Volio bih da griješim, zaključuje Hrytsak, ali historičar u meni govori da je u februaru 2022. svijet ušao u deceniju rata. Izreka „ako želite mir, pripremite se za rat“ ostaje relevantna nakon tri godine rata u Ukrajini kao i proteklih 2.000 godina.

Imam prijatelja, američkog pisca, koji piše o ratu. Tokom proteklih decenija bio je u Južnom Sudanu, Ruandi, Kongu, Afganistanu, Iraku, Gazi i drugim zonama sukoba. U slučaju Ukrajine, rekao je da se jedna stvar ističe: ovdje je bilo očigledno ko je agresor, a ko žrtva. Uz Bosnu, otpor Ukrajine Rusiji ostaje, po njegovom mišljenju, jedan od dva istinski pravedna rata, piše za Guardian Yaroslav Hrytsak, historičar i profesor na Ukrajinskom katoličkom univerzitetu u Lavovu.

Nakon tri godine vođenja pravednog rata protiv Putinove agresije, sada se suočavamo sa nepravednim mirom, sa Donaldom Trampom. Ukrajina će izgubiti zemljište i neće dobiti kompenzaciju za svoje gubitke. Ratni zločini će ostati nekažnjeni, a Ukrajincima neće biti pružene sigurnosne garancije potrebne za zaštitu od budućeg ruskog napada.

To nije novi scenario. Pomislite na rusko-gruzijski rat 2008. Rusija je napala susjednu Gruziju, ali tadašnji francuski predsjednik Nicolas Sarkozy, čija je zemlja predsjedavala Evropskim vijećem, dao je sve od sebe da umiri Rusiju, natjeravši Gruziju na ponižavajući mir.

Prema njegovim riječima, rat Rusije protiv Gruzije imao je još jednu, manje poznatu posljedicu. Nakon pobjede Rusije, Vladimir Putin je naknadno usvojio planove za puni rat protiv Ukrajine. Slab odgovor Zapada na rusku agresiju u Gruziji dao je razlog Putinu da vjeruje da će slično reagovati i u slučaju Ukrajine. Baš kao što je njegov rat protiv Gruzije u velikoj mjeri bio reakcija na njenu prozapadnu revoluciju 2003., Ukrajina je trebala biti “kažnjena” za narandžastu revoluciju 2004. koja je prijetila da pomakne Ukrajinu iz ruske orbite. Putinov plan je procurio i njegovi detalji su se pojavili u novinskom članku iz 2009. koji su napisala dva vodeća ukrajinska stručnjaka za bezbjednost. Ali u to vrijeme se smatrao toliko fantazijskim da mu je malo ljudi pridavalo pažnju.

U svakom slučaju, Ukrajina je 2010. godine, kada je na vlast došao proruski Viktor Janukovič, bila pošteđena sudbine kakvu je Putin imao za nju. Janukovič je 2013. iznenađujuće podržao ukrajinski put ka evropskim integracijama. Ali u iznenadnoj nevolji, kada je u pitanju potpisivanje historijskog sporazuma o pridruživanju sa EU te godine, on je povukao utikač. Ova nagla promjena mišljenja uslijedila je nakon sastanka sa Putinom. Postojale su spekulacije da je Putin prisilio Janukoviča prijeteći da će pokrenuti rat protiv Ukrajine ako zemlja nastavi kretanje na zapad. Janukovičevo jednostrano odbijanje da potpiše sporazum sa EU pokrenulo je novi talas protesta koji je počeo u Kijevu u novembru 2013. – i na kraju postao poznat kao revolucija Euromajdan, navodi Hrytsak.

Zastoj je trajao mjesecima, a početkom 2014. postalo je jasno da je ruska invazija samo pitanje vremena. Ovo govorim iz vlastitog iskustva: tokom Euromajdana radio sam u ad hoc thinktanku i bili smo obaviješteni o Putinovim planovima. Znali smo da imamo samo do kraja Zimskih olimpijskih igara u Sočiju. Odmah po njihovom završetku počela je aneksija Krima. Prema razmišljanju u Kremlju, ovo je trebalo da pokrene „rusko proljeće“ – ustanak ruskog govornog stanovništva Ukrajine protiv Kijeva. Nije uspjelo da se materijalizira. Većina Ukrajinaca, bez obzira kojim jezikom su govorili, nije htela da pusti rat u svoje domove.

Umjesto građanskog rata u Ukrajini, dodaje Hrytsak, Putin je dobio rat niskog intenziteta u Donbasu koji nije mogao dobiti. Ipak, znao je kako čekati. Oni koji dobro poznaju Putina kažu da je filozofija po kojoj živi slična onoj džudoa – sporta kojim se bavi od mladosti. U džudou, ostajete blizu svog protivnika i iscrpljujete ga dok ne odustane. Uprkos neuspehu da postigne svoje ciljeve 2014. godine, Putin nije odustao. Invazija u punom obimu 2022. to potvrđuje.

Više puta su Putin i njegovi spin doktori insistirali da Rusija nije u ratu sa Ukrajinom, već sa Zapadom u Ukrajini. On vidi Ukrajinu kao vještačku naciju, koju je stvorio zapad da podrži moć Rusije. Nezavisna Ukrajina je kriva samom činjenicom svog postojanja. U takvom ratu je moguće primirje, ali ne i mir – kao što ne može biti mira u ratu između Rima i Kartage.

“Međutim, primirje bi riješilo vrlo malo toga. A za Ukrajinu bi to donijelo dodatni rizik. Ukrajinci su od početka rata tražili pravedan i trajan mir. Sada će, umjesto toga, dobiti nestabilno i nepravedno primirje. Nesklad između visokih očekivanja i ponižavajuće stvarnosti jedan je od najpouzdanijih pokazatelja predrevolucionarne krize. Za razliku od 2004. i 2014. godine, novu revoluciju bi mogli voditi ljudi koji su se vratili sa fronta i osjećaju se izdanim od vlastite vlade. Građanski sukob koji je rezultirao dao bi Putinu savršenu priliku da ponovo napadne Ukrajinu – ovog puta pod izgovorom uspostavljanja političke stabilnosti”, piše Hrytsak.

U februaru 2022. Putinov cilj je bio da zauzme Kijev za tri dana. Ono što tada nije uspio, Trump bi mu mogao pomoći da postigne u naredne tri godine ili čak i prije. A onda, cijeli svijet je pred njim. Stručnjaci kažu da će on biti spreman da napadne zapad unutar narednih tri do pet godina.

Mnogi na zapadu sada ignorišu njegove dugoročne ambicije, baš kao što su ih ignorisali 2008. Ali ako nas historija ima čemu da nauči, jedna od njenih lekcija je slijedeća: ne možete umiriti agresora koji razmišlja dugoročno. Ukrajinci su to naučili na teži način. Prije potpune invazije 2022. godine, bili smo upozoreni na rat, ali nismo htjeli vjerovati. Vjerovatno je u ljudskoj prirodi da se mobilizira tek kada prijetnja postane stvarna.

Volio bih da griješim, zaključuje Hrytsak, ali historičar u meni govori da je u februaru 2022. svijet ušao u deceniju rata. Izreka „ako želite mir, pripremite se za rat“ ostaje relevantna nakon tri godine rata u Ukrajini kao i proteklih 2.000 godina.