Stoljeće nakon predaje legendarnog vođe Muhameda ibn Abda el-Krima el-Hatabija, koje se navršava ove sedmice, kojom je okončan petogodišnji Rifski rat protiv udruženih španskih i francuskih kolonijalnih snaga, njegovo naslijeđe u Maroku i dalje izaziva duboke političke tenzije. Nekadašnji sudija koji je izrastao u osnivača kratkotrajne i moderne Republike Rif, srušivši evropske vojne divove i dospjevši na naslovnicu magazina Time, za zvanični Rabat ostaje neutralisana ikona antikolonijalne istorije. Međutim, za stanovnike planinskog sjevera i savremene protestne pokrete, lik Moulay Mohanda i danas predstavlja živu, alternativnu viziju pravednije države i simbola neotplaćenog duga centralne vlasti prema zapostavljenoj regiji

Sto godina nakon predaje Muhameda ibn Abda el-Krima el-Hatabija, kojom je okončan petogodišnji Rifski rat protiv španskih i francuskih kolonijalnih snaga, sjećanje na ovog vođu i dalje izaziva duboke podjele i nelagodu. U julu 1921. godine, kada je sukob započeo, Abd el-Krim je bio tek lokalni sudija u planinskoj regiji Rif na sjeveru Maroka. Do augusta 1925. godine, njegova se silueta našla na naslovnici američkog magazina Time, koji ga je opisao kao impresivnog, bradatog čovjeka i istinskog gospodara terena.

U tek nekoliko godina, Abd el-Krim je uništio jednu špansku armiju, demoralizirao francusku i uspostavio kratkotrajnu državu pod nazivom Republika Rif. Njegov uspjeh privukao je pažnju antikolonijalista i ljevičara širom Evrope i Sjedinjenih Američkih Država. Ipak, Moulay Mohand, kako su ga zvali u rodnom kraju, na kraju nije uspio trajno osloboditi svoju domovinu. Poražen od udruženih evropskih sila, poslan je u egzil, da bi posljednje decenije života proveo u Kairu. Skoro četrdeset godina nakon predaje, Abd el-Krim nikada više nije kročio na tlo Maroka, a stoljeće kasnije, njegova domovina mu još uvijek nije priredila zvanični povratak.

U podnožju sjevernog Maroka, petnaestak kilometara od Sredozemnog mora, uz vijugavi put između Temsamana i Ben Taieba, nalazi se ograđeni prostor s malom ceremonijalnom kapijom. Unutra, isklesana mramorna ploča obilježava bitku kod Anuala iz jula 1921. godine, gdje je Abd el-Krimova konfederacija plemenskih snaga iz zasjede uništila španski garnizon. Danas je spomenik u Anualu pusto i prašnjavo mjesto. Centralni natpis na arapskom jeziku glasi: „Bitka je potvrdila volju marokanskog naroda da brani svoju zemlju, svoje svete vrijednosti i svoje nacionalno jedinstvo.“

Međutim, to nacionalno jedinstvo ostvareno je tek trideset godina nakon El-Krimove predaje. Godine 1956. Maroko je stekao nezavisnost od Francuske i Španije, ujedinjujući dotadašnje kolonijalne zone pod vlašću sultana, a kasnije kralja, Muhameda V, čiji unuk, Muhamed VI, i danas vlada zemljom. Pitanje je da li je ovakav ishod ono što je Abd el-Krim zapravo želio.

Opskurnost spomenika u Anualu jasno oslikava tenziju u srcu El-Krimovog naslijeđa. Za većinu Marokanaca on je simbol otpora evropskom imperijalizmu i ikona nacionalne istorije. Ali u samom Rifu i među aktivističkom dijasporom u Evropi, Abd el-Krim predstavlja alternativu modernoj marokanskoj državi, iz koje se mnogi stanovnici sjevera i dalje osjećaju isključenima. Upravo zbog toga marokanska monarhija i njene političke elite nastoje zadržati ovo istorijsko naslijeđe na bezbjednoj udaljenosti.

Abd el-Krim je rođen 1882. godine u Ajdiru, malom mjestu u Rifu koje je pripadalo Ajt Varjageru, najmnogoljudnijoj berberskoj grupi u tom kraju. U vremenu kada je pismenost među stanovništvom Rifa bila rijetkost, on je poticao iz ugledne i učene porodice čiji su članovi generacijama obavljali dužnosti plemenskih sudija. Njegov otac bio je uticajan čovjek kojeg je marokanski sultan imenovao za kadiju. Već početkom 20. stoljeća, španske vojne vlasti prepoznale su El-Krimovog oca kao pouzdanog saradnika, nazivajući ga „prijateljskim Maorom“ (moro amigo) i isplaćujući mu mjesečnu naknadu za podršku španskim obavještajnim aktivnostima.

Ta saradnja donijela je porodici materijalnu korist i društveni napredak, ali i duboko nepovjerenje okolnih berberskih plemena koja su u tome vidjela izdaju.

Otac je pružio Abdu el-Krimu osnovno obrazovanje, nakon čega ga je 1902. godine poslao na Univerzitet Al-Karavijin u Fezu, gdje je proučavao islamsko pravo, arapsku gramatiku i književnost. Zahvaljujući očevim vezama sa španskom administracijom, Abd el-Krim je 1906. godine dobio posao učitelja u osnovnoj školi u Melilli, španskoj enklavi na marokanskoj obali.

Godinu dana kasnije, počeo je pisati i uređivati arapsko izdanje zvaničnog španskog lista El Telegrama del Rif. U svojim tekstovima na naslovnim stranama, on je otvoreno branio prednosti evropske civilizacije i tehnologije, tvrdeći da one mogu podići ekonomski i kulturni nivo marokanskog stanovništva.

U tom periodu, Abd el-Krim je bio daleko od slike „divljeg pobunjenika“ kakvu će o njemu kasnije kreirati kolonijalna štampa. Bio je to obrazovan, integriran čovjek koji je tečno govorio španski, obavljao administrativne poslove i radio kao sudija u Melilli. Živio je u prostranoj vili s poslugom i čak je podnio zahtjev za špansko državljanstvo. U septembru 1915. godine napisao je pismo u kojem je doslovno stajalo: „Bio sam, jesam i bit ću sluga španske nacije.“

Njegov mlađi brat Mohamed studirao je rudarsko inženjerstvo u Madridu, gdje je važio za izvrsnog studenta, te je tvrdio da se u Malagi sastao s kraljem Alfonsom XIII, obećavši mu odanost porodice. Prema istraživanjima historičara Francisca J. Romera Salvada s Univerziteta u Bristolu, Španija je toliko cijenila Abda el-Krimov rad da ga je odlikovala jednim od svojih najviših državnih odlikovanja, uz izdašnu novčanu rentu.

Preokret u odnosima između porodice el-Hatabi i španskih vlasti nastupio je izbijanjem Prvog svjetskog rata. Istoričar Pablo Laporte u svojoj doktorskoj tezi navodi da je Abd el-Krim počeo potajno sarađivati s njemačkim i arapskim agentima u sjevernoj Africi, radeći protiv francuskih interesa. Francuska obavještajna služba saznala je za te aktivnosti i izvršila pritisak na Španiju da interveniše. S obzirom na to da su te aktivnosti kršile špansku proklamovanu neutralnost u ratu, vlasti u Madridu bile su ozbiljno zabrinute zbog diplomatske reakcije Pariza, koji je pomno pratio situaciju na granici dvaju protektorata.

U augustu 1915. godine Abd el-Krim je priveden i podvrgnut ispitivanju zbog očevih postupaka i vlastitih političkih stavova. Optužen je za otvorene simpatije prema Njemačkoj, neprijateljstvo prema Francuskoj i, što je najvažnije, za podršku autonomiji Rifa izvan španske kontrole. Nakon istrage, zatvoren je u tvrđavu u Melilli, gdje je proveo godinu dana. Tokom boravka u zatvoru pokušao je pobjeći, ali je tom prilikom pao s bedema i slomio nogu, zbog čega je trajno ostao hrom. Iako se nakon puštanja na slobodu u maju 1917. godine privremeno vratio na sudačku funkciju, njegov odnos prema kolonijalnoj sili bio je nepovratno narušen.

Konačni prekid uslijedio je kada su španske vlasti počele pritiskati njega i njegovog oca da aktivno učestvuju u vojnoj „pacifikaciji“ unutrašnjosti Rifa. Za porodicu koja je već nosila teret saradnje s kršćanima, ovo je bio neodrživ zahtjev koji bi ih potpuno otuđio od sopstvenog naroda. U decembru 1918. godine Abd el-Krim je podnio ostavku na mjesto sudije, napustio Melillu i vratio se u rodne planine. Pozvao je brata Mohameda da prekine studije u Madridu i pridruži se porodici. Do 1920. godine, porodica el-Hatabi u potpunosti je prekinula odnose sa španskom administracijom i započela s pripremama za organizovani oružani otpor u centralnom Rifu.

Planinski masiv Rif, koji se proteže paralelno s marokanskom mediteranskom obalom, bio je nepristupačan i siromašan kraj. Stanovništvo se uglavnom bavilo stočarstvom i uzgojem maslina, ali je regija bila izuzetno bogata visokokvalitetnom željeznom rudom, dvostruko kvalitetnijom od one koja se u to vrijeme eksploatisala u Evropi. Španija je pravo na ovaj prostor dobila sporazumom s Francuskom iz 1912. godine, nakon što je uspostavljen francuski protektorat nad ostatkom Maroka.

Za Madrid, preuzimanje sjevernog Maroka bilo je pitanje nacionalnog ponosa i pokušaj očuvanja statusa kolonijalne sile nakon ponižavajućeg gubitka Kube i Filipina u ratu sa SAD-om 1898. godine. Većina oficira i vojnika iz izgubljenih kolonija premještena je na marokanski front, a među njima je bio i mladi Francisco Franco Bahamonde.

Frustrirana činjenicom da nakon skoro deset godina kontrolira samo obalni pojas, španska vlada je 1919. godine ovlastila visokog komesara, generala Dámasa Berenguera, da pokrene odlučnu ofanzivu prema unutrašnjosti. Na istočnom sektoru, operacijama je rukovodio agresivni i samouvjereni general Manuel Fernández Silvestre, čiji je primarni cilj bio zauzimanje zaljeva Alhucemas i pokoravanje plemena Ajt Varjager. Silvestre je potcijenio otpor lokalnog stanovništva, koje je već bilo ogorčeno neispunjenim obećanjima o plaćanju koncesija za ceste i rudnike.

U proljeće 1921. godine, plemena unutar Rifa odlučila su prevazići tradicionalna neprijateljstva i ujediniti se pod komandom Abda el-Krima, čovjeka kojeg su do jučer sumnjičili za prošpanske stavove, ali čije su obrazovanje i poznavanje španskog vojnog sistema sada smatrali neprocjenjivim. Abd el-Krim je uveo strogu vojnu disciplinu i započeo gerilske napade na isturene španske položaje.

Kritična tačka rata nastupila je u julu 1921. godine. General Silvestre je duboko napredovao u planinski masiv, previše rastegao svoje linije snabdijevanja i postavio glavni logor u dolini Anuala. Kada su El-Krimove snage započele opsadu i odsjekle izvore vode, Silvestre je 22. jula donio odluku o povlačenju. Ta naredba izazvala je paniku i opšti slom među španskim vojnicima. Povlačenje se pretvorilo u haotičan bijeg prema Melilli, dok su ih rifski borci progonili, likvidirajući izolovanu odjeljenja. U bitki kod Anuala i njenom neposrednom kontekstu poginulo je najmanje 15.000 španskih vojnika, a general Silvestre je izvršio samoubistvo. Španija je u nekoliko sedmica izgubila gotovo cjelokupnu teritoriju koju je osvajala duže od jedne decenije.

Nakon ove historijske pobjede, Abd el-Krim je proglasio nezavisnu državu. Namjerno ju je definisao kao Republiku Rif, a ne kao emirat, hilafet ili carstvo. Bio je svjestan da moderni izazov ujedinjenja istorijski suprotstavljenih i autonomnih berberskih plemena zahtijeva potpuno novi politički sistem koji se ne oslanja na tradicionalne feudalne ili dinastičke lojalnosti.

Tokom naredne tri godine, Abd el-Krim je posvetio energiju izgradnji državnih institucija i traženju međunarodnog priznanja. Na vrhuncu moći, početkom 1925. godine, njegova republika kontrolirala je gotovo tri četvrtine španskog protektorata. Tradicionalno plemensko društvo zamijenio je centralizovanom birokratijom i redovnim borbenim snagama. Uveo je reformisano šerijatsko pravo s ciljem suzbijanja krvne osvete među klanovima, započeo trgovinske aranžmane s evropskim preduzetnicima zainteresovanim za minerale, te izgradio novu mrežu puteva i telefonskih linija.

Važno je napomenuti da Abd el-Krim nikada nije istakao pretenzije na marokanski tron, niti je javno osporavao legitimitet sultana Moulay Youssefa, koji se nalazio pod francuskom kontrolom. Naglašavao je da će se po završetku rata povući s mjesta predsjednika republike i predati vlast civilnoj upravi. Upravo je ta republikanska komponenta i danas najneprijatniji dio njegovog naslijeđa za marokansku Alavidsku dinastiju, jer podsjeća da je u modernoj istoriji Maroka postojala artikulisana alternativa monarhijskom uređenju.

Međunarodna ljevica i antikolonijalni pokreti u Evropi slavili su Abda el-Krima kao heroja islamskog svijeta i pionira borbe protiv imperijalizma. Američki ratni dopisnici Vincent Sheean i Paul Mowrer otputovali su u Rif, odakle su slali izvještaje koji su javno mnjenje u SAD-u okrenuli u korist berberskih ustanika, a uspjeli su dobiti i direktne intervjue s predsjednikom republike.

Kraj republike ubrzan je odlukom Abda el-Krima da u proljeće 1925. godine pokrene ofanzivu prema jugu, u francusku zonu protektorata. Taj korak bio je motivisan potrebom da se obezbijede ključna poljoprivredna područja za ishranu stanovništva u Rifu, ali i pritiskom pograničnih plemena koja su željela protjerati Francuze. Rifski borci postigli su značajne uspjehe, nanijeli Francuzima teške gubitke od preko 6.000 poginulih vojnika i stigli nadomak Feza. To je izazvalo paniku u Parizu. Hubert Lyautey, arhitekta francuskog kolonijalnog projekta u Maroku, smijenjen je, a u Maroko je poslan maršal Philippe Pétain, „heroj Verduna“, s stotinama hiljada vojnika pojačanja.

Suočene sa zajedničkom prijetnjom, Francuska i Španija formirale su vojnu koaliciju. U septembru 1925. godine započela je masovna operacija: Španci su izvršili uspješno pomorsko iskrcavanje oko 18.000 vojnika u zaljevu Alhucemas, dok su Francuzi napredovali s juga s više od 20.000 vojnika. Naspram te sile, Abd el-Krim je mogao mobilisati najviše 13.000 slabo naoružanih boraca. Pored ogromne brojčane nadmoći, kolonijalne vojske primijenile su najnoviju vojnu tehnologiju. Španski mediji opravdavali su surovost operacija tvrdnjama o navodnim zvjerstvima berberskih boraca, dok su španske vazdušne snage sistematski koristile senf-gas (iperit) protiv civilnog stanovništva i sela u Rifu, što je bio jedan od prvih primjera masovne upotrebe hemijskog oružja iz zraka u historiji.

U ljeto 1925. godine, u sukob su se uključili i američki piloti dobrovoljci koji su formirali eskadrilu Escadrille Chérifienne, formalno pod maskom borbe u ime marokanskog sultana. Međutim, nakon što su američki mediji izvijestili o njihovom bombardovanju civilnih ciljeva, a State Department zaprijetio oduzimanjem državljanstva zbog kršenja Zakona o neutralnosti, eskadrila je raspuštena nakon četiri mjeseca.

Do proljeća 1926. godine, otpor u Rifu bio je slomljen. Abd el-Krim je odbio prvobitne španske i francuske uslove za mir, ali je 27. maja 1926. godine bio prisiljen na predaju. Namjerno se predao francuskim snagama, opravdano vjerujući da bi španska vojska prema njemu postupila znatno okrutnije. Francuske vlasti su njega, njegovog brata Mohameda i ostatak uže porodice odvele u Fez, zatim u Casablancu, odakle su brodom deportovani na otok Réunion u Indijskom okeanu. Tamo su proveli naredne dvadeset i dvije godine u izolovanom konfiniranju.

Godine 1947. francuska vlada je odobrila El-Krimov zahtjev da se porodica preseli u Francusku radi liječenja i školovanja djece. Međutim, tokom prolaska broda kroz Suecki kanal, marokanski nacionalisti su uz pomoć egipatskih vlasti izveli Abda el-Krima s broda u Port Saidu. Kralj Faruk mu je zvanično ponudio politički azil u Kairu, gdje je proveo ostatak života. Iz egzila u Egiptu, Abd el-Krim je nastavio politički rad kroz osnivanje Komiteta za oslobođenje Arapskog Magreba, pišući članke i koordinirajući rane faze osnivanja antikolonijalne Oslobodilačke vojske (Armée de Libération).

Kada je Maroko 1956. godine konačno stekao nezavisnost, kraljevi Muhamed V i Hassan II slali su delegacije u Kairo, nudeći Abdu el-Krimu zvaničan povratak uz najviše državne počasti. On je te ponude dosljedno odbijao, držeći se zakletve da se neće vratiti u domovinu sve dok i posljednji strani vojnik ne napusti marokansko tlo. Iza tog odbijanja stajala je i duboka sumnja u stvarnu nezavisnost Alavidske dinastije. Abd el-Krim je smatrao da je monarhija previše povezana s bivšim kolonijalnim silama, ističući da je sultan Moulay Youssef (pradjed današnjeg kralja) postavljen na tron direktnom odlukom francuske administracije 1912. godine, nakon prisilne abdikacije njegovog brata.

Tenzije između Rifa i centralne vlasti u Rabatu ponovo su eskalirale 1958. godine, kada su veterani Oslobodilačke vojske na sjeveru podigli ustanak protiv nove marokanske vlade, nezadovoljni marginalizacijom regije, ekonomskim zapostavljanjem i imenovanjem zvaničnika koji nisu bili iz Rifa. Jedan od ključnih zahtjeva pobunjenika bio je upravo povratak Abda el-Krima iz egzila, koji je iz Kaira uputio oštru poruku vlastima u Rabatu, pitajući ih: „Jeste li vi vlada ili banda?“ Ustanak je brutalno ugušio tadašnji krunski princ, a kasniji kralj, Hassan II. Netrpeljivost je trajala decenijama; kada su 1984. godine izbili novi nemiri na sjeveru, kralj Hassan II je javno upozorio stanovnike Rifa da „dobro pamte nasilje krunskog princa i da ne iskušavaju nasilje kralja“.

Otvoreno neprijateljstvo između Rabata i sjevera zemlje počelo se ublažavati tek nakon smrti Hassana II 1999. godine. Novi kralj, Muhamed VI, pokrenuo je rad Komisije za pravdu i pomirenje s ciljem istraživanja ranijih kršenja ljudskih prava i započeo značajnija infrastrukturna ulaganja u regiju, uključujući razvoj turizma i luke Tanger Med. Ipak, ti projekti nisu riješili strukturne probleme visoke nezaposlenosti i siromaštva u unutrašnjosti Rifa.

Tenzije su ponovo kulminirale u oktobru 2016. godine nakon tragične smrti lokalnog prodavača ribe Mouhcinea Fikrija u gradu Al Hoceima, koji je smrtno stradao u hidrauličnoj presi kamiona za smeće pokušavajući spasiti sabljarku koju mu je policija nezakonito konfiskovala. Njegova pogibija pokrenula je masovni protestni pokret poznat kao Hirak Al-Rif. Tokom demonstracija, vođa pokreta Nasser Zefzafi često je govorio ispred portreta Abda el-Krima, a demonstranti su na ulicama nosili crveno-bijele zastave nekadašnje Republike Rif. Popularna pjesma iz tog perioda eksplicitno je poručivala: „Moulay Mohand je mrtav, ali njegovi sinovi su živi; nastaviće mirno i završiti započete marševe.“ Za mnoge stanovnike Rifa, društveni i politički ciljevi koje je postavio Abd el-Krim ostali su neostvareni.

Historičarka María Rosa de Madariaga, autorka biografske studije o El-Krimu, ističe da je najveća zabluda posmatrati ga kao vjerskog fanatika ili islamistu: „On je bio rifski nacionalista i pragmatičan političar koji je posjedovao izuzetne diplomatske vještine, koketirajući s različitim međunarodnim akterima radi ostvarenja cilja.“ Abd el-Krim je preminuo prirodnom smrću 1963. godine u 81. godini života u Kairu, gdje je i sahranjen na groblju heroja. Njegov brat Mohamed vratio se u Maroko nakon nezavisnosti, gdje je preminuo od srčanog udara u Rabatu, upravo u vrijeme kada je planirao svoj prvi odlazak u Rif.

Danas u Tangeru, nedaleko od trga Grand Socco, nalazi se mali Muzej istorijskog sjećanja na otpor i oslobođenje Tangera. Postavka muzeja primarno je fokusirana na ulogu alavidskih sultana i kraljeva u procesu sticanja nezavisnosti. U prostoriji posvećenoj ranoj fazi otpora kolonijalizmu, istorijska uloga Abda el-Krima svedena je na jednu fotografiju okačenu pored izlaznih vrata. Kratka legenda ispod nje ne spominje njegov uticaj na kasniji razvoj antikolonijalnih pokreta širom svijeta, niti ulogu koju njegova figura ima u savremenoj političkoj artikulaciji sjevernog Maroka. Za zvanični Rabat, istorijski narativ o Abdu el-Krimu uspješno je integrisan i zaključen u okviru opšte priče o sticanju nezavisnosti 1956. godine. Međutim, za aktiviste i stanovnike Rifa, sjećanje na Republiku Rif i njenog predsjednika ostaje živ i nezavršen proces borbe za stvarnu autonomiju i društvenu pravdu.