Na današnji dan 1631. godine u Olovu je umro fra Matija Divković, bosanski franjevac, prosvjetitelj i utemeljitelj domaće štampane književnosti. Ostavivši iza sebe prve knjige pisane narodnim jezikom i odštampane bosančicom, za koje je u Mlecima sam izljevao olovna slova, Divković je postavim temeljima pismenosti na „pravom i istinitim jeziku bosanskom” trajno obilježio kulturno-historijski identitet Bosne i Hercegovine

Historija pisane riječi u Bosni i Hercegovini pod osmanskom vlasti nosi u sebi specifičnu dramaturšku crtu: dok su zvanične kancelarije i vladajuće elite koristile osmanski turski, arapski i perzijski jezik, narodu je trebala riječ koju razumije, pisana slovima koja prepoznaje. U tom kulturno-istorijskom i duhovnom vakuumu sedamnaestog stoljeća, kada je nasilno prekinuta pupčana veza Bosne sa kršćanskom Evropom nakon osmanskog osvajanja 1463. godine, pojavljuje se figura fra Matije Divkovića.

Rođen u Jelaškama kod Vareša i Olova 1563. godine, u samoj završnici glasovitog Tridentskog koncila koji je pokrenuo katoličku obnovu, Divković nije bio samo obični svećenik i provincijski pisac, nego vizionar koji je vlastitim rukama salivao olovna slova u mletačkim tiskarama kako bi svom narodu podario prvu štampanu knjigu na narodnom jeziku. Njegovo djelo, koje obuhvata vjersko-poučnu i homiletološku literaturu, postaće temelj bosanskohercegovačke pismenosti, čitanka za puk i trajni spomenik jeziku koji je sam nazvao pravim i istinitim jezikom bosanskim.

Pogled na epoho u kojoj djeluje Divković otkriva kompleksnu sliku Franjevačke provincije Bosne Srebrene. U to vrijeme, ova provincija se pružala znatno izvan geografskih granica današnje Bosne i Hercegovine, obuhvatajući Dalmaciju, Slavoniju, Liku, Krbavu, Srijem, te sve do Beograda i Smedereva. Pod osmanskom vlasti, katolički puk bio je izložen stalnim siromaštvima, kulturnoj izolaciji i političkoj marginalizaciji. Jedina institucija koja je uspjela očuvati kontinuitet i osigurati živu vezu sa zapadnoevropskim duhovnim i kulturnim krugovima bila je upravo Franjevačka provincija Bosna Srebrena.

U samostanima, koji su služili kao rasadišta pismenosti i čuvari narodnog identiteta, sačuvana je tradicija pisanja na narodnom jeziku. Zaključci Tridentskog sabora tražili su od svećenstva pojačanu skrb za vjersko poučavanje puka na općerazumljivom jeziku, što je Divkovića potaknulo da se prihvati posla koji će promijeniti istoriju domaće književnosti.

O samom životu fra Matije Divkovića sačuvano je iznimno malo biografskih podataka, tek tridesetak redaka koje skromno ostavlja u predgovorima svojih djela ili u samostanskim mrtvoslovima. Zna se da je u Franjevački red stupio najvjerovatnije u samostanu u Olovu, gdje je stekao osnovnu naobrazbu, dok je teološke nauke po svoj prilici završio u Italiji, gdje je ovladao latinskim i italijanskim jezikom. Kao kapelan u Sarajevu 1609. godine, Divković osjeća duboku potrebu za knjigom koja će služiti i svećenstvu i običnom čovjeku, pa počinje rad na prevođenju i prilagođavanju zapadnoevropskih predložaka na narodni govor.

Jedan od najdragocjenijih momenata u Divkovićevom radu odnosi se na njegov tiskarski poduhvat u Mlecima. Kada je 1611. godine stigao u Veneciju da štampa svoj „Nauk krstjanski za narod slovinski“ i „Sto čudesa“, suočio se sa preprekom koja bi pokolebala i znatno opremljenije autore. Mletački tiskari nisu poznavali domaće pismo niti jezik, te nisu mogli složiti tekst na bosančici, autentičnom pismu kojim se pisalo u Bosni, Dalmaciji i Dubrovniku. Divković sam bilježi da, ne budući štampe ni slova od našega jezika, vlastitim rukama učini svekoliko iznova i iz temelja svakolika slova.

On, dakle, postaje i prvi bosanski tipograf, čovjek koji izlijeva olovna slova bosaničkog pisma kako bi štampao knjigu u poznatoj tiskari Pietra Bertana. Pismo koje je izabrao bilo je široko rasprostranjeno; njime su pisali redovnici, trgovci, pa i obični seljaci i pastiri, dok je u franjevačkim samostanima i na nadgrobnim spomenicima, stećcima, imalo stoljetnu tradiciju.

Knjige koje je objavio 1611. godine predstavljaju prvorazredni kulturni događaj za Bosnu i Hercegovinu. Nauk krstjanski, poznat i kao veliki Nauk, posvetio je uglednom sarajevskom trgovcu Antunu Grgureviću i njegovom sinu Pavi u znak zahvalnosti za pruženu potporu, dok je Sto čudesa posvetio Ivanu Nikole Matijaševiću, sarajevskom prokuratoru Male braće. Ovaj podatak jasno ukazuje da je Divković potporu za svoje prosvjetiteljske poduhvate nalazio u gospodarski snažnom sloju sarajevskih katoličkih trgovaca, čije su trgovačke veze spajale Sarajevo sa Dubrovnikom, Mlecima i ostalim trgovačkim centrima Mediterana.

Nakon prvog uspjeha, Divković nastavlja svoj rad u samostanima u Kreševu i Olovu. U Kreševu 1612. počinje pisati svoje najopsežnije djelo, Razlike besjede, koje završava u Olovu 1614. godine. Rad se nastavlja novim putovanjem u Veneciju 1616. godine, gdje tiska Besjede te svoje izuzetno popularno djelo Nauk krstjanski s mnozijemi stvari duhovnijemi i vele bogoljubnijemi, poznato kao mali Nauk. Dok je veliki Nauk bio opsežan katehetski priručnik sa detaljnim objašnjenjima sakramenata, zapovijedi i mise, mali Nauk je izrastao u pravu narodnu čitanku i malu enciklopediju duhovnog štiva. U njega je Divković uvrstio nabožne pjesme, dramske tekstove i plačeve, preuzete i prerađene iz dubrovačke i dalmatinske književne baštine.

Posebno je zanimljiv Divkovićev autorski postupak. Iako se na naslovnicama skromno potpisuje kao bogoljubni bogoslovac koji je tekstove privodio i prevodio iz dijačkoga jezika, njegov rad daleko nadilazi puko prevođenje. Preuzimajući predložke najpopularnijih evropskih pisaca toga doba, poput njemačkog dominikanca Johannesa Herolta, španjolskog propovjednika Vincenta Ferrera, ili talijanskog franjevca Bernardina de Bustija, Divković te latinske tekstove radikalno prerađuje. On izbacuje suhu teološku skolastiku i tekst natapa narodnim duhom, poslovicama, slikama iz svakodnevnog seljačkog života i moralnim poukama koje su razumljive običnom čovjeku. Njegove priče o čudima Blažene Djevice Marije i živopisne propovijedi nudile su puku utjehu, pouku i zabavu u teškim vremenima osmanske okupacije.

Među stihovanim dodacima u malom Nauku iz 1616. godine ističu se Verši Abramovi, koji predstavljaju jezičko-stilsku preradbu poznate drame Posvetilište Abramovo dubrovačkog pjesnika Mavra Vetranovića. Uvrštavanjem dramskih tekstova, Života svete Katarine ili Plača blažene divice Marije, Divković je teološku pouku činio živom i pristupačnom. Zbog takve strukture, mali Nauk je doživio neponovljiv izdavački uspjeh za to doba, pretiskan je čak dvadeset i pet puta do polovine osamnaestog stoljeća, a pojedini dijelovi prepisivani su i šireni latinicom i glagoljicom po Krku, Zadru, Dubrovniku i Srijemu. U Dalmaciji su njegove Besjede bile toliko omiljene među narodnim svećenstvom da su dobile nadimak fratarica.

Jedno od najvažnijih pitanja koje se vezuje za ime fra Matije Divkovića jeste pitanje jezika kojim je pisao. Na naslovnim stranicama i u predgovorima, Divković svoj jezik imenuje različito, ali uvek sa jasnom sviješću o njegovoj pripadnosti i prirodi: piše da piše pravim i istinitim jezikom bosanskim, jezikom slovinskim kako se u Bosni govori, ili jednostavnim narodnim nazivom, naškim. Sa filološkog stanovišta, Divković je za osnovu svog književnog izraza uzeo narodni ijekavsko-šćakavski govor centralne Bosne, sa prostora između Olova, Vareša i Kreševa, kojemu je pridodao ikavske elemente te bogati leksik dubrovačkih i dalmatinskih pisaca. Time je stvorio funkcionalan književni jezik koji je premostio regionalne razlike i postao ujedinjujući faktor među katoličkim stanovništvom širom Balkana.

Pitanje nominacije bosanskog jezika u osmanskom periodu, kako navode savremeni lingvisti i istraživači, nije bila pojava vezana samo za franjevački krug ili za narodne putopisce. Evlija Čelebija, znameniti osmanski putopisac sedamnaestog stoljeća, izričito navodi da je jezik stanovnika Bosne Bosna lisāni,  bosanski jezik. Pored Divkovića, naziv bosanski jezik u svojim radovima i zapisima koriste brojni autori različitih konfesionalnih i kulturnih krugova: Muhamed Hevai Uskufi, koji 1631. godine sastavlja prvi rječnik bosanskog jezika, Mula Mustafa Bašeskija, Osman Šehdi Bjelopoljac, fra Stjepan Margetić, ali i rimska Katolička Kongregacija za širenje vjere. U prostranoj Provinciji Bosni Srebrenoj, naziv bosanski jezik funkcionisao je kao kohezivni element koji je spajao geografski udaljene zajednice.

Jedan od najznačajnijih dometa stvaraštva fra Matije Divkovića ogleda se u njegovoj dubokoj filološkoj i kulturološkoj svijesti o neraskidivoj vezi između identiteta naroda, pisma i jezika kojim govori. Izborom bosančice, specifične zapadne varijante ćirilice koja se stoljećima razvijala na tlu Bosne i Hercegovine, na natpisima stećaka, u poveljama srednjovjekovnih vladara i samostanskim dokumentima, Divković nije samo demonstrirao praktičnost u komunikaciji s narodom, nego je dao historijski legitimitet pismu koje su u njegovo doba poznavali svi slojevi društva.

Nazivajući svoj izraz „pravim i istinitim jezikom bosanskim”, „slovinskim kako se u Bosni govori” ili jednostavno „naškim”, on je u vrijeme osmanske vlasti i opće kulturne izolacije udario temelje standardizaciji narodnog govora centralne Bosne, osjetno oplemenjenog dubrovačko-dalmatinskim leksikom i tradicijom. Njegova odluka da lično nadgleda saljevanje slova bosančice u Veneciji 1611. godine predstavlja historijski prijelom koji je bosanski jezik iz usmene i kancelarijske tradicije preveo u medij štampane knjige, stvorivši tako normu i estetski model koji će u narednim stoljećima slijediti ne samo franjevački pisci unutar Bosne Srebrene, nego i širi književni krugovi širom Dalmacije, Slavonije i Dubrovnika.

Poseban sloj u razumijevanju Divkovićevog rada, koji u savremenim historiografskim i lingvističkim raspravama nerijetko biva predmetom zlonamjernih reinterpretacija i politicizacije, odnosi se na njegove povremene navode da svoje knjige piše ili štampa „srpskim slovima”. U kontekstu ranog sedamnaestog stoljeća, kada pisac upotrebljava ovaj termin, on pod njim ne podrazumijeva savremeni nacionalni ili etnički identitet u današnjem smislu te riječi, niti modernu ćirilicu, nego primarno grafijski sistem, dakle, sama slova, odnosno bosančicu kao specifično zapadnoćirilično pismo koje se u tom vremenu u pojedinim izvorima i kancelarijama nazivalo i tim imenom.

Za samoga Divkovića, kako izričito stoji u naslovima i predgovorima njegovih djela, pismo je tek tehničko sredstvo („slova našega jezika”) za prenošenje sadržaja na „pravi i istiniti jezik bosanski” ili „jezik slovinski kako se u Bosni govori”. U savremenom javnom i političkom diskursu ova se arhaična terminološka dvojnost često zloupotrebljava kroz simplificirana i anahrona tumačenja, gdje se selektivnim izvlačenjem pojma „srpska slova” pokušava osporiti autentičnost bosanskog jezika ili pak cjelokupno stvaraštvo bosanskih franjevaca jednostrano prisvojiti i izmestiti iz njihovog primarnog bosanskohercegovačkog i franjevačkog kulturno-historijskog konteksta.

Zanemarivanjem historijske semantike i činjenice da je Divković jasno razgraničavao pojam pisma od pojma jezika i naroda kojem se obraća, savremene politizacije svjesno prešućuju da je njegov ključni cilj bio opismenjavanje i duhovna obnova vlastitog, bosanskog puka na njegovom matičnom govoru.

Utjecaj Matije Divkovića na razvoj književnosti bio je dalekosežan. Prosvetiteljski i vjersko-popularni karakter njegovih djela poslužio je kao direktan uzor kasnijim franjevačkim pisjanima u Bosni, kao što su Stjepan Matijević, Pavao Papić, Pavao Posilović i Stjepan Margetić, ali i autorima izvan bosanskih granica, poput Tome Babića ili Pavla Stošića u Lici. Njegova djela prenijela su ljepotu i izražajnost bosanskohercegovačkog narječja u šire književne tokove, ostavljajući dubok trag i u dubrovačko-dalmatinskoj književnosti sedamnaestog i osamnaestog stoljeća. Književni istoričari sa razlogom ističu da je Divković za Bosnu i Hercegovinu ono što je Marko Marulić za Hrvatsku, utemeljitelj, rodonačelnik i otac narodne pismenosti.

Divković je umro 21. augusta 1631. godine u Olovu, mjestu u kojem je započeo svoj duhovni put. Datum njegove smrti sačuvan je u samostanskom matrikulu Necrologium Bosnae Argentinae u Kraljevoj Sutjesci. Iako je tokom stoljeća bio potiskivan na margine književnih kanona ili svojatan bez temeljitog uviđaja u njegovu autentičnost, savremena nauka o književnosti i lingvistika vraćaju Divkovića na mjesto koje mu historijski pripada.

On nije bio samo preprevodilac ili skromni hroničar; bio je kulturni graditelj koji je u vremenima osmanske dominacije stvorio pisano utočište za narodni duh, ostavljajući iza sebe djelo koje i danas stoji kao nezaobilazni spomenik bosanskohercegovačke i hrvatske pismenosti.