Nakon završetka Drugog svjetskog rata i ulaska partizanskih jedinica u sandžačke gradove, nova komunistička vlast pristupila je obračunu sa svima za koje je smatrala da nisu na liniji novog režima. Na udaru su se našli ugledni, imućni i pismeni Bošnjaci tog vremena, ljudi koji su vjerovali da je slom fašizma donio slobodu jednaku za sve. Ubrzo se, međutim, pokazalo da za mnoge od njih nova vlast ne donosi mir, već politički progon i eliminaciju. Kako otkriva originalni sudski dokument u koji je redakcija portala Sandžačke imala uvid, Vojni sud Divizijske vojne oblasti za Sandžak u Novom Pazaru donio je 19. januara 1945. godine presudu pod brojem 5 „u ime naroda Jugoslavije“. Ovim aktom, izrečenim protiv Aćifa Hadžiahmetovića Bljute, Ahmeta Dace i drugih optuženih zbog navodnih aktivnosti tokom okupacije, otvoren je proces koji će trajno obilježiti poslijeratnu historiju Novog Pazara i Sandžaka

Kraj Drugog svjetskog rata na području Sandžaka nije označio samo početak novog društveno-političkog poretka pod vođstvom Komunističke partije Jugoslavije, već i početak radikalnog obračuna s političkim, privrednim i intelektualnim elitama koje se nisu uklapale u ideološke kalupe oslobodilaca. Ulaskom partizanskih jedinica u sandžačke gradove krajem 1944. i početkom 1945. godine, nova vlast je kroz vanredne mehanizme vojne pravde krenula u sistematsku eliminaciju onih elemenata koje je smatrala preprekom za potpunu konsolidaciju svoje moći.

Na udaru su se primarno našli ugledni, imućni i pismeni Bošnjaci tog vremena, ljudi koji su, uprkos složenim političkim i ratnim okolnostima, vjerovali da je slom fašizma donio slobodu jednaku za sve građane i da će moći nastaviti miran život u svojim domovima. Ubrzo se, međutim, pokazalo da je za mnoge od njih uspostava narodne vlasti označila kraj osnovnih građanskih prava, a u najtežim slučajevima i gubitak života.

Ovu dramatičnu historijsku epizodu ponajbolje oslikavaju arhivski dokumenti iz tog perioda, među kojima posebno mjesto zauzima presuda Vojnog suda Divizijske vojne oblasti za Sandžak u Novom Pazaru, donesena 19. januara 1945. godine pod brojem 5. Izrečena „u ime naroda Jugoslavije“, ova presuda predstavljala je pravni okvir za eliminaciju vodećih lokalnih političkih i administrativnih aktera iz perioda okupacije.

U uvodnom dijelu dokumenta koji je danas objavio portal Sandzacke.rs pojedini akteri dovode se u direktnu vezu sa politikom takozvane „Velike Albanije“ i fašističke Njemačke. Glavni optuženi bio je Aćif Hadžiahmetović Bljuta, opisana u presudi kao bivši narodni poslanik, predsjednik albanske narodnosne grupe u Novom Pazaru i organizator oružanih aktivnosti u Deževskom srezu. Uz njega, kao drugooptuženi, naveden je Ahmet Daca, bivši načelnik Deževskog sreza. Među ostalim optuženima u istom procesu našli su se i Ramiz Paljevac, Džemail Džudžević, Osman Džanefendić, Vladimir Zolotarevski, te niz drugih lokalnih stanovnika.

U obrazloženju presude Aćifu Hadžiahmetoviću Bljuti stavlja se na teret provođenje politike Velike Albanije, saradnja sa italijanskim i njemačkim okupacionim vlastima, te organizovanje milicija i oružane borbe protiv partizanskih snaga. Ahmetu Daci se stavlja na teret da je, kao načelnik sreza, sarađivao sa okupacionim organima, Gestapom i policijom SD. Važno je naglasiti da su navedene optužbe formulacije samog vojnog suda iz 1945. godine, a ne nezavisno i naknadno potvrđene historijske činjenice, razlika koju svaki ozbiljan historijski prikaz mora jasno naznačiti, potcrtava se u tekstu portala Sandzacke.rs

Aćif Hadžiahmetović (1887–1945), u narodu poznat kao Aćif-efendija, rođen je u Novom Pazaru u uglednoj porodici Emin-age i Jalduze, Hadžiahmetović je osnovno obrazovanje i ruždiju završio u rodnom gradu, da bi se u periodu od 1913. do 1920. godine školovao u Istanbulu i na prestižnoj Vojnoj akademiji u Bitolju, istoj obrazovnoj ustanovi na kojoj je studirao i osnivač moderne Turske, Mustafa Kemal Atatürk. Po završetku studija i stjecanju čina kapetana, 1920. godine vraća se u Novi Pazar. To je vrijeme nastanka Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS), period intenzivnog političkog previranja i pokušaja političkog organiziranja Bošnjaka na prostoru Sandžaka.

U tom kontekstu formiran je lokalni ogranak Džemijeta, jedne od vodećih muslimanskih političkih stranaka u Kraljevini SHS. U rukovodstvo novopazarskog odbora ušli su najutjecajniji trgovci i rentijeri tog kraja, poput Ćamil-bega Ejubegovića, Mehmedalije Osmanbegovića, Šahsuvar-bega Čavića, Alage Kiljerdžića, Ejuba Ljajića i Ahmeta Dace, dok je dužnost generalnog sekretara povjerena Aćifu Hadžiahmetoviću.

Zbog odbijanja saradnje s centralističkim režimom u Beogradu, suprotstavljanja diktaturi kralja Aleksandra I Karađorđevića i Nikole Pašića, te otvorenog ukazivanja na represiju nad nehrišćanskim stanovništvom, rad Džemijeta je 1924. godine zabranjen. Uprkos zabrani, Hadžiahmetović ostaje ključna politička figura regiona: djeluje kao poslanik u Skupštini Kraljevine SHS i Jugoslavije, obavlja dužnost sreskog načelnika, te aktivno učestvuje u radu Vakufske direkcije i Vakufsko-mearifskog sabora u Skoplju.

Izbijanjem Drugog svjetskog rata 1941. godine, Sandžak ponovo postaje poprište sukoba suprotstavljenih vojno-političkih koncepcija i ideologija. Novi Pazar, kao ključno geopolitičko i urbano središte regije, već na samom početku rata našao se na direktnoj meti četničkih jedinica. Suočeni s realnom opasnošću po goli opstanak civilnog stanovništva, lokalni prvaci formiraju Odbor za odbranu grada, na čije čelo staje upravo Aćif Hadžiahmetović.

U presudnim borbama vođenim od četvrtog oktobra do sedmog decembra 1941. godine, kada su četničke snage izvršile tri žestoka napada na Novi Pazar, Hadžiahmetovićeve formacije, potpomognute Bošnjacima s Pešteri i iz Biševa, te oružanim odredima Albanaca iz Drenice pod komandom Šabana Poluže, uspjele su odbraniti grad i odbiti napadače.

Historijska građa pokazuje da je Hadžiahmetović, uprkos oružanim sukobima, težio diplomatskim rješenjima i pregovorima kako bi izbjegao daljnje stradanje. On je drugog novembra 1941. godine pozvao u prefekturu nekoliko viđenijih Srba iz Novog Pazara te im predložio slanje delegacije četničkoj komandi radi uspostavljanja primirja. Četničkom zapovjedništvu dostavljen je pisani prijedlog o demarkacionoj liniji (Đurđevi Stupovi – Kosuriće – Ljiljac – Svilanovo – Novopazarska Banja – Brđane – Česmalija – Vojkovići) uz obavezu obostranog održavanja reda i mira. Četnički komandant Radomir Cvetić odbio je mirovnu ponudu i odgovorio ultimatumom za bezuslovnu predaju grada, nakon čega je Hadžiahmetoviću preostalo jedino da organizira oružanu odbranu.

Ovome treba dodati i manje poznatu epizodu iz oktobra 1941. godine, kada su partizanske jedinice na tom terenu postigle privremeni sporazum s četnicima o zajedničkom napadu na Novi Pazar. Kada je partizanski predstavnik Zenun Hasković zatražio dozvolu za ulazak partizana u grad, Hadžiahmetović je odgovorio da lokalne vlasti ne ugrožavaju saobraćaj već četnici, te da Deževski srez neće dozvoliti ulazak oružanim formacijama sa strane dok traju pregovori.

Dok ga zvanična srpska historiografija i poslijeratni pravosudni organi označavaju kao narodnog neprijatelja i saradnika okupatora, bošnjački historičari naglašavaju njegovu zaštitničku ulogu prema lokalnom civilnom stanovništvu. Zabilježeno je da je tokom ratnih godina Hadžiahmetović organizirao sistem odbrane u kojem je svaka bošnjačka porodica imala zadatak da štiti komšijsku srpsku porodicu od eventualnih odmazdi. Tokom najžešćih napada na grad, spriječio je osvetničke namjere pojedinih albanskih jedinica tako što je sklonište za nekoliko stotina novopazarskih Srba pružio unutar zgrade lokalnog suda.

Razmatranje uloge Aćifa Hadžiahmetovića ne može se posmatrati izolovano od šireg konteksta stradanja Bošnjaka u drugim dijelovima Sandžaka. Dok je novopazarski kraj izbjegao masovne pokolje, područja Bihora i Limskog polja pretrpjela su katastrofalne posljedice. Prema zvaničnom izvještaju četničkog komandanta Pavla Đurišića upućenom generalu Dragoslavu Draži Mihailoviću, u februaru 1943. godine u Limskoj dolini izvršen je masovni zločin nad 9.200 Bošnjaka, od kojih su 8.000 bili žene, djeca i starci, dok je vojno sposobnih bilo svega 1.200.

Sa slomom Trećeg Reicha i ulaskom partizana, sudbina odbrane Novog Pazara bila je zapečaćena. Proces pred Vojnim sudom imao je naglašenu političko-manifestnu dimenziju. Cilj komunističkih vlasti bio je da javnom egzekucijom uglednih lidera unesu strah među lokalno bošnjačko stanovništvo i onemoguće bilo kakav politički otpor. Egzekucija je pripremana uz izuzetnu surovost; Hadžiahmetović je danima držan u tamnici bez adekvatne odeće i hranjen presoljenom hranom kako bi ga se izložio fizičkoj patnji.

Dne 21. januara 1945. godine u 11 sati, u prisustvu masovno okupljenog građanstva, Aćif Hadžiahmetović i Ahmet Daca javno su strijeljani na stratištu u novopazarskom naselju Hadžet. Smatra se da je u narednom periodu na tom lokalitetu bez suđenja ili kroz brze procese likvidirano više od 1.500 Bošnjaka. Hadžiahmetović iza sebe nije ostavio muških potomaka, a njegova imovina, kao i imovina ostalih osuđenika, trajno je konfiscirana u korist Narodnooslobodilačkog fonda. Javno poniženje i strijeljanje vodećih ljudi stvorili su duboku psihozu nesigurnosti i napetosti, što je u decenijama koje su uslijedile pokrenulo masovne talase iseljavanja bošnjačkog stanovništva prema Turskoj.

Pravni okvir samog suđenja ostao je predmetom kasnijih historijsko-pravnih analiza. Presuda Vojnog suda Divizijske vojne oblasti za Sandžak poziva se na članove 13, 14, 15 i 16 Uredbe Vrhovnog štaba NOV i POJ od 24. maja 1944. godine o ustrojstvu vojnih sudova. Optuženima je stavljeno na teret organizovanje oružane borbe, izdaja, saradnja s okupatorom, teror, raseljavanje civilnog stanovništva, paljenje sela i saradnja s četničkim formacijama. Ukupno 17 osoba proglašeno je krivim i osuđeno na smrt strijeljanjem, među kojima su bili i Tahir Ganić, Anjo Saračević, Ljatif Paljevac, Meho Vučelja, Mehmed Zildžerić, Redžep Draganin, Feho Munica, Aleksije Gorjaistov, Marija Salinger, Bela Jazbacki i Marija Ladonji.

Predstavnici savremene historiografije ističu da optužbe iznesene u obrazloženju presude iz 1945. godine predstavljaju ideološko-pravne formulacije samog poslijeratnog suda, a ne nezavisno utvrđene historijske činjenice. Sam dokument iz januara 1945. godine potvrđuje naredbu za strijeljanje poimenično navedene grupe, ali ne pruža dokaze da su sve potonje likvidacije na Hadžetu vođene pod istim sudskim brojem. Slučaj Hadžeta stoga ostaje jedno od najosjetljivijih i nedovoljno istraženih poglavlja poslijeratne historije Sandžaka, koje zahtijeva daljnji rad u arhivima kako bi se precizno utvrdio tačan broj stradalih, okolnosti pod kojima su likvidirani te pravna valjanost dokaza na kojima su presude utemeljene.

Težeći pravnoj valorizaciji ovog procesa, Bošnjačko nacionalno vijeće (BNV) je 13. novembra 2012. godine Višem sudu u Novom Pazaru podnijelo zvaničan prijedlog za rehabilitaciju Aćifa Hadžiahmetovića i poništenje presude Vojnog suda br. 5 od 19. januara 1945. godine. Najava objavljivanja digitalno sređenog faksimila originalne presude od strane lokalnih medijskih redakcija predstavlja značajan korak ka otvaranju transparentnog dijaloga o događajima koji su suštinski obilježili modernu historiju Novog Pazara i Sandžaka.