Pomama za skrivenim blagom i galopirajuća ekonomska kriza u Turskoj pokrenule su masovnu epidemiju divljih iskopavanja, pretvarajući oko pola miliona građana u ilegalne tragače za antikvitetima. Dok lokalno stanovništvo, vođeno legendama o zlatu drevnih imperija i armenskih deportacija, bušilicama i dinamitom prekopava historijske lokalitete, Turska se suočava s trajnim uništenjem svog kulturnog naslijeđa i višemilionskim krijumčarenjem neprocjenjivih artefakata van granica zemlje

Legende o zakopanom blagu drevnih carstava potpaljuju pohlepu divljih tragača širom Turske, potičući ilegalnu trgovinu starinama i nanoseći trajnu štetu arheološkim lokalitetima. Arheološko udruženje Turske upozorava da je kulturno naslijeđe zemlje ozbiljno ugroženo uslijed nekontrolisanih iskopavanja, dok se vrijedni historijski artefakti masovno krijumčare u inostranstvo.

U šumskim i ruralnim područjima Turske, gdje tradicija obiluje pričama o skrivenim bogatstvima i natprirodnim bićima, potraga za arheološkim predmetima postala je masovan hobi običnih građana. Pored priča o bogatstvima drevnih civilizacija, glavni pokretači ovih aktivnosti su pohlepa i galopirajuća inflacija, koja mnoge primorava da alternativnim putevima dođu do novca.

Ughur Kulaç, poduzetnik koji sebe opisuje kao lovca na blago i koji promoviše prodaju opreme za podzemno bušenje, navodi za medije da u Turskoj deluje oko pola miliona tragača. Kulaç tvrdi da bi državni muzeji bili preplavljeni vrijednim eksponatima kada bi svi tragači predali svoje nalaze. S druge strane, arheolozi upozoravaju na dramatičnu štetu koju izaziva bušenje, kopanje, pa čak i upotreba eksploziva na potencijalnim arheološkim nalazištima.

Moderno područje Turske bilo je kolijevka brojnih civilizacija, od Hetita, Urartu naroda i Lidijaca, do Rimljana, Vizantinaca i Osmanlija, koje su iza sebe ostavile neprocjenjivo blago. Poljoprivrednici tokom oranja i građevinari prilikom obrade terena redovno nailaze na staro posuđe, kovanice i statue. Gürkan Çagan, konzervator muzeja Rezan Has u Istanbulu, ističe da je u Turskoj nemoguće napraviti korak a da se ne naiđe na historijske tragove. Umjesto da budu predmet stručnih istraživanja, mnoga nalazišta u ruralnim sredinama ostaju nezaštićena i izložena pljački. Turske vlasti dozvoljavaju pretragu terena isključivo uz jednodnevne licence za tačno određene lokacije, pri čemu pronađeni predmeti pripadaju državi, a pronalazač dobija novčanu nagradu. Unatoč tome, ilegalna iskopavanja ostaju dominantna. Zvaničnici carine priznaju da se državne službe uglavnom fokusiraju na sprečavanje krijumčarenja većih predmeta van zemlje, dok se uništenje samih arheoloških lokaliteta rjeđe sankcionipše.

Pored antikviteta iz carskih perioda, mnogi tragači fokusirani su na potragu za zlatom koje je pripadalo Armenima stradalim tokom deportacija između 1915. i 1923. godine. Kulaç objašnjava da su deportirane manjine, napuštajući svoje domove, zakopavale dragocjenosti u nadu da će se jednog dana vratiti. Prateći ove priče, generacije tragača oskrnavile su brojne armenske crkve i groblja. Ruralnim područjima kruže i lažirani napisi i karte navodno nacrtani armenskom rukom. Arheološko udruženje Turske naglašava da se svake godine hiljade artefakata izvučenih ilegalnim iskopavanjima oštete i prodaju domaćim ili stranim kupcima.

Cengiz, mladi muzičar koji je učestvovao u nekoliko ekspedicija, opisuje da ove potrage prate praznovjerje, strah i adrenalin. U ruralnim krajevima rašireno je vjerovanje u džine, natprirodna bića iz islamske tradicije, koja se prizivaju radi zaštite i pomoći pri pronalaženju blaga. Tragači obavljaju rituale, mole se iznad zemlje prije kopanja i traže simbole u prirodi, poput stijena u obliku kornjače. Prilikom jedne ekspedicije na istoku zemlje, Cengizova grupa je koristila dinamit u prahu za otvaranje pećine, a uslijed nedostatka vode, eksploziv su aktivirali miješanjem s pivom.

Unatoč upotrebi savremene tehnologije, poput skenera koji prikazuju 3D rekonstrukciju podzemlja, većina potraga završava bez rezultata. Cengiz navodi da je to postao masovan hobi uslijed ekonomske krize, dodajući da ne poznaje nikoga ko se na ovaj način obogatio, jer oni koji pronađu blago to nikome ne govore.

Ilegalno tržište funkcionira preko lanca posrednika koji procjenjuju vrijednost predmeta i prodaju ih privatnim kolekcionarima ili ih krijumčare van zemlje. Dodatni problem predstavlja činjenica da je tragačima u lokalnim sredinama neophodna saradnja s mještanima kako bi izbjegli ucjene. Cengiz priznaje da su u pojedinim akcijama plaćali pripadnicima žandarmerije da obezbjeđuju teren i spriječe dolazak policije.

Ovakvi tajni dogovori održavaju sivu ekonomiju koja godišnje obrne milione eura, dok kulturno naslijeđe neprocjenjive vrijednosti ostaje trajno oštećeno i nedostupno javnosti. Prema podacima turskih vlasti, nadležne službe svake godine spriječe iznošenje oko milion arheoloških predmeta iz zemlje, uglavnom kovanica. Ipak, ukupna vrijednost ukradenog blaga ostaje nepoznata. Dok pojedinci sanjaju o pronalasku zlatnih kipova i stvaranju bogatstva preko noći, nekontrolisana potraga nastavja uništavati historijske slojeve na tlu Turske.

IZVOR: Bosna.hr, El Mundo