Nakon šest mjeseci neuspješne vazdušne kampanje koja nije primorala Teheran na pregovore, američki predsjednik Donald Trump objavio je pokretanje takozvane ekonomske operacije slamanja protiv Irana. Najavom ekonomskog Dana D i uvođenjem dosad najstrožijih finansijskih sankcija i blokada, Washington pokušava potpunom izolacijom nadoknaditi izostanak rezultata na vojnom frontu, dok iranska privreda ulazi u novu, kritičnu fazu iscrpljivanja

Izrael i Sjedinjene Američke Države su prije pola godine započeli masovnu vazdušnu kampanju protiv Irana, računajući da će kombinacija vojnih udara i decenijskog ekonomskog pritiska primorati Teheran na kapitulaciju i povratak za pregovarački sto. Višemjesečno bombardiranje, međutim, nije donijelo priželjkivani politički rasplet. Suočen sa zastojem na frontu i nepokolebljivošću protivnika, američki predsjednik Donald Trump objavio je pokretanje takozvane ekonomske operacije slamanja.

Njegova najava takozvanog ekonomskog Dana D, propraćena zapaljivom retorikom o najdestektivnijim mjerama ikada primijenjenim protiv jedne države, predstavlja pokušaj da se finansijskom izolacijom nadoknadi ono što nije postignuto na bojnom polju.

Reakcija iz Teherana stigla je brzo. Iranski ministar vanjskih poslova i šef pregovaračkog tima Abbas Araghchi odbacio je Trumpove prijetnje kao skretanje pažnje sa unutrašnjih problema SAD-a, poput rekordnog javnog duga i rastućih kamatnih stopa. Araghchi je američku politiku nazvao ekonomskim terorizmom, poručivši da će novi pritisci donijeti samo dodatno neprijateljstvo i nove poraze Washingtonu.

Ipak, retorički prkos Irana ne može prikriti dubinu ekonomske krize koja potresa zemlju. Inflacija je prešla 80 posto na godišnjem nivou, dok su cijene osnovnih životnih namirnica, poput piletine, u posljednjih godinu dana skočile za 190 posto. Kontinuirana devalvacija nacionalne valute dodatno urušava kupovnu moć stanovništva.

Analitičari upozoravaju da bi novi talas ekonomskog pritiska mogao izazvati unutrašnje nemire nalik onima iz januara ove godine, mada mnogi sumnjaju da će to primorati vlasti da promijene dosadašnji kurs.

Kao jedno od glavnih oružja u novoj fazi pritiska, Trump koristi carinske prijetnje. Početkom godine potpisao je izvršnu uredbu koja omogućava uvođenje carina do 25 posto na robu iz zemalja koje kupuju iransku naftu, da bi u aprilu podigao ulog prijetnjom carina od 50 posto za države koje Teheranu isporučuju oružje. Primarna meta ovih mjera jeste Kina, koja kupuje više od 80 posto iranskog izvoza sirove nafte. Međutim, pravni mehanizmi za realizaciju ovih prijetnji znatno su oslabljeni nakon što je Vrhovni sud SAD-a osporio ključni zakonski osnov koji je Trump koristio za direktno nametanje carina.

Dok Washington traži načine da pojača pritisak, težište ekonomske bitke neočekivano se pomjerilo prema Perzijskom zaljevu. Ujedinjeni Arapski Emirati su godinama važili za glavnog trgovačkog partnera Irana, preko kojeg je uvoženo više od 30 posto robe, što je prošle godine iznosilo oko 21 milijardu dolara.

Iranske kompanije decenijama su koristile finansijske strukture u Emiratima kao sporedna vrata za zaobilaženje međunarodnih sankcija i pristup globalnom tržištu. Washington je nedavno pojačao pritisak na Abu Dhabi, tvrdeći da je presijecanje finansijskih tokova povezanih s Islamskom revolucionarnom gardom učinkovitije od pomorske blokade.

Odnosi su se naglo pogoršali nakon što su UAE objavili da su otkrili dva projektila lansirana s iranskog teritorija. Ubrzo potom, vlasti u Abu Dhabiju najavile su potpunu obustavu svih trgovačkih i finansijskih transakcija s Iranom. Ovaj potez bez presedana mogao bi donijeti teške posljedice po iransku privredu, ali nosi i rizik po same Emirate, koji bi mogli ugroziti vlastitu poziciju globalnog trgovačkog i finansijskog čvorišta. Embargo Emirata mogao bi biti daleko štetniji po Iran od svih dosadašnjih zapadnih sankcija.

Pored finansijskih restrikcija, SAD razmatraju i sankcije protiv iranskih avio-kompanija kako bi dodatno otežale trgovačke operacije, budući da pomorska blokada već mjesecima ometa plovidbu kroz Hormuški tjesnac. Ekstremnije opcije uključuju i potpunu kopnenu blokadu, što bi zahtijevalo saradnju svih susjednih zemalja, Iraka, Turske, Pakistana, Afganistana, Turkmenistana, Azerbejdžana i Armenije. Većina stručnjaka smatra takav scenario malo vjerovatnim zbog različitih geopolitičkih interesa i posredničkih uloga koje pojedine od ovih država nastoje zadržati.

Uprkos ozbiljnosti situacije, dosadašnje iskustvo pokazuje da je iranski sistem razvio visoku otpornost na vanjske šokove. Decenije pod sankcijama primorale su Teheran da izgradi takozvanu ekonomiju otpora, baziranu na supstituciji uvoza, disperziji energetske infrastrukture i razvijenim mrežama za ilegalnu trgovinu naftom. Koristeći i iskustva iz nedavnog ruskog slučaja, Iran se oslanja na takozvanu flotu u sjeni i sivo tržište kako bi nastavio izvoz energenata uprkos blokadama.

Vrijeme je ključni faktor u ovom sukobu a Teheran je do sada pokazao veću izdržljivost od Washingtona. Procjene iranskih zvaničnika s početka sukoba govorile su o ekonomskim rezervama dovoljnim za godinu dana rata. S druge strane, politički pritisak na američku administraciju raste s približavanjem međuizbora, dok podrška javnosti predsjedniku bilježi historijski niske procente.

Ipak, dugotrajna izolacija ostavlja sve dublje tragove na svakodnevni život građana. Dok država nastoji održati prehrambenu i energetsku stabilnost, teret krize u najvećoj mjeri podnosi srednji sloj stanovništva. Realna vrijednost plata dramatično opada, a državne subvencije od oko milion tomana po osobi mjesečno, što iznosi svega nekoliko eura, jedva pokrivaju osnovne životne namirnice. Stručnjaci upozoravaju da bi nastavak ovakvog pritiska mogao pretvoriti ekonomiju preživljavanja u ekonomiju iscrpljivanja, gdje najveći problem neće biti samo prodaja nafte, već i nemogućnost održavanja industrijskih postrojenja, nabavke rezervnih dijelova i privlačenja novih investicija. Koliko dugo takav sistem može funkcionirati bez potpunog sloma, ostaje jedno od ključnih pitanja u nastavku ove krize.