Uspon radikalne desnice u Španiji i širom Evrope sve češće pretvara islam u ključni politički resurs za osvajanje glasova. Od zahtjeva za zabranu halal menija u školama do protivljenja izgradnji džamija, identitetske debate potiskuju stvarne društvene izazove, dok se vjerske manjine instrumentaliziraju u borbi za kulturnu prevlast

Iza koncepata poput „nacionalnog prioriteta“ ili polemika o školskoj kuhinji stoji politička strategija koja se ponavlja u Španiji i u dobrom dijelu Evrope. Pojedini političari koji zagovaraju „nacionalni prioritet“ tvrde da Španija gubi svoj identitet. Kritikuju izgradnju džamija, traže zabranu nošenja nikaba i burke ili, kao što je trenutno slučaj s krizom u Ceuti, koriste raspravu o granicama kako bi govorili o navodnoj „islamizaciji Španije“.

Najnoviji manevar jeste pokušaj zabrane halal menija, onih koji strogo poštuju prehrambena pravila islamske religije, u školskim kantinama. „Zbogom halal meniju u našoj kući. Jelovnik određujemo mi, a ne gosti“, izjavio je glasnogovornik radikalne desničarske stranke Vox u parlamentu Valencije, José María Llanos.

Ovo nije nova retorika. Stranke sve češće uključuju antimuslimanski diskurs u svoje agente. Već godinama različite stranke krajnje desnice u Evropi pretvaraju islam u simbol prijetnje nacionalnom identitetu. „Želimo zaustaviti proces rastuće islamizacije koju trpimo na nekontrolisan način usljed masovne invazije“, izjavio je prije nekoliko sedmica Javier Cortés, glasnogovornik Voxa u Andaluziji, izražavajući protivljenje projektu izgradnje džamije u Sevilji.

Zašto baš islam? Doktor sociologije i stručnjak za ovu religiju, Zakariae Cheddadi, definira ovaj fenomen kao dio političke globalizacije u kojoj dolazi do „preispitivanja religije unutar javne sfere na međunarodnom nivou“ zbog jasnog sukoba vrijednosti. Religija, ističe on, čini dio ponude koju radikalna desnica nastoji inkorporirati, kao i dio „globalne agende čije je temeljno obećanje kulturna supremacija Zapada“.

Cheddadi, istraživač sa Univerziteta u Baskiji, u tom smislu ukazuje na uticaj diskursa američkog predsjednika Donalda Trumpa, koji se neprestano poziva na „kršćanstvo i tradicionalno“, a kojem se pridružila i svita tehnoloških oligarha iz njegovog okruženja. Primjer za to je podrška Alternativi za Njemačku (AfD), stranci islamofobnog karaktera, od strane Elona Muska, vlasnika kompanija Tesla, SpaceX i društvene mreže X, koji je obnašao i dužnost u Trumpovoj administraciji.

Za ovog sociologa, to je tip politizacije koju Vox primjenjuje u Španiji: „To je stranka koja instrumentalizira suživot kako bi ostvarila izborni rast. Pretvara islam u žrtveno janje, kao da je on izvor svih zala koja se dešavaju u Španiji.“ Akademik tvrdi da Abascalovu stranku ne zanima izgradnja islama koji stupa u dijalog, već koriste muslimane „za sopstvene izborne poene“ jer znaju da repliciranje incidenata daje rezultate, poput onih u Torre Pachecu, gradiću u Murciji gdje su ultradesničarske grupe proganjale mlade imigrante iz Magreba nakon napada na jednog starca.

Prema podacima Marokanskog udruženja za integraciju imigranata iz 2024. godine, gotovo polovina arapske populacije u Španiji (47,5%) osjetila se diskriminiranom u sferama stanovanja, zdravstva, obrazovanja, zapošljavanja ili tehnologije.

Međutim, njihova ideja nije nova. Partije krajnje desnice širom Evrope pokazuju slično ponašanje. U Francuskoj, stranka Nacionalno okupljanje Marine Le Pen vodila je kampanje protiv islama i predlagala ograničavanje njegovih vjerskih simbola; Alternativa za Njemačku je također usvojila retoriku usmjerenu protiv muslimanske imigracije, baš kao i italijanska Liga, desničarska stranka koja tvrdi da brani kulturnu homogenost zemlje i koja direktno povezuje ovu religiju s nesigurnošću.

Cheddadi napominje da Vox nije jedini odgovoran te da nedostatak integracije muslimanske zajednice ostaje nedovršeni zadatak u Španiji. „U bilo kojem pitanju koje ima veze s radikalizacijom, ljevica radije skreće pogled“, komentariše on. Iako priznaje da je riječ o dugoročnom problemu koji se ne rješava tokom samo jednog mandata, on kritikuje centralnu vladu što često „koristi migrante kako bi napravila distinkciju u odnosu na radikalnu desnicu“, što, po njegovom mišljenju, doprinosi tome da imigracija postane element polarizacije. „Islamofobija se ne provodi samo djelovanjem, već i nečinjenjem“, ističe on.

Profesorica na Katedri za arapske i islamske studije na Univerzitetu Complutense, Laura Mijares, upozorava s druge strane da postoji „proračunata strategija“ koja nastoji „stvoriti nepostojeći društveni problem“ kako bi se osvojili glasovi putem „islamofobnog“ i „rasističkog“ diskursa. U tom kontekstu pominje da je Zastupnički dom ove godine odobrio osnivanje potkomisije za proučavanje upotrebe burke u Španiji, uprkos tome što nema dokaza da se taj odjevni predmet masovno koristi u zemlji. Ova stručnjakinja, koja je ujedno i direktorica Grupe za analizu arabo-islamskih kultura u transnacionalnim kontekstima, upozorava da Vox, stranka koja negira rodno zasnovano nasilje i dovodi u pitanje reproduktivna prava, koristi „retoriku spasenja kako bi se pozicionirala, jer je to izborni potez koji donosi veliku profitabilnost“.

Na ovoj tački, arabistica Mijares navodi da je Vox nametnuo debatu kojoj se sada pridružuju i druge političke snage, uključujući ljevicu i određene „liberalne ili mainstream“ feminističke organizacije, gdje se žene konstruiraju ili kao žrtve ili kao prijetnje. Ekspertica insistira na potrebi uključivanja muslimanskog stanovništva u raspravu, naglašavajući da ne smiju „uvijek muškarci odlučivati o tome šta žena treba ili ne treba da nosi“, što po njenom mišljenju služi samo za njihovo isključivanje i kriminalizaciju.

Istraživač iz Centra za međunarodne poslove Barcelona (CIDOB), Moussa Bourekba, naglašava nužnost poznavanja šireg konteksta: Islamske revolucije u Iranu 1979. godine. Objašnjava da, iako je to bila prva manifestacija veze između geopolitičkih dešavanja u muslimanskim zemljama i prvih obrisa islamofobije, u današnje vrijeme postoje tri ključna elementa: rastuća vidljivost islama u Evropi kroz imigrantsku populaciju, njihovi zahtjevi za jednakim pravima i, iznad svega, džihadistički terorizam.

Za ovog stručnjaka, tragedije poput 11. septembra u SAD-u, 11. marta u Madridu ili napada u dvorani Bataclan u Parizu dodatno učvršćuju stereotipe koji se grade kroz terorizam i demonizaciju muslimana. „Islam ima tu specifičnost da istovremeno predstavlja i vanjskog i unutrašnjeg neprijatelja“, uvjerava on.

Profesor dovodi u pitanje činjenicu da se religija pretvara u objašnjavajući faktor ljudskog ponašanja. „To je kao da neko čini loše stvari zato što je musliman, a ne zbog drugih ljudskih faktora, kao što je to slučaj u svim ostalim situacijama“, upozorava. Bourekba se slaže da je ovaj diskurs izuzetno profitabilan jer povezuje identitet sa sigurnošću, čime olakšava ograničavanje sloboda u ime veće bezbjednosti.

Kritika islama kao religije je legitimna i više nego poželjna u demokratskom kontekstu, smatra istraživač, ali osuđuje to što takva kritika često izvire iz „pojednostavljenih i redukcionističkih diskursa“ koji postaju način da se opravda diskriminacija prema muslimanima: „Kao što homofobija nije samo mišljenje, tako ni islamofobija ne bi trebala biti. To je stav koji može predstavljati krivično djelo iz mržnje“, zaključuje on.

IZVOR: El Pais