Teška ruka komunizma nigdje nije pala tako snažno kao u Bugarskoj. Tokom tridesetpetogodišnje vladavine Todora Živkova, porodice čija su djeca u školi odbijala jesti svinjetinu suočavale su se sa zatvorom. Vjera u Boga smatrana je mentalnom bolešću, a napredovanje u karijeri bilo je rezervirano isključivo za ateiste. Ipak, duboko ukorijenjena islamofobija učinila je da muslimanska manjina najteže podnese taj teret. Većina preostalih džamija je zatvorena ili srušena, govor na turskom jeziku kažnjavan je novčano, obrezivanje dječaka proglašeno je krivičnim djelom, a muslimanska imena su nasilno zamijenjena kršćanskim. Na hiljade ljudi stradalo je u radnim logorima opirući se brisanju sopstvenog identiteta

Priča o Plovdivu ili Filibu, kako su ga zvale Osmanlije, danas izaziva sjetan uzdah čak i kod ultra-sekularnih Turaka. Kada je poznati osmanski putopisac Evlija Čelebi 1650. godine prolazio kroz ovaj balkanski grad, opisao ga je kao „veličanstveno mjesto“, detaljno bilježeći njegove graditeljske bisere. Prebrojao je pedeset i tri džamije, sedamdeset mekteba, devet medresa, sedam škola za učenje Kur'ana, osam hamama i jedanaest tekija.

Od ukupno trideset i devet gradskih mahala, trideset i tri su bile muslimanske, pet kršćanskih i jedna jevrejska. Devet karavansaraja svjedočilo je o procvatu trgovine pod osmanskom upravom, gdje je grad pod pokroviteljstvom sultana i u okvirima islamske ekonomije doživljavao svoje zlatno doba.

Danas je izuzetno teško i zamisliti tu slavnu prošlost. Nakon ruske invazije 1878. godine i predaje grada novonastaloj bugarskoj državi, većina muslimanskog i jevrejskog stanovništva izbjegla je na preostale osmanske teritorije. Masakri su odnijeli na hiljade života, a izbjeglice koje su stizale u Istanbul nosile su sa sobom teške ožiljke i potresne priče o stradanju porodica. Populacija grada strmoglavo je pala sa 125.000 na manje od 30.000 stanovnika.

Pogled na savremeni Plovdiv ne nudi mnogo utjehe. Napuštene fabrike iz komunističkog doba propadaju duž oštećenih saobraćajnica. U nekim dijelovima Bugarske nezaposlenost prelazi 50 posto, dok se stručnjaci bore s naslijeđem komunističkog zagađenja tla i vode. Dok sumnjiva elita gradi luksuzne vile u sjevernim četvrtima, a objekti zapadnog stila niču pored sivih staljinističkih zgrada, surovo siromaštvo postalo je svakodnevica.

Teška ruka komunizma nigdje nije pala tako snažno kao u Bugarskoj. Tokom tridesetpetogodišnje vladavine Todora Živkova, porodice čija su djeca u školi odbijala jesti svinjetinu suočavale su se sa zatvorom. Vjera u Boga smatrana je mentalnom bolešću, a napredovanje u karijeri bilo je rezervirano isključivo za ateiste. Ipak, duboko ukorijenjena islamofobija učinila je da muslimanska manjina najteže podnese taj teret. Većina preostalih džamija je zatvorena ili srušena, govor na turskom jeziku kažnjavan je novčano, obrezivanje dječaka proglašeno je krivičnim djelom, a muslimanska imena su nasilno zamijenjena kršćanskim. Na hiljade ljudi stradalo je u radnim logorima opirući se brisanju sopstvenog identiteta.

Padom Varšavskog pakta i ostavkom Živkova 1989. godine, komunistički režim se urušio. Međutim, rane koje je ostavila ova moderna inkvizicija još uvijek nisu zarasle.

Da bi se sagledao obim tog razaranja, dovoljno je popeti se na brdo Bunardžik. Plovdiv je, poput Istanbula, izgrađen na sedam brežuljaka, koji su u osmansko doba služili kao javna izletišta. Sa vrha se pruža panoramski pogled na grad i rijeku Maricu. Iako centrom dominiraju građevine iz 19. stoljeća i sovjetski stambeni blokovi, stari muslimanski identitet grada gotovo je u potpunosti nestao, nijedan od nekadašnjih minareta u tom dijelu više ne postoji.

Tragovi muslimanskog života uz rijeku gotovo su potpuno zametnuti. Vodenice i živopisne kuće sa drvenim kapcima, kojima su se nekada divili viktorijanski putnici, prepuštene su zaboravu. Ipak, idući zapuštenom stazom duž Marice, nailazi se na svojevrsno čudo: Imaret džamiju iz 1444. godine, koju je podigao Šihabudin-paša.

Ova građevina, dragulj osmanske arhitekture bursanske škole, jedna je od rijetkih u Bugarskoj koja je sačuvala svoj minaret ukrašen spiralnim motivima od opeke. Iako je nekadašnje groblje pretvoreno u običnu baštu, polomljeni nadgrobni spomenici uništavani 1985. godine i dalje stoje nagomilani sa strane. Od samog imareta, javne kuhinje u kojoj su siromašni svih vjera besplatno objedovali, kao ni od pašine medrese, danas nema ni traga.

Medresa je nekada bila nadaleko poznata po izučavanju hadiskih nauka, a njom je upravljao i čuveni muhadis Čelik Jahja Efendi. U blizini se nalazio i hamam koji je podigao paša. Od dva preostala hamama u gradu, jedan je danas pretvoren u umjetničku galeriju skromnog kvaliteta. U tim prostorijama čovjeka obuzima duboka sjeta. Teško je zamisliti sliku od prije stoljeće i po, miris balkanskog duhana, vrevu i posjetioce. Danas su tu samo prašina i oguljena boja. Muslimanski Plovdiv na ovom mjestu djeluje daleko poput drevnog Egipta.

Pokušaj da se ta melanholija ublaži ručkom u italijanskom restoranu „Da Lino“ donosi novu gorčinu. Taj restoran na Bulevaru 6. septembar sve do prije nekoliko decenija bio je voljena Taškoepri džamija. Plovdivski muftija Hasan Ali podsjeća kako su je komunisti oduzeli 1983. godine, srušili minaret i sravnili groblje. Nakon privatizacije, u njoj je otvoren restoran dekorisan eksplicitnim freskama. Na stropu nekadašnje džamije oslikane su skandalozne scene, dok se na mjestu gdje je stajao Kur'an danas nalaze stalak sa svinjskim pršutom i kabinet s vinima.

Iako lokalno kršćansko stanovništvo to ne primjećuje, ova provokacija skrenula je pažnju međunarodne javnosti. Prilikom posjete Bugarskoj, turski zvaničnici su ukazivali na potrebu reciprociteta, podsjećajući da Turska finansira obnovu historijskih bugarskih crkava, poput one u Jedrenu, dok Bugarska odbija vratiti historijske džamije vjernicima. Strah od otvaranja Pandorine kutije koči vlasti: ako bi Taškoepri ponovo postala džamija, postavilo bi se pitanje i drugih objekata izgrađenih na mjestima nekadašnjih džamija i medresa.

U staroj četvrti blizu kapije Hisar, situacija je nešto drugačija. Izvanredno očuvane osmanske kuće podsjećaju na četvrt Albacin u Granadi. Ove ulice svjedoče o nekadašnjem blagostanju bugarskih kršćana tokom sultanske vladavine. Plovdivski kršćani su u to doba upravljali razgranatom trgovačkom mrežom koja je dosezala do Dhake i Džakarte. Pod osmanskom upravom, pravoslavlje je cvjetalo, a građene su crkve i manastiri koji su svojom ljepotom nadmašivali one iz predosmanskog perioda.

Kako ističe historičar umjetnosti Machiel Kiel, za razliku od Španije i Sicilije gdje su islamske civilizacije sistematski uništene, u jugoistočnoj Evropi kršćanska kultura je opstala i razvijala se zahvaljujući toleranciji islamskih učenjaka koji su obuzdavali ambicije vladara. U staroj četvrti nalazi se i kuća muslimanske porodice Korumdžijoglu iz 1848. godine, veličanstven primjer osmanske arhitekture koji lokalni vodiči često pogrešno opisuju kao „bugarski barok“. U njoj je danas smješten Etnografski muzej koji u potpunosti zanemaruje stoljetno prisustvo bogate muslimanske kulture.

Nedaleko od stare tržnice nalazi se jedan od dva halal kafića u gradu, čiji je vlasnik Demir, vrsni poznavalac historije i prilika u kojima živi oko 60.000 Turaka i 30.000 muslimanskih Roma. Diskriminacija je i dalje prisutna, ali Demir podsjeća da je u komunističko doba bilo znatno gore, kada se ramazan tajio, a molitva obavljala samo u privatnosti doma.

Svega nekoliko koraka odatle uzdiže se najveće čudo Plovdiva, Hüdavendigar džamija (Džumaja). Izgrađena početkom 15. stoljeća, ova grandiozna građevina izgubila je svoju medresu, groblje i šadrvan, dok joj vanjske zidove nemilosrdno skrnavi zub vremena. Međutim, njena unutrašnjost čuva zadivljujuću ljepotu.

Sa tri velike kupole i masivnim stubovima, unutrašnjost podsjeća na Veliku džamiju u Bursi. Zidovi su prekriveni vrhunskom kaligrafijom, uglavnom radom majstora Ulu Arif Mehmed Efendije iz 1785. godine. Nakon zemljotresa 1819. godine, dodani su i barokni detalji. Na kiblatskom zidu stoji poznata dova ispisana celi-divani stilom, dok se pored mihraba nalazi remek-djelo u taliq stilu lokalnog kalografa Alija Hajdara.

Ova džamija bila je stjecište velikih mislilaca. U njoj je Molla Hayali predavao teologiju, a čuveni pravnik Kadi Abdullah Efendi držao predavanja učenicima. Ovdje je i Ibn Kemal, jedan od najvećih osmanskih teologa i kasniji muftija Carstva, odlučio napustiti vojnu karijeru i posvetiti se nauci. Sa njenog mihraba govorili su Mehmet Izzeti i slijepi sudija Kadi Hasan, dok su pjesnici Revnaki i Cefai tu kazivali svoje stihove prije nego što su postali poznati u prijestolnici.

Zadnji veliki imam džamije, Hacı Hafız Tevfik Efendi, predvodio je molitve punih pedeset godina, sve do svoje smrti 1929. godine. Ovdje su u mladosti boravili i mislilac Ahmed Hilmi, kao i borac za islamsko pravo Ali Suavi.

Danas su ti dani daleko. Na džuma-namazu u ovoj prostranoj džamiji okupi se tek oko hiljadu vjernika. Ipak, lokalni muslimani nastoje očuvati duh zajedništva. Godine 2002. odobren je rad medrese u predgrađu Ustina, koja danas broji četrdeset učenika. U Sofiji je otvoren Islamski univerzitet, a prevođenje vjerske literature na bugarski jezik pomaže mlađim generacijama da premoste jaz između tradicije i savremenog društva.

Muslimanska zajednica u Bugarskoj danas nosi i specifičan demografski značaj. Iako čine oko 12 posto ukupnog stanovništva, u uslovima opšte demografske krize u zemlji, u muslimanskim porodicama rađa se značajan procenat djece. Ulaskom Bugarske u Evropsku uniju stvorena je potreba za ustavnim garancijama i odnosom zasnovanim na međusobnom poštovanju.

Ipak, dio društva i dalje s negodovanjem gleda na prisustvo muslimana. Desničarske opcije bilježe rast, vandalizmi na muslimanskim grobljima nisu rijetkost, a pojedine crkvene strukture sponzoriraju gradnju vjerskih simbola i velikih križeva na mjestima nekadašnjih džamija, poput podizanja ogromnog spomenika u Haskovu.

Hoće li u Plovdivu prevladati duh tolerancije i suživota ili će grad ostati zarobljen u sjenkama istorijskih nepravdi i islamofobije, pitanje je koje će definirati ne samo sudbinu ovog balkanskog bisera, već i sam karakter evropskog multikulturalizma.

IZVOR: Bosna.hr, Q News, GZT