Istočni Mediteran ušao je u novu energetsku eru: bitka za prirodni plin preselila se s morskog dna na kopnenu infrastrukturu. Dok su nekada vođeni opasni sporovi oko vlasništva nad nalazištima, pobjednike danas ne odlučuje količina rezervi u dubinama, već kontrola nad ključnim rutiama, skladištima i terminalima za plasman plina na evropsko tržište. U toj novoj geopolitičkoj utrci, Egipat i Turska nametnuli su se kao glavne sile, ali svaka igra na potpuno drugačiju kartu i nosi sopstvene ranjivosti
Istočni Mediteran ponovo je poprište tihe, ali žestoke bitke za energiju. Ipak, priroda ovog sukoba u potpunosti se izmijenila. Dok se do prije svega nekoliko godina borba vodila oko toga ko je stvarni vlasnik bogatih nalazišta u morskim dubinama, što je raspirivalo opasne teritorijalne sporove između Turske, Kipra, Grčke, Libije, Egipta, Izraela, Palestine i Libana, danas je težište pomjereno. Nova energetska trka više ne zavisi od toga ko kontroliše same rezerve, već od toga ko raspolaže ključnom infrastrukturom za njihovu plasman i komercijalizaciju.
Ulog u ovoj geopolitičkoj igri više nije sam plin, već usluge koje ga prate: postrojenja za utapanjivanje i regasifikaciju, plinovodi, skladišni kapaciteti, te pomorski transport i lučke operacije. Priča se u potpunosti preokrenula. Pitanje više ne glasi kome pripada plin, nego ko drži ključeve ruta koje vode do konačnih kupaca. U toj utakmici Egipat i Turska nametnuli su se kao najozbiljniji takmaci, mada igraju na potpuno različite karte.
Glavni adut Kaira leži u činjenici da posjeduje jedina dva funkcionalna postrojenja za utapanjivanje plina u cijelom istočnom Mediteranu, Idku i Damijetu. Ova infrastruktura, namijenjena izvozu ukapljenog prirodnog plina (LNG) u velikim količinama, predstavlja nepremostivu prepreku za potencijalne rivale. Izgradnja sličnih kapaciteta zahtijeva najmanje deceniju rada i ulaganja koja se procjenjuju na šest do deset milijardi dolara.
Upravo zahvaljujući tim terminalima, Izrael već godinama izvozi plin sa svojih najvećih polja u Egipat. Kairo je prošlog ljeta ugovorio povećanje uvoza s polja Levijatan, dok se trenutno vode pregovori o proširenju saradnje i na polje Tamar. Paralelno s tim, Egipat i Kipar potpisali su sporazum prema kojem bi Kairo preuzimao proizvodnju s kiparskog polja Afrodita radi dalje preprodaje, a sličan model planira se i za nalazište Kronos.
Uz LNG terminale, Egipat je posljednjih godina zakupio šest plutajućih jedinica za skladištenje i regasifikaciju (FSRU). Ova fleksibilna plovila omogućavaju obrnuti proces, pretvaranje uvezenog ukapljenog plina natrag u plinovito stanje. Posljednju u nizu takvih jedinica Kairo dijeli s Jordanom, čime je stvorena mreža za snabdijevanje šireg regiona. Već početkom godine Egipat je testirao ovaj model isporukom plina preko jordanskog terminala u Akabi, odakle je Arapskim plinovodom gorivo usmjereno ka Libanu i Siriji.
Međutim, egipatska strategija, iako na papiru izuzetno uvjerljiva, u praksi se suočava s ozbiljnim ranjivostima. S jedne strane, stalni regionalni sukobi redovno prekidaju dotok plina iz Izraela. S druge strane, drastičan pad domaće proizvodnje uz istovremeni rast potrošnje primorao je Egipat da potencijalne izvozne kapacitete preusmjeri na zadovoljavanje sopstvenih potreba. Kairo se tako od nekadašnjeg izvoznika s udobnim viškovima pretvorio u zemlju koja se bori s energetskim deficitom. Zbog toga njegov energetski čvor sve manje funkcionalno djeluje kao profitabilni trgovački centar, a sve više kao puki mehanizam za održavanje unutrašnje ravnoteže.
Turska, s druge strane, gradi svoju poziciju na potpuno drugačijim temeljima. Umjesto usmjeravanja svih resursa na LNG postrojenja, Ankara primjenjuje raznovrsniji pristup koji kombinuje bogat portfelj dobavljača, velike kapacitete plinovoda, domaću proizvodnju u Crnom moru i strateško skladištenje. Njen geografski položaj između Rusije, Evrope i Bliskog istoka stvara prirodno čvorište, dok joj bliski odnosi s Rusijom i Iranom daju značajan manevarski prostor u pregovorima za obezbjeđivanje povoljnijih uslova i stvaranje višaka za dalji izvoz.
Ankara trenutno raspolaže s pet terminala za regasifikaciju, što joj omogućava pokrivanje velikog dijela domaće potražnje i brzo reagiranje na tržišne promjene. Tokom protekle godine Turska je potpisala niz dugoročnih ugovora o nabavci LNG-a, smanjujući time zavisnost od iranskog i ruskog plina, dok istovremeno stvara zalihe koje može plasirati na evropsko tržište u trenucima skoka potražnje.
Ipak, turski model nosi sopstvene rizike. Stvaranje kredibilnog regionalnog trgovačkog centra ne zahtijeva samo fizički tranzit i skladišta, već i transparentna pravila, pristup trećih strana te pouzdano formiranje cijena. Osnovni izazov za Ankaru nije izgradnja dodatne infrastrukture, već izgradnja povjerenja kod evropskih kupaca koji na Tursku i dalje gledaju s oprezom, plašeći se da bi mogla poslužiti kao kanali za zaobilaženje sankcija i prikriveni plasman ruskog plina.
IZVOR: Bosna.hr, El Pais
