Potraga za grobom čuvenog D’Artagnana u nizozemskom Maastrichtu pretvorila se u pravi pravni i naučni triler: nakon otkrića potencijalnog kostura u lokalnoj crkvi, sukob arheologa, optužbe za ilegalna iskopavanja i pretres policije bacio je sjenu na historijsku zagonetku staru više od tri stoljeća

Pet mjeseci nakon što je objavljeno da je u nizozemskom gradu Maastrichtu pronađen potencijalni grob čuvenog D’Artagnana, prve naučne analize nisu donijele nikakve jasne dokaze. Posjetioci Muzeja D’Artagnan u njegovom rodnom selu Lupiacu stalno se pitaju šta se trenutno dešava s istraživanjem. No, u stvarnosti, nakon prvobitne velike vijesti, čitava priča se vratila na sam početak i pretvorila u zaplet prepun preokreta, sasvim dostojan romana Alexandrea Dumasa.

Razočaranje je sada jednako veliko kao i uzbuđenje koje je u proljeće izazvalo otkriće kostura u crkvi Svetog Petra i Pavla u Wolderu, današnjem stambenom naselju u Maastrichtu. Svi su se nadali da je riječ o posmrtnim ostacima Charlesa de Batza de Castelmorea, rođenog u regiji Gaskonji između 1610. i 1615. godine, koji je poginuo od puščanog zrna tokom opsade Maastrichta 25. juna 1673. To razočaranje je potpuno razumljivo jer se vjerovalo da će ovo otkriće konačno riješiti veliku historijsku tajnu i pronaći grob čovjeka koji je, zahvaljujući slavnim romanima Alexandrea Dumasa i njegovog saradnika Augusta Maqueta, postao svjetski simbol hrabrosti.

Rad historičara, posebno obimno dokumentirana djela Odile Bordaz, reference za “pravog D’Artagnana”, pokazali su da Gascon, kojem je roman pripisao toliko avantura, u stvarnom životu nije ustupio ništa legendi, služeći kralju Luju XIV sve do fatalnog ishoda u Maastrichtu. Kralj je bio na licu mjesta i dao da se odsluži misa u čast njegovog najvjernijeg sluge, a potom – ništa.

D’Artagnan je nestao bez traga, bez ijednog svjedočanstva o lokaciji njegovog groba. Moguću lokaciju u Wolderu spomenula je još 2005. godine Odile Bordaz u saradnji s nizozemskim kolegama, ističuci da prema svim indicijama postoji više od 90 posto šanse da su D'Artagnan i drugi mušketiri kraljevog štaba sahranjeni u crkvi pored svog kampa.

Iza otkrića kostura u martu stoji ugledni sedamdesetogodišnji arheolog Wim Dijkman, koji se skoro trideset godina nadao da će riješiti zagonetku. Pritisnut od strane međunarodne štampe u vrijeme objave, proglašen je vitezom reda Orange-Nassau 27. aprila za svoj veliki doprinos arheologiji. Međutim, uhapšen je tri sedmice kasnije, 20. maja, pod sumnjom da je vršio ilegalna iskopavanja i neovlašteno posjedovao ljudske kosti. Wim Dijkman je ispitivan nekoliko sati prije nego što je pušten na slobodu. Bio je to grom iz vedra neba u Nizozemskoj i šok u Francuskoj, ali epizoda se ubrzo pretvorila u zaprepaštenje kako su nizozemski mediji otkrivali detalje o uslovima u kojima su vršena istraživanja.

Kada je župa, dugo suzdržana, konačno prihvatila ideju o pokretanju iskopavanja 2025. godine, za Wima Dijkmana, sada već penzionisanog arheologa, bilo je prekasno da se nada zvaničnom pozivu opštine. Njegovi odnosi s nasljednikom Gilbertom Soetersom i gradskom upravom Maastrichta bili su napeti. Ipak, nije odustao od svoje potrage, osnovavši fondaciju čiji je cilj bio pronalaženje D’Artagnanovog groba. Blagoslov svećenstva nije bio dovoljan za izvođenje radova na tlu, koji su regulirani posebnim pravillima i dozvolama. Arheolog je to zanemario u januaru i februaru 2026. godine i otkrio čuveni kostur u blizini oltara crkve, svjestan da bi to, ako je riječ o D’Artagnanu, bio vrhunac njegove karijere.

Sa svoje strane, općina Maastricht tvrdila je da je za sve saznala sasvim slučajno tokom razgovora župe i jednog gradskog vijećnika. Gradsko vijeće je odmah obustavilo radove, proglasilo ih ilegalnim 5. marta i organiziralo vlastito hitno iskopavanje 13. marta. U međuvremenu, Dijkman je već uzeo uzorke kostiju sa kostura i poslao ih na DNK analizu u laboratoriju u Münchenu. Izbor ove laboratorije uveliko duguje Thomasu Sameku, poznatom kao “D’Artagnanov dvojnik”, njemačkom ljekaru i pasioniranom jahaču koji svake godine glumi junaka na festivalu u Lupiacu, a čiji je pouzdani kolega direktor tog bavarskog instituta. Samek je lično prevezao dva zuba i dio bedrene kosti do Münchena.

Fragmenti iz Woldera upoređeni su s uzorcima krvi i pljuvačke diskretno uzetim od dva Francuza za koje se pretpostavlja da su potomci velikog čovjeka: Oliviera de Batza i Aymerija de Montesquioua. Nikakav rezultat neće biti priznat dok ga ne potvrdi nizozemska laboratorija, grmjeli su iz opštine Maastricht, želeći preuzeti kontrolu nad procesom, dok je njemačka laboratorija navodno odbijala ustupiti dobijene rezultate.

Dijkman je potom otišao u München kako bi sam preuzeo kosti, zabrinut da bi se mogle izgubiti u poštanskom transportu, te ih položio na “sigurno mjesto” – u svoj dom. Odatle i njegovi problemi s policijom. Iako više ne odgovara novinarima od privođenja, ranije je potvrdio osjećaj da je žrtva profesionalne ljubomore među arheolozima i birokratije u gradskoj kući, poručivši da bez njega niko nikada ništa ne bi pronašao u crkvi u Wolderu.

Gradske vlasti, međutim, tvrde da se radi o mnogo ozbiljnijim stvarima, naglašavajući da nikakva dozvola nije bila izdata. Službeni izvještaj nakon gradskog hitnog iskopavanja ističe da je proces rekonstrukcije otkrio prisustvo koštanih ostataka koji pripadaju dvjema mladim osobama, kao i nekoliko kostiju odraslih koje ne pripadaju spornom kosturu, čime je nepovratno izgubljen značajan dio arheoloških podataka.

Da li je svaka identifikacija postala uzaludna? Čini se da nije. Iako trenutni rezultati istraživanja ne potvrđuju identifikaciju, oni je niti ne isključuju. Prvobitno su četiri elementa išla u prilog hipotezi: položaj u brodu crkve blizu oltara rezerviran za visoke ličnosti, procijenjena starost pojedinca, prisustvo predmeta za koji se sumnjalo da je mušketno zrno i novčić iz 1660. godine. Međutim, detaljnije analize pokazale su da je pretpostavljeno zrno zapravo fragment kovanog eksera, dok datiranje ugljenikom 14 ostavlja širok raspon od 1500. do 1900. godine. Također, analiza kolagena pokazala je da je individua konzumirala znatne količine morske ribe, što više odgovara ishrani u istočnoj i južnoj Evropi nego nekome iz Gaskanje ko je živio u Parizu i Lilleu.

Grad Maastricht sada finansira nove analize drevne DNK pod vodstvom profesora Maartena Larmuseaua s Univerziteta u Leuvenu, stručnjaka poznatog po rješavanju historijskih zagonetki. Ipak, historičari podsjećaju da D’Artagnan nema direktnih potomaka od sredine 19. vijeka, što stvara dodatne genealogijske komplikacije.

Jedino je sigurno da će se, ukoliko se zaista radi o D’Artagnanu, sudbina grobnice rješavati na diplomatskom nivou između Francuske i Holandije. Ako identitet ostane misterija, lokalni entuzijasti predlažu da se grobnica posveti svim neznanim junacima palim u opsadama Maastrichta, čime bi se iz ove neobične afere izašlo s univerzalnom porukom mira.

IZVOR: Bosna.hr, Le Monde