MISTERIJA DUGA SKORO STOLJEĆE

Bilo je jutro 24. februara 1942. godine kada je izvršen atentat na njemačkog ambasadora u Ankari, Franza von Papena. Dok su šetali, nepoznati je mladić na njih bacio bombu i poginuo od njenih gelera dok su Von Papen i supruga prošli neozlijeđeni.

Istog dana brod „Struma“ koji je prevozio rumunske Jevreje koji su željeli emigrirati na palestinske teritorije potopila je podmornica. U nesreći je poginulo 768 ljudi, a samo je jedno preživjelo.

Franz von Papen bio je karijerni njemački političar i diplomata, poznat po svojoj ulozi u pomaganju uspona Adolfa Hitlera na vlast tokom Weimarske republike. Rođen 29. oktobra 1879. u bogatoj katoličkoj porodici u Westfaliji, Papenova duga karijera uključivala je vojnu službu parlamentarne i diplomatske poslove.

Von Papen je u Tursku stigao nakon što se već penzionisao. Njegovu su karijeru obilježile uglavnom neuspješne špijunske aktivnosti. Pokušaj sabotiranja američke proizvodnje naoružanja i zavjera da se digne u zrak kanadski kanal Welland bili su neki od njih a na njih će američka štampa podsjetiti kada se saznalo da je Von Papen 1932. postao njemački kancelar. Velik dio dokaza protiv Von Papena 1915. priskrbili su britanski agenti kojima nije bilo mrsko izmisliti informacije.

Poslan nakratko u Španiju 1917. godine, Von Papen je služio kao vojni ataše kada je navodno stupio u kontakt s nesretnom njemačkom špijunkom Matom Hari. Godine 1918. poslan je u Palestinu gdje je trebao služiti kao načelnik štaba 4. turske armije. Vodeći krug špijuna za Turke u njihovom ratu protiv Britanaca, pratio je arapske gerilce pod komandom T.E. Lawrencea, poznatijeg kao “Lawrence od Arabije”. I tu je bio neuspješan.

Po završetku Prvog svjetskog rata, vratio se u Njemačku i započeo političku karijeru, pridruživši se Katoličkoj stranci centra. Godine 1921. izabran je u Reichstag, njemački parlament, a do 1932. uglađeni, lijepo odgojeni Papen privukao je pažnju stranačkih vođa. U to se vrijeme približava Hitleru a za dlaku je izbjegao smrt kada je 29. juna 1934. smaknuto čak 400 pripadnika SA-a, tokom onoga što je postalo poznato kao Noć dugih noževa. Mnogi od ubijenih bili su visokorangirani nacisti stare garde, uključujući vođu SA i Hitlerovog dugogodišnjeg prijatelja, Ernsta Roehma.

Tri godine prije atentata, u aprilu 1939. godine, Von Papen je imenovan za njemačkog ambasadora. U Ankari je ostao pet godina a glavni mu je cilj tokom mandata bio spriječiti Tursku, koja je proglasila svoju neutralnost, da ipak uđe u rat na strani saveznika. Zanimljivo je da je veto na njegov dolazak u Tursku stavio Mustafa Kemal Ataturk, koji ga je poznavao iz godina Prvog svjetskog rata, ali Von Papen ipak dolazi u Ankaru pet mjeseci nakon Ataturkove smrti, 10. novembra 1938.

Identitet napadača na Franza von Papena u pokušaju atentata u Ankari ostaje i do danas nepotvrđen, budući da u dokumentima nema definitivnog imena ili motiv kojeg bi se moglo uvjerljivo dokazati. Napadač je bio mladić koji je nosio bombu koja je prerano eksplodirala, ubivši ga na mjestu i ostavivši malo njegova tijela netaknutim za identifikaciju. Snaga eksplozije učinila je nemogućim napore da se utvrdi ko je on bio.

Turske su vlasti nakon toga uhapsile nekoliko osumnjičenika, uključujući dvojicu jugoslovenskih emigranata, Omara Tokata i Sulejmana Hajdera, koji su optuženi da su bili saučesnici. Osuđeni su i pogubljeni 1943. godine, ali dokaza koji bi ih direktno povezali s bombašem bilo je malo i uglavnom su temeljeni na priznanjima pod prisilom.

U početku se nagađalo da je atentator sovjetski agent, vjerojatno makedonski ili bugarski, povezan s NKVD-om (prethodnikom KGB-a), s obzirom na ratni kontekst i napetosti između Njemačke i Sovjetskog Saveza. Neki su sumnjali i na britansku obavještajnu službu, jer bi narušavanje njemačko-turskih odnosa moglo poslužiti interesima Saveznika.

Takođe, memorandumi njemačke ambasade pronađeni među posmrtnim ostacima ubice potakli su teorije o unutrašnjem poslu – možda neuspješnoj nacističkoj „false flag“ operaciji.

Kako god, turska je policija utvrdila da je ubica turski državljanin jugoslovenskog podrijetla po imenu Omer Tokat. Kao saradnici uhapšeni su student Medicinskog fakulteta istanbulskog Univerziteta, Abdurrahman Saiman, jedan frizer i zaposlenici Generalnog konzulata SSSR-a u Istanbulu, Georgij Pavlov i Leonid Kornilov.

Uhapšen od strane savezničkih trupa u kući njegove kćeri i zeta 10. aprila 1945. Von Papen je prebačen u Rheims, a na kraju u Nürnberg. Nürnberški sud ga je 1946. godine proglasio nevinim za “zavjeru za pripremu agresivnog rata”. Međutim, 1. maja 1947. njemački ga je sud osudio na osam godina zatvora jer je bio “istaknuti nacista”. Žalio se na ovu kaznu i, najvjerojatnije zbog svog bogatstva, pušten je na slobodu u januaru 1949.

Objavivši svoju autobiografiju, pod naslovom Memoari, 1952. godine, naslikao je svoj portret dobrog čovjeka ali uhvaćenog u historijske događaje i nesposobnog zaustaviti nacistički stroj nakon što je krenuo.

Franz von Papen umro je u Obersasbachu u Njemačkoj, drugog maja 1969. godine.

Na dan kada je Ankara još uvijek bila šokirana pokušajem atentata na Franza von Papena, ogromna se tragedija dogodila u blizini Istanbula.

Brod sa 769 rumunskih Jevreja koji su željeli doći do palestinskih teritorija, bježeći od nacističke okupacije, stigao je u Istanbul 15. decembra 1941. godine pod zastavom Paname. Započeli su pregovori o sudbini putnika broda, Britanci nisu željeli da „Struma“ nastavi svojim putem zbog rastućih napetosti u Palestini između Arapa i Jevreja. S druge strane, Njemačka je vršila pritisak na Tursku kako bi spriječila iskrcavanje izbjeglica. Turske vlasti zabranile su putnicima napuštanje broda, a brod je stavljen u karantin.

Nakon što su sedmicama dugi pregovori između turskih i britanskih zvaničnika propali, brod je odvučen u Crno more gdje ga je potopila podmornica 24. februara 1942. Godinama je ostalo nepoznato ko je potopio brod. Tek će se mnogo godina kasnije, zahvaljujući dokumentima iz sovjetskih arhiva pronađenim tokom 1960-ih, otkriti da je „Strumu“ potopila sovjetska podmornica.

ReplyForwardAdd reaction