Nova faza sukoba na Bliskom istoku premjestila se s ratišta u dvorane Ministarstva finansija SAD-a. Washington prijeti udarom na finansijske arterije Teherana, no suočavanje s ključnim trgovinskim partnerima Irana, poput Kine, Indije i Turske, prijeti ekonomskim efektom bumeranga i otvara novu geopolitičku frontu

„Pokrećemo ekonomsku hekatombu protiv iranskih finansijskih veza širom svijeta. Naš je cilj presjeći svaku slamku spasa koja podržava ovaj tiranski režim, sve dok Teheran ne ostane potpuno sam.“

Ovim riječima, izgovorenim na konferenciji za novinare početkom sedmice, američki sekretar za finansije Scott Bessent objavio je najnoviji val sankcija protiv Islamske Republike Iran. Nakon gotovo šest mjeseci otvorenog i razornog konflikta na Bliskom istoku, Washington je odlučio promijeniti težište napada: od vojne sile prešlo se na sveobuhvatnu ekonomsku asfiksiju s ciljem da se režim u Teheranu napokon dovode do potpunog kolapsa.

Nova faza ove ofanzive, u diplomatskim i ekonomskim krugovima nazvana „Operacija Ekonomska Parija“ (Operation Economic Pariah), izazvala je ogromnu strepnju na globalnim tržištima. Bijela kuća je, naime, nagovijestila da se više neće ustručavati od uvođenja takozvanih sekundarnih sankcija svima koji posluju s Teheranom. Za sada su te prijetnje formulisane kao „pucanj upozorenja“, bez navođenja konačnog spiska zemalja ili čvrstih rokova. No, poruka iz Washingtona nikada nije bila jasnija, svako ko pruži ruku Teheranu, rizikuje sučeljavanje s najmoćnijom ekonomijom svijeta.

Pitanje koje se postavlja je jednostavno: da li je Washington ovoga puta spremati ići do kraja i ući u direktan ekonomski okršaj s silama poput Kine i Indije, ili je posrijedi još jedan geopolitički blef s visokim ulogom?

Najveća meta američkih prijetnji nesumnjivo je Kina. Azijski gigant već je godinama primarni trgovinski partner Irana i najveći konzument njegove sirove nafte. Prema podacima Svjetske trgovinske organizacije (WTO), Kina je bila odredište za više od četvrtine ukupnog izvoza Islamske Republike. Od toga se više od trećine odnosilo direktno na sirovu naftu i druge ugljikovodike.

Iako kineska Uprava za carinu izbjegava zvanično prikazivati uvoz iranske nafte od 2022. godine, podaci o kretanju tankera i procjene nezavisnih analitičkih kuća pokazuju suprotno. Prema analizi Centra za globalnu energetsku politiku pri Univerzitetu Columbia, Kina je u 2025. godini uvozila gotovo 1,4 miliona barela iranske nafte dnevno. S obzirom na to da je ukupna dnevna proizvodnja Irana iznosila oko 3,26 miliona barela (prema podacima OPEC-a), jasno je da Peking predstavlja finansijska pluća režima u Teheranu, kupujući čak do 90 posto ukupnog iranskog izvoznog sirovog goriva.

„Kina pomaže Iranu da zaobiđe američke sankcije i finansira svoje destabilizirajuće aktivnosti na Bliskom istoku“, stajalo je u izvještaju američke vlade objavljenom u martu. Bijela kuća otvoreno navodi da Peking to postiže razgranatom mrežom kineskih banaka, fiktivnih kompanija i posrednika širom svijeta, nazivajući dvije države dijelom „osovine autokratija“.

Reakcija administracije Xi Jinpinga bila je brza i oštra. Portparol Ministarstva trgovine Kine naglasio je da se odnosi između Kine i Irana odvijaju u okvirima međunarodnog prava, odbacujući bilo kakav pokušaj miješanja ili prekida tih veza. Peking je američke sankcije proglasio „ilegalnim“ te najavio da će poduzeti „sve neophodne mjere“ za zaštitu svojih nacionalnih interesa.

Portparol Ministarstva vanjskih poslova Lin Jian bio je još direktniji: „Ekonomska blokada i politika maksimalnog pritiska nisu rješenje. Prioritet sada mora biti deeskalacija i povratak na put dijaloga i pregovora.“

Međutim, pitanje koje muči analitičare u Washingtonu jeste tajming. Da li je administracija Donalda Trumpa zaista spremna ući u potpunu trgovinsku konfrontaciju s Pekingom svega mjesec dana prije planiranog samita s Xi Jinpingom? Radikalni potezi protiv kineskih kompanija mogli bi potpuno urušiti krhke ekonomske pregovore i nanijeti ogromnu štetu samoj američkoj privredi.

Osim nafte i Kine, trgovinska mreža Irana snažno je vezana za najbliže susjedstvo. Proizvodi iz Kine čine oko 26 posto ukupnog iranskog uvoza, no jedina zemlja iz koje je Teheran uvozio više roba jesu Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE), s udjelom od čak 30,6 posto. Ironija leži u tome što su Emirati istovremeno jedan od ključnih vojnih i političkih saveznika Sjedinjenih Američkih Država u Perzijskom zaljevu.

Ujedinjeni Arapski Emirati, a posebno finansijski centar Dubai, decenijama su služili kao neophodan finansijski i reizvozni ventil za poduzeća iz Irana. Procjenjuje se da se oko 80 posto stranih valuta koje su Teheranu potrebne za plaćanje uvoza nabavljalo upravo preko tržišta dirhama u Dubaiju. Iranski uvoznik, onemogućen da koristi međunarodni sistem SWIFT zbog sankcija, koristi mjenjačnice u Dubaiju da riijale pretvori u dirhame, a potom u dolare ili eure. Čak 40 posto tih sredstava završavalo je u kupovini robe direktno unutar Emirata, uz visoke provizije posrednika.

Unatoč političkim tenzijama, bankarska mreža ostala je netaknuta, sankcionirana iranska Bank Melli, naprimjer, i dalje vodi sedam otvorenih filijala u Ujedinjenim Arapskim Emiratima.

Međutim, pod nemilosrdnim pritiskom Bijele kuće i nakon što je sam Iran nedavno lansirao dvije rakete prema teritoriji Emirata u sklopu šireg regionalnog rata, Abu Dabi je napravio potez bez presedana. Vlasti su najavile potpunu suspenziju finansijskih i trgovačkih odnosa s Teheranom. Potez je zadao razoran udarac iranskoj privredi, no mnogi stručnjaci ostaju skeptični: prekid historijski razvijenih, neformalnih trgovačkih kanala u praksi će se odvijati sporije nego na papiru, a šverc i podzemne finansijske transakcije vjerovatno će nastaviti funkcionirati ispod radara.

Osim Emirata, u krugu deset najvećih trgovinskih partnera Teherana nalaze se i Irak (koji od Irana kupuje struju, gas i hranu u vrijednosti 11,7 milijardi dolara godišnje), Turska (veže ih ključni gasovod Tabriz–Ankara), te Afganistan i Pakistan. U toj grupi je i Indija, koja se našla pod direktnom lupom Washingtona zbog kupovine energenata od sankcioniranih zemalja. Indijski izvoznici riže, čaja i farmaceutskih proizvoda već smanjuju isporuke za Iran u strahu od američkih kazni.

Nije zanemariva ni uloga Evropske unije. Uprkos sankcijama uvedenim zbog ljudskih prava i nuklearnog programa, EU je prošle godine u Iran izvezla robu u vrijednosti od tri milijarde eura (uglavnom medicinsku opremu, lijekove i poljoprivredne mašine), dok je uvezla robe za oko 800 miliona eura.

Dok sekretar Scott Bessent najavljuje da će svaka institucija koja pere novac za Iran biti „isključena iz dolarskog sistema“, mnogi ekonomski stručnjaci i diplomati postavljaju pitanje realnog dometa ove strategije. Washington je već eliminirao iranskog vjerskog vođu, bombardirao nuklearna postrojenja, kasarne i skladišta municije te uveo pomorsku blokadu. No, ideja da se Iran preko noći pretvori u potpunog ekonomskog izopćenika suočava se s preprekom zvano „ekonomija otpora“.

Nakon više od četrdeset godina pod zapadnim sankcijama, Teheran je stvorio visoko adaptivan, decentraliziran sistem izbjegavanja blokada. To uključuje tajanstvenu flotu brodova tankera koji gase transpondere, mijenjaju dokumentaciju o porijeklu sirove nafte te vrše pretovar s broda na brod u međunarodnim vodama. Također, stvoren je paralelni, podzemni bankarski sistem. Američka mreža za borbu protiv finansijskog kriminala (FINCEN) izvijestila je da je samo tokom 2024. godine zabilježeno više od devet milijardi dolara ilicitnih iranskih transakcija koje su prošle kroz korespondentske račune u samim SAD-u.

„OFAC [Ured za kontrolu strane imovine SAD-a] decenijama proganja kompanije koje posluju s Teheranom. No sve dosadašnje administracije, uključujući i prvi Trumpov mandat, odbijale su potpuno odsjeci Kinu ili Indiju iz američkog finansijskog sistema jer bi to bilo čisto ludilo i izazvalo bi opšti ekonomski bumerang“, navodi Justin Logan, direktor za vanjsku politiku pri Cato Institutu.

Ipak, bilo bi pogrešno tvrditi da američke mjere ne ostavljaju duboke rane u samom Iranu. Učinci „Operacije Ekonomski Paria“ počeli su se osjećati i prije samog zvaničnog stupanja na snagu.

Iranska valuta rijal pala je na historijski najniži nivo od 2,02 miliona rijala za jedan američki dolar. Inflacija je potpuno podivljala, cijena riže porasla je za 60 posto od početka ratnih sukoba krajem februara, dok su cijene govedine skočile za više od 150 posto.

Guverner Centralne banke Irana, Abdolnaser Hemmati, javno je priznao dramatičnost situacije: „Činjenica je da u ovom trenutku praktično ne izvozimo naftu. Amerikanci su zamrznuli naše devizne rezerve i onemogućili nam pristup.“

Predsjednik Irana Masoud Pezeshkian obratio se naciji sa neuobičajeno direktnim priznanjem: „Nalazimo se usred ekonomskog, vojnog i sigurnosnog rata punog razmjera. Kao vlada, pokušavamo svim silama zauzdati inflaciju i osigurati egzistenciju naroda, ali situacija je izuzetno teška.“

Unutrašnji pritisak u Iranu dovodi do sve dubljeg jaza u samom političkom i vojnom vrhu zemlje. S jedne strane nalazi se predsjednik Pezeshkian i umerenije struje koje otvoreno pozivaju na prekid neprijateljstava i povratak pregovorima sa Zapadom.

„Rat u nekom trenutku mora prestati. Bolje je da danas pokažemo svoju snagu i dostojanstvo i poručimo svijetu da smo ostvarili svoje ciljeve i da okončavamo ovaj sukob“, izjavio je Pezeshkian. Sličnu poruku poslao je i predsjednik parlamenta Mohammad Bagher Ghalibaf, istaknuvši da bez ekonomske stabilnosti nema ni stvarne sigurnosti: „Koliku god vojnu moć imali, ako naš narod pati i nema privrednog rasta, nećemo napredovati. Kao neko ko je preživio rat, dobro znam kolika je vrijednost mira.“

Međutim, moć odlučivanja u Teheranu ubrzano se pomjera ka tvrdoj struji. Novi vrhovni vođa, ajatolah Mojtaba Hamnei, na ključne pozicije imenuje veterane Revolucionarne garde (IRGC). Mohsen Rezaei, nekadašnji komandant IRGC-a iz vremena Iračko-iranskog rata osamdesetih godina, postavljen je za šefa nacionalne sigurnosti.

Za ove političke i vojne jastrebove, rat se ne završava predajom pod ekonomskim ucjenama. Mohammad Hassan Sangtarash, vojni analitičar blizak iranskom režimu, sažeo je njihovo razmišljanje za The Wall Street Journal: „U Iranu vlada opće uvjerenje da pravi rat još nije ni počeo. Ono što smo vidjeli do sada posmatra se kao taktika postepenog iscrpljivanja suparnika prije konačnog, velikog okršaja.“

Pokušaj Washingtona da ponovo primijeni doktrinu „maksimalnog pritiska“ dovodi globalni poredak na prekretnicu. Ako Donald Trump ustraje u potpunoj ekonomskoj blokadi svih partnera Teherana, SAD rizikuju ubrzanje stvaranja alternativnih, vandolarskih finansijskih sistema koje već godinama zagovaraju članice skupine BRICS.

S druge strane, ukoliko se sankcije pokažu kao još jedna u nizu deklarativnih prijetnji koje se u praksi prešutno toleriraju radi očuvanja odnosa s Kinom i Indijom, „Operacija Ekonomska Parija“ doživjet će sudbinu ranijih vojnih i ekonomskih pokušaja obuzdavanja Irana.

Dok se u krugovima moći u Washingtonu, Pekingu i Teheranu povlače naredni potezi, cijenu ove ekonomske i vojne ratne igre i dalje najdirektnije plaćaju obični građani, kako stanovnici Irana suočeni s praznim rafovima i ponorom vlastite valute, tako i globalna privreda koja strahuje od novog vala energetske i inflatorne nestabilnosti.