Na današnji dan, 19. augusta 1878. godine, austrougarske trupe su nakon sedmosatne krvave bitke i žestokih uličnih borbi zauzele Sarajevo. Iako suočene s nadmoćnijim neprijateljem i teškom artiljerijom, hiljade Sarajlija, među kojima su bili i starci, žene i djeca, pružile su beskompromisan otpor braneći svaku mahalu, kuću i avliju, u bici koja je trajno obilježila ulazak Bosne i Hercegovine u novu historijsku epohu

U nedjelju, 18. augusta 1878. godine, Sarajevo je živjelo svoje najdramatičnije sate. Grad se nalazio pred neposrednom opasnošću kakva ga nije zadesila u njegovoj višestoljetnoj historiji. Kako su brojni vojno sposobni građani već mjesecima bili mobilizirani i rasuti po bojištima diljem Bosne,  gdje su mnogi izginuli ili pretrpjeli teška ranjavanja, u samom gradu za odbranu je preostalo jedva 5.000 ljudi. Bili su to mahom dobrovoljci, među kojima je bilo staraca, pa čak i djevojaka i žena.

Oprema branilaca bila je u izuzetno lošem stanju. Raspolagalo se sa svega dvadesetak topova raspoređenih na okolnim uzvišenjima i ključnim objektima u gradu. Dva topa su izvučena na Vraca, dok su ostali raspoređeni na Gorici, Debelom Brdu i Pašinom Brdu. Dva Krupova topa, koja je za sobom ostavila turska posada, bila su namjerno onesposobljena od strane turkofila, ali ih je doveo u funkcionalno stanje vrsni sarajevski kovač i puškar Avdo Jabučica.

Austrougarske snage, iznenađene odlučnošću Sarajlija da grad brane po cijenu vlastitih života, napravile su kratak zastoj nakon proboja bosanske odbrane na Klokotima i kod Visokog. Zapovjedniku okupacionih snaga, generalu barunu Josipu Filipoviću, trebao je predah i vrijeme da procijeni situaciju i razradi precizan plan operacija, dobro znajući sve opasnosti uličnih borbi.

Za napad na Sarajevo angažovao je impresivnu oružanu silu: 14.000 vojnika raspoređenih u 18 pješadijskih bataljona s dva puka u rezervi, dva konjanička eskadrona i devet baterija artiljerije, što je ukupno iznosilo 52 topovska oruđa. Filipović je izdao zapovijed da obuhvatni napad započne u ranim jutarnjim satima narednog dana.

Napad austrougarskih trupa počeo je 19. augusta 1878. godine, u ranim jutarnjim satima, snažnom artiljerijskom pripremom iz svih 52 topa. General Filipović je znatne snage usmjerio u obuhvatni manevar preko uzvišenja koja dominiraju Sarajevom. Glavnina snaga nastupala je od Ilidže prema središtu grada preko Kotorca i Debelog brda, sa bočnim kolonama čiji je zadatak bio zauzimanje Butmira, Pašinog brda, te Huma, Kobilje glave i Pofalića.

Žestoki okršaji najprije su buknuli na Pašinom brdu. Pripadnici elitnih austrijskih jedinica tu su naišli na čvrst bedem odbrane koji je činilo svega šest stotina sarajevskih boraca pod vodstvom hrabrog šejha Hadžijamakovića. Borbe su se ubrzo pretvorile u surovo prsa u prsa na čitavom potezu od Pašina brda, preko Ravnih Bakija do Hladivoda. Tuklo se sabljama, bajonetama, handžarima i golim šakama punih pet sati, uz ogromne gubitke na obje strane. Austrijanci su nastojali masovnošću neutralizirati izuzetnu srčanost bosanskih boraca.

Usljed ogromne brojčane i tehničke premoći neprijatelja, borba na isturenim položajima bila je neravnopravna. Zauzevši visove i neutralizirajući topove branilaca, austrougarske trupe su nastavile stizati sa svih strana, pa su se branioci postepeno povlačili prema samim ulazima u grad. Teški bojevi vođeni su i na Koševskom brdu te na Gorici, gdje su Austrijanci položaje tukli teškom artiljerijom izvučenom na Poljine i Grdonj. Na Gorici su branioci imali svega dva topa, ali su, zahvaljujući izvrsnim tobdžijama Mustafi Trampi i Avdi Jabučici, nanosili ozbiljne gubitke napadačima.

Do deset sati ujutro obruč oko grada opasno se stegao. Austrougarske trupe su izbile na Bakije na lijevom krilu, sa trebevićke strane su zaposjele Jevrejsko groblje i Debelo brdo, dok je sa desnog krila vojska izbila neposredno pred Goricu. Nakon toga uslijedio je opći, koordinirani juriš na samo središte Sarajeva.

Nakon što je popustila odbrana na Koševu, neprijateljske snage su sa više strana počele prodirati u samu gradsku jezgru. Zavojevaču je time nametnut najteži i najopasniji oblik ratovanja, ulične borbe. Branjena je svaka mahala, svaki sokak, svaka kapija i avlija.

Glavnina austrougarskih snaga naišla je na ogorčen otpor u zapadnom dijelu grada. Teške bitke vođene su na Koševu kod Kemalbegovog ženskog mekteba, te duž tamošnjeg potoka. Krvavi okršaji rasplamsali su se na Širokači, Bjelavama, Budakovićima, Medresetu i Žagrićima, ali je najdramatičnije bilo na području Gorice. Borbe su se potom prenijele naniže, obuhvatajući prostor oko Magribije džamije, duž obala Miljacke i dalje kroz gradske četvrti. Pucalo se sa prozora, krovova, iz avlija i sa džamijskih munara.

Austrijski vojnici ostali su zatečeni kada su među braniocima ugledali žene i djecu. Ovakav beskompromisan otpor u kojem je učestvovalo cjelokupno stanovništvo razbjesnio je napadače. Svjedoci teških gubitaka u vlastitim redovima, pojedini austrougarski vojnici počeli su bjesomučno pucati na sve što se kretalo, ne praveći razliku između boraca i civila. U pojedinim dijelovima grada došlo je do izbiijanja požara koji su gutali čitave stambene kvartove; samo na Gorici izgorjelo je četrdeset kuća. Izbezumljeni vojnici činili su teške zločine, uključujući ubistva žena i djece u kućama, što je zaustavljeno tek kasnijom energijom oficirskog kadra kako bi se spriječila potpuna kompromitacija austrougarske vojske.

Završnica bitke bila je posebno krvava na prostoru između Alipašine džamije, Magribije džamije i vojne bolnice Hastahane. Branioci su se peli na munaru Alipašine džamije odakle su pružali otpor sve do trenutka kada su austrougarski vojnici prodrli unutra i savladali ih.

Oko dva sata poslije podne, nakon nepunih sedam sati neprekidnih borbi, otpor u gradu bio je u potpunosti skršen. Pred nadmoćnijim, discipliniranijim i bolje organizovanim okupacionim snagama, preostali branioci bili su primorani da se iz obruča povuku u pravcu planine Romanije. Sarajevo je zauzeto dvadeset drugog dana od prelaska austrougarskih trupa preko rijeke Save kod Bosanskog Broda.

Prema zvaničnim podacima austrougarske komande, u bici za Sarajevo okupacione trupe imale su 56 poginulih i preko 300 ranjenih vojnika. Tačan broj žrtava među braniocima i civilnim stanovništvom nikada nije precizno utvrđen, ali procjene govore o više od 300 do 400 poginulih te oko 1.500 ranjenih. Historičar Hamdija Kreševljaković je 1937. godine uspio sastaviti djelomični spisak sa 232 imena stradalih branitelja.

Po okončanju uličnih borbi, umorni i iscrpljeni vojnici zaposjeli su gradske ulice. U mirnijim mahalama tražili su hljeba i vode od lokalnog stanovništva, nudeći novac koji je rijetko ko htio primiti. Dio trgovaca i ugostitelja u Varoši i oko Tašlihana ubrzo je počeo vojnicima prodavati duhan, piće i hranu.

Istovremeno, okupacione snage su počele masovno presretati i hvatati prolaznike na ulicama, naročito muslimane, proglašavajući ih ratnim zarobljenicima. Na taj način zarobljeno je oko 600 ljudi, zbog čega se preostalo stanovništvo brzo povuklo u kuće. Zbog opće nesigurnosti i hapšenja, u poslijepodnevnim satima ulice su potpuno opustjele. Od blizu stotinu sarajevskih džamija, tog 19. augusta ezan za akšam i jaciju proučen je jedino na džamiji na Mlinama, zahvaljujući mujezinu Mačku koji je time sačuvao kontinuitet islamskog poziva na molitvu u gradu.

Nakon zauzimanja Sarajeva, okupacione vlasti su formirale prijeki sud koji je u narednim danima izrekao niz smrtnih presuda i zatvorskih kazni za istaknute učesnike otpora. Odmah se pristupilo i ustrojavanju privremene civilne uprave i redarstva, čime su udareni temelji za kasniju organizaciju Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu i uspostavu četverodecenijske austrougarske uprave.

IZVOR: Bosna.hr, Hamdija Kreševljaković, Enver Imamović