U jeku Drugog svjetskog rata, Britanci i Sovjeti oružjem su zauzeli državu koja je proglasila strogu neutralnost, gurnuvši je u siromaštvo, epidemije i politički haos

U rano jutro 25. augusta 1941. godine, Ujedinjeno Kraljevstvo i Sovjetski Savez pokrenuli su združenu vojnu invaziju na carstvo Irana, državu koja je do tog trenutka dosljedno održavala strogu neutralnost u globalnom sukobu. Strateški cilj ove operacije bio je obezbjeđivanje vitalnih iranskih naftnih polja i uspostavljanje sigurnog koridora za dostavu vojne pomoći sovjetskim snagama koje su trpile žestok pritisak pred naletom njemačkog Wehrmachta.

Svega jedanaest dni ranije, Franklin D. Roosevelt i britanski premijer Winston Churchill potpisali su Atlantsku povelju, dokument koji je proklamirao temeljna načela poput poštovanja suvereniteta svih naroda i ponovnog uspostavljanja mira koji bi svim nacijama omogućio da žive sigurno unutar vlastitih granica.

Očigledna kontradikcija koja je nastala kršenjem ovog sporazuma napadom na jednu suverenu zemljama navela je iranskog šaha da uputi hitan telegram Rooseveltu, preklinjući ga da zaustavi invaziju. U svom odgovoru, američki predsjednik pozvao se na „njemačku težnju za dominacijom svijetom“, pravdajući savezničku okupaciju argumentom da se „one zemlje koje žele sačuvati svoju nezavisnost moraju uključiti u veliki zajednički napor“. Godinama kasnije, nakon završetka rata, Churchill se pozvao na princip Inter arma silent leges („u vrijeme rata, zakoni muče“) kada je govorio o događaju koji je sam definisao kao „demonstraciju neodoljive sile protiv jedne slabe i drevne države“.

Od preuzimanja vlasti 1921. godine, Reza-šah Pahlavi, oficir skromnog porijekla koji je uspostavio šahovsku vlast i okrunjen 1925. godine, posvetio je svoju vladavinu izgradnji moderne države po uzoru na Atatürkove reforme u Turskoj. Uveo je obavezni vojni rok, stvorio stajaću vojsku na mjestu nekadašnjih plemenskih milicija, oružjem pokorio plemena na jugu i zapadu zemlje, zamijenio vjersko pravo civilnim zakonicima evropskog tipa te otvorio Univerzitet u Teheranu. Njegovo krunsko graditeljsko djelo bila je Transiranska željeznica, koja je vertikalno presijecala čitavu državnu teritoriju.

Odsustvo sukobljenih interesa pretvorilo je ekonomski snažnu Njemačku u prirodnog partnera Irana, koji je očajnički želio da se oslobodi tutorstva koje su Rusija i Velika Britanija vršile nad Perzijom tokom čitavog 19. stoljeća. Kao posljedica toga, tokom tridesetih godina njemačko-iranska trgovina doživjela je nagli procvat, pretvorivši Reich u prvog trgovačkog partnera zemlje. Njemačka je direktno doprinosila industrijskom razvoju slanjem svojih tehničara i inženjera koji su radili u iranskim fabrikama, rudnicima i na željeznici.

Kada je izbio Drugi svjetski rat, Reza-šah je proglasio neutralnost, baš kao što je Perzija učinila i 1914. godine. Međutim, pokretanje Operacije Barbarossa, odnosno nacistička invazija na Sovjetski Savez, pretvorila je Iran u primarni cilj savezničkog oružja. Na toj teritoriji nalazila se jedina kopnena ruta prohodna tokom čitave godine kojom se Crvenoj armiji mogao dostaviti prijeko potreban ratni materijal, dok je nafta u pokrajini Huzestan bila ključna za funkcioniranje britanske Kraljevske ratne mornarice.

London i Moskva pronašli su casus belli u prisustvu njemačkih državljana u unutrašnjosti zemlje. Tokom ljeta 1941. godine, obje sile upućivale su Teheranu sve oštrije note, zahtijevajući hitno protjerivanje građana Reicha, koje su predstavljale kao opasnu „petu kolonu“ u službi nacističke špijunaže.

Historijska nauka u velikoj je mjeri demontirala ovaj argument. Njemačka kolonija u Iranu nije brojala više od hiljadu ljudi, i to uglavnom tehničara i trgovaca. Pod savezničkim pritiskom, iranska vlada već je bila uvela mjere nadzora nad njima i čak nudila Britancima smanjenje njihovog broja. Dodatno, historičar Adrian O’Sullivan dokazao je da su aktivnosti njemačkih obavještajaca u Iranu doživjele potpun debakl i da njihovo neutralisanje nije predstavljalo nikakav ozbiljan izazov za britansku obavještajnu službu.

Vojna kampanja koja je započela tog 25. augusta, odnosno 3. šahrivara 1320. godine prema perzijskom kalendaru, bila je kratka i brutalno asimetrična. Sa zapada i juga napale su dvije indijske divizije iz sastava takozvanog Iraq Command (ubrzo preimenovanog u Paiforce) pod komandom general-pukovnika Edwarda Quinana. Osma indijska divizija zauzela je Abadan, Horamšahr i Ahvaz, dok je Deseta divizija, pod komandom generala Williama Slima, napredovala preko prolaza Pai Tak prema Kermanšahu i naftnim poljima u unutrašnjosti.

Sa sjevera, Sovjetski Savez je lansirao tri armije s oko hiljadu tenkova prema Tabrizu, Ardabilu i kaspijskoj obali, uz podršku zračnih bombardovanja otvorenih gradova.

Nasuprot njima, vojska koju je Reza-šah izgradio kao simbol nove nacije, a koja nije prelazila 125.000 ljudi, raspala se u svega nekoliko dana. Loše raspoređene i s većinom skromnih oklopnih snaga blokiranih u glavnom gradu, iranske snage pružile su tek simboličan otpor. U Horamšahru je u borbi poginuo kontraadmiral Golamali Bajandor, zapovjednik male carske mornarice i najviši oficir stradao u ovoj kampanji.

Već 28. augusta, nova vlada Mohamada Alija Forugija, uglednog intelektualca i prevodioca Descartesovih djela, naredila je prekid vatre. Sporazum je potpisan dva dana kasnije, nakon što je poginulo oko šezdeset anglo-sovjetskih vojnika i blizu devet stotina iranskih vojnika i civila.

Okupacione snage nisu se zadovoljile samo zauzimanjem teritorije. Dana 11. septembra, britanski poslanik u Teheranu Reader Bullard uspostavio je novi ultimatum Forugiju: Reza-šah je morao odmah abdicirati s prijestolja u korist svog sina Mohamada Reze, mladog princa školovanog u Švicarskoj i poznatog po probritanskim stavovima.

Nakon šahove abdikacije i odlaska u izgnanstvo 16. septembra, anglo-sovjetske trupe umarširale su u Teheran, paradirajući pobjednički njegovim ulicama. Ove snage povukle su se iz glavnog grada mjesec dana kasnije, ali je zemlja ostala podijeljena na način vrlo sličan okupiranoj Francuskoj. Između sovjetske zone na sjeveru (koja je graničila sa sovjetskim republikama Kavkaza i Centralne Azije) i britanske zone na jugu (s izlazom na Perzijski zaljev), nalazila se neutralna zona pod kontrolom iranske vlade koja je bila pod snažnim uticajem i pritiskom okupacionih trupa.

Svrgnuti Reza-šah ukrcan je na brod za ostrvo Mauricijus, a potom prebačen u Johannesburg, gdje je umro u julu 1944. godine, bez mogućnosti da se ikada vrati u zemlju kojom je vladao šesnaest godina. Kako su otkrila savremena istraživanja, London je u jednom trenutku razmatrao i potpuno gašenje dinastije Pahlavi te restauraciju svrgnute dinastije Kadžar, u ličnosti pretendenta koji je služio kao oficir u britanskoj mornarici i jedva govorio perzijski jezik.

Okupacija je ubrzo dobila pravnu formu kada je iranska vlada u januaru 1942. godine bila primorana potpisati Trojni ugovor. Tim dokumentom saveznici su se obavezali da će povući svoje trupe u roku od šest mjeseci nakon završetka rata, dok je Iran morao staviti svoju teritoriju i komunikacije na raspolaganje savezničkim ratnim naporima.

Na osnovu toga pokrenuta je jedna od najvećih logističkih operacija u čitavom ratu: „Perzijski koridor“. Izgrađen na temelju Transiranske željeznice starog šaha, koridor su dodatno proširili i vodili američki inženjeri i tehničari koji su pristigli tokom godine. Tim putem prebačeno je blizu polovine ukupne američke vojne pomoći iz programa „Zajam i najam“ namijenjene Sovjetskom Savezu, uključujući kamione, avione, lokomotive i hranu. Churchill je Iran prozvao „mostom pobjede“, a u novembru 1943. u Teheranu je održana prva konferencija na kojoj su se lično sastali Roosevelt, Staljin i Churchill, dok je novi mladi šah imao ulogu tek protokolarnog domaćina.

Za stanovnike Irana, posljedice rata koji ih se nije ticao bile su katastrofalne. Okupatori su zaplijenili najveći dio transportnih vozila, onemogućivši adekvatno snabdijevanje hranom u velikim dijelovima zemlje. Žito s bogatog sjevera pod sovjetskom kontrolom prestalo je stizati na jug. Lijekovi i vakcine postali su rijetkost usred epidemije tifusa koja je pustošila stanovništvo. Nekontrolirano štampanje novca koje su nametnule okupacione sile izazvalo je ogromnu inflaciju, što su iskoristili trgovci i zemljoposjednici bez skrupula.

Iako historičari i dalje raspravljaju o tačnom broju žrtava okupacione politike, katastrofa je odnijela stotine hiljada ljudskih života. Da situacija bude teža, kroz kaspijsku luku Bandar Pahlavi 1942. godine ušlo je više od stotinu hiljada poljskih izbjeglica evakuiranih iz sovjetskih logora. Njih je moralo prihvatiti društvo koje se i samo borilo s gladnim stanovništvom. Grad Isfahan, koji je primio oko dvije hiljade poljske djece, u to vrijeme postao je poznat kao „grad poljske djece“.

Njemački prodor prema Kavkazu u ljeto 1942. godine djelovao je kao snažan katalizator za lokalne pobune. Raspad iranske vojske oslobodio je plemenske konfederacije koje je Reza-šah ranije brutalno savladao. Ova plemena pokrenula su oružani otpor, u nekim slučajevima vođena savjetima agenata Trećeg Reicha.

Pobuna plemena Kaškai, u čijem je kampu djelovao agent njemačke obavještajne službe Berthold Schulze-Holthus, dovela je do uništenja jedne kolone iranske vojske u julu 1943. godine. Pored toga, u decembru prethodne godine, mreža progermanskih oficira i uglednika organizovala je otmicu generala Fazlolaha Zahedija, komandanta u Isfahanu, koji je izveden iz svog kabineta pod prijetnjom oružjem i prebačen u logor u Palestini.

Paradoksalno, njemačka „peta kolona“, koja je poslužila kao slab izgovor za invaziju u augustu 1941. godine, nastala je tek kao direktna posljedica same okupacije. Isti taj general Zahedi bit će 1953. godine ključni general u anglo-američkom državnom udaru protiv premijera Mossadegha. Konačno, u Kurdistanu je vakuum vlasti podstakao gerilu Hame Rashida i ponovno naoružavanje kurdskih vođa, što će godinama kasnije rezultirati kratkotrajnim proglašenjem Republike Mahabad.

Nakon završetka rata, Britanci i Amerikanci evakuisali su svoje zone u dogovorenom roku koji je isticao drugog marta 1946. godine. Međutim, Sovjeti, koji su željeli naftne koncesije na sjeveru i sponzorirali dvije separatističke republike, odbili su povući svoje trupe. Iranska kriza iz 1946. godine, vođena pred tek osnovanim Vijećem sigurnosti UN-a, predstavljala je jednu od prvih velikih kriza Hladnog rata. Staljin je na kraju morao popustiti i povući vojsku, nakon čega su njegove lokalne pristalice poražene već u decembru iste godine.

Uprkos tome što je na Zapadu sjećanje na ove događaje ostalo u sjeni kasnijeg državnog udara iz 1953. godine, lekcija iz 1941. nikada nije nestala iz iranske kolektivne svijesti. Za današnju Islamsku Republiku, ovaj epizodni događaj ima dvostruku vrijednost: služi kao dokaz nevjerice u namjere globalnih sila i potvrđuje nelegitimnost dinastije koju povezuju sa stranim tutorima. Godine 2010. tadašnji predsjednik Ahmadinejad i zvanično je zatražio odštetu za pretrpljenu okupaciju.

Rat i pritisci koji se i danas lome preko Irana samo su se nastavili na listu historijskih nepravdi koju uči svaki iranski đak, od Aleksandra Velikog, preko Arapa, Mongola, Afganistanaca, Rusa i anglo-sovjetskih trupa, pa sve do Sadama Huseina. Taj dugi niz vraća sjećanje na dan kada je, kako je zapisao historičar Hamid Naficy, u osam sati navečer u Teheranu nestalo struje. Čitav grad potonuo je u mrak, a prestrašeni gledaoci u panici su napuštali kinosale. Kada su kina ponovo otvorena, okupatori su bili ti koji su odlučivali koji će se filmovi u njima prikazivati.

IZVOR: Bosna.hr, Historia Y Vida