemića Henrika Capra.

Mletačkim zauzimanjem Klisa 1648. godine, muslimansko stanovništvo koje je više od jednog stoljeća živjelo u kliškoj kasabi i okolnim naseljima potpuno je nestalo s ovog područja. Većina preživjelih izbjegla je prema unutrašnjosti, uglavnom na područje Livna, koje je preuzelo funkciju službenog središta Kliškoga sandžaka, dok je kliški kadija nastavio suditi u novom sjedištu u Zagori. Preostali dio muslimanskog stanovništva, koji nije uspio pobjeći, stradao je u osvetničkim pohodima ili je pao u ropstvo. Jedini izuzetak bile su pojedine kćeri osmanskih spahijskih uglednika i dio lokalnog stanovništva koji su prihvatili katoličanstvo.

Mletačka uprava je pokrštenim osmanskim ženama i prebeglim pojedincima priznala pravo na posjedovanje zemlje njihovih očeva. Među pokrštenim Osmanlijama posebno se istakao Giovanni Battista Benzon, koji je dobio ime po svom mletačkom kumu pri krštenju i postao prvi guverner tog područja.

Nakon završetka Kandijskog rata i potpisivanja razgraničenja 30. oktobra 1671. godine u polju Kosić pod Klisom, utvrđena je nova mletačko-osmanska granica, poznata kao linija Nani. Klis je, zajedno sa Solinom i uskim pojasom zaleđa, ostao u sastavu Mletačke Republike kao dio takozvane Nove stečevine. Mlečani su obnovili i preuredili utvrdu, uklonili tri stara obora i izgradili prostrane bastione ispunjene zemljom kako bi lakše odolijevali topovskim napadima.

Murat-begova džamija preuređena je u katoličku crkvu posvećenu svetom Vidu. Mlečani su nad ulaznim vratima postavili latinski natpis iz 1743. godine koji u prijevodu glasi: Što je pobožnost sagradila, pobožnost će sačuvati, čime su pokazali namjeru da se ovaj vrijedni sakralni objekt sačuva. Generalni providur Zorzo Morosini i kartograf Zorzi Calergi proveli su prvu veliku agrarnu operaciju i izradili katastar, podijelivši zemlju useljenim Morlacima, povlaštenim pojedincima i prebjezima po mjeri od pet do šest vriti po glavi, čime su udareni temelji novom vojno-agrarnom uređenju i stvorena demografska osnova savremenog stanovništva kliškog kraja.

IZVOR: Ana Plenča: “Klis, ključ Dalmacije u osmanskim rukama”, Mario Marasović: “Borbe za Klis u 16. i 17. stoljeću”