Udar na zračnu bazu Abu al-Duhur i otvorena optužba Izraela da Turska pokušava uspostaviti vojno uporište u Siriji razotkrili su opasnu eskalaciju i duboke geopolitičke razmimoilažanja na relaciji Tel Aviv – Ankara – Washington. Dok vojna akcija riskira da novu vlast u Damasku gurne još čvršće u zagrljaj Ankare, reakcije iz SAD-a, Sirije i Turske ukazuju na sumnju da iza ovog poteza stoje unutrašnjopolitički kalkulusi i skorašnji izbori u Izraelu, čime je Netanyahuova vlada, umjesto suzbijanja turskog utjecaja, dodatno zakomplicirala odnose sa svojim ključnim saveznicima

Izrael je u srijedu preuzeo odgovornost za bombardovanje vojne zračne baze Abu al-Duhur na sjeveru Sirije, optužujući Damask za eskalaciju zbog dozvoljavanja Turskoj da na tom lokalitetu uspostavi vojno prisustvo. Ankara je odbacila te tvrdnje, Damask je za sada izbjegao eskalaciju u svom odgovoru, dok je Washington optužio Izrael za namjerno podizanje tenzija. Zvaničnici u sve tri prijestolnice vjeruju da je ovaj neuobičajeni izraelski udar bio povezan, barem djelomično, s općim izborima koji se u Izraelu održavaju za dva mjeseca.

Uključenost Turske u Siriji datira od 2011. godine, kada je Ankara slala pomoć pobunjenicima u borbi protiv režima Bashara Assada. Turske snage su zvanično ušle u zemlju u augustu 2016. godine, a 2020. Turska je značajno pojačala svoje prisustvo dok su Assadove snage i njihovi ruski saveznici pripremali ofanzivu na Idlib, region koji graniči s Turskom.

Nakon što su pobunjeničke snage predvođene Ahmadom al-Sharaom, sadašnjim predsjednikom Sirije, svrgnule Assadov režim, utjecaj Turske u zemlji dodatno je porastao. Istovremeno, Damask je nastojao razviti odnose i s drugim zemljama kako bi izbjegao potpunu ovisnost o Ankari.

Zašto je onda Izrael naredio napad na Abu al-Duhur i zašto baš sada?

Izrael je dao do znanja da Turska nastoji instalirati sisteme protivzračne odbrane u Siriji koji bi mogli ograničiti slobodu djelovanja izraelskog ratnog zrakoplovstva, posebno tokom operacija usmjerenih protiv Irana. Ova odluka također može odražavati nedavne izraelske sigurnosne procjene vlade al-Share, čijeg lidera izraelski zvaničnici učestalo opisuju kao “džihadistu u odijelu”.

Izraelske vojne aktivnosti u Siriji oštrom su stazom eskalirale u protekle dvije sedmice. Prema sirijskim izvorima, Izrael je pogodio sirijske mete 27 puta, izveo 36 kopnenih operacija i priveo 11 sirijskih državljana. Uprkos tome, Damask se do sada suzdržavao od prijetnji širim odgovorom. Sirijski ministar vanjskih poslova Asaad al-Shaibani pozvao je Izrael da preispita svoj pristup, poručivši da njegovi napadi ne štete “samo Siriji”, već i “SAD-u i njegovim saveznicima u regiji”.

Zvaničnik koji je najoštrije osudio napad bio je specijalni izaslanik SAD-a za Siriju Tom Barrack, koji ujedno obnaša dužnost američkog ambasadora u Turskoj i važi za osobu blisku Ankari. Američki predsjednik Donald Trump ima izuzetno bliske odnose s turskim predsjednikom Recep Tayyip Erdoğanom te je nedavno obećao da će Tursku vratiti u program nabavke savremenih američkih borbenih aviona F-35. Trump također održava srdačne odnose s al-Sharom, s kojim se sastao tri puta od početka svog aktuelnog mandata. Washington posmatra sirijskog predsjednika kao ključnog aktera u nastojanjima da se stabiliziraju i Sirija i Liban.

Izrael, s druge strane, doživljava al-Sharu i njegove turske saveznike kao stvarnu prijetnju. Izraelski zvaničnici su u posljednje vrijeme zauzeli sve oštriji stav prema Turskoj, dok vlada premijera Benjamina Netanyahua, čini se, nastoji prikazati Ankaru kao svog najnovijeg regionalnog protivnika. Netanyahu je nazvao Erdoğana “antisemitskim diktatorom” koji “tlači vlastiti narod”, dok Erdoğan redovno optužuje Netanyahua za genocid i zločine protiv čovječnosti u Gazi.

Otvoreno je pitanje mogu li udari poput onog na Abu al-Duhur zaista suzbiti turski utjecaj u Siriji ili će proizvesti suprotan efekat podstičući Damask da se još više približi Ankari. Damask i Ankara već imaju bliske veze, dodatno učvršćene presudnom geografskom blizinom. Međutim, od dolaska na vlast, al-Sharaa nije nastojao samo da se osloni na Erdoğana, već i da izgradi odnose s arapskim liderima, uključujući saudijskog prestolonasljednika Mohammeda bin Salmana, te zapadnim liderima poput Trumpa i francuskog predsjednika Emmanuela Macrona.

Da je Izraelu uistinu stalo do promjene smjera u kojem se kreće Sirija, vodio bi ozbiljne pregovore s novom vladom te zemlje, umjesto što nerado ulazi u razgovore pod američkim pritiskom. Takođe je mogao iskoristiti svoje odnose s drugim arapskim državama aktivnim u Siriji kako bi pomogao da zemlja ne postane potpuno ovisna o Turskoj. Umjesto toga, Netanyahuova vlada odabrala je put koji najbolje poznaje: vojnu silu.

Čak i ako je Turska namjeravala instalirati napredne sisteme protivzračne odbrane u sirijskoj zračnoj bazi, taj se spor potencijalno mogao riješiti diplomatskim putem. Kanali prema visokim sirijskim zvaničnicima su otvoreni, a Damask je mogao postupiti drugačije kako bi izbjegao konfrontaciju, potencijalno uz pomoć svojih novih partnera u Washingtonu. Prema pisanju Reutersa, šef Mossada Roman Gofman razgovarao je sa sirijskim ministrom vanjskih poslova o prisustvu Turske u Siriji nekoliko dana prije napada, iako ostaje nejasno predstavlja li taj razgovor značajan i održiv kanal komunikacije.

U konačnici, napad na Abu al-Duhur zakomplicirao je odnose Izraela s Washingtonom, koji je zauzeo znatno drugačiji pristup prema Siriji, dok je istovremeno donio vrlo malo koristi u smislu izgradnje povjerenja s Damaskom. Svako ko vjeruje da je ovaj napad ojačao izraelsko odvraćanje trebao bi obratiti pažnju na izjave koje posljednjih dana dolaze iz Washingtona, Damaska i Ankare. U sve tri prijestolnice zvaničnici smatraju da su se izraelska sigurnosna razmatranja ispreplela s političkim kalkulacijama uoči predstojećih izbora.

Izrael će se i dalje morati nositi s nastojanjima Turske da proširi svoj utjecaj u Siriji, Libanu i Gazi. Međutim, zaustavljanje te ekspanzije zahtijevat će promišljeniju strategiju od same primjene vojne sile, čelična pesnica može nanijeti štetu, ali sama po sebi ne može spriječiti Tursku u širenju regionalnog utjecaja.

IZVOR: Bosna.hr, Haaretz, Reuters