Izraelski premijer Benjamin Netanyahu poručio je u Ujedinjenim nacijama da njegova zemlja vodi odsudnu bitku za odbranu globalne civilizacije protiv barbarstva, no ta retorika ignorira duboku moralnu krizu u samom Izraelu. Dok se politizirana javnost nadmeće u zagovaranju masovnih ubistava i pogroma, u zatvorima bez liječenja umiru stotine pritvorenih Palestinaca, a u Pojasu Gaze traje uništenje bez presedana, država koja poziva na očuvanje civiliziranog svijeta sama je postala ogledni primjer barbarstva koje pokušava osuditi

To je bio jedan od glavnih argumenata Benjamina Netanyahua u njegovom obraćanju Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija u četvrtak: Izrael se bori protiv barbara koji prijete globalnoj civilizaciji kako bi je zaštitio. Bio je to jedan od njegovih najdrskijih argumenata. Ovo nije prvi put da premijer koristi takvu retoriku. Godine 2024. govorio je o „divljačkim neprijateljima“. Na taj način situaciju posmatra i većina Izraelaca. Barbari ili divljaci: Netanyahu, koji je odgovoran za masovna ubistva, izgubio je svako pravo da govori o barbarstvu. Kada se danas u svijetu govori o barbarstvu, Izrael se nalazi u samom vrhu.

Čak i prije nego što se okrenemo Pojasu Gaze, postoji li ijedna druga zemlja na svijetu u kojoj se dva visoko cijenjena dokumentarista ne mogu vratiti u svoju domovinu i to ne iz straha od vlasti, već iz straha od razjarene mase? Da li se ikada čulo za tako nešto u jednoj demokratskoj državi? I u kojoj to demokratskoj zemlji prevladavajući i opšteprivaćeni diskurs (u parlamentu i na ulici) kruži oko najrazličitijih metoda ubijanja, pogubljenja i protjerivanja?

To je ta civilizacija u čije nas ime Netanyahu vodi u „ovu borbu protiv barbara“. Postoje okrutnije zemlje od Izraela (iako ne mnogo njih), ali gdje se još na ovakav način hvale zločinima? U našoj „demokratskoj“ izbornoj kampanji traje takmičenje u tome ko bi upotrijebio vješala, a ko pogrome, ko bi pribjegao premještanju stanovništva, a ko masovnim ciljanim ubistvima.

I u kojoj bi to demokratskoj zemlji ljudi nastojali diskvalificirati političke stranke na osnovu njihove nacionalne pripadnosti i to, kada je riječ o lideru jedne od tih stranaka, uz saglasnost vrhovnog državnog tužioca i predsjednika Centralne izborne komisije? U kojoj to zemlji pritvorenici u zatvorima umiru kao muhe? Više od 100 pritvorenika, svih redom Palestinaca, naravno, dosad je izgubilo život.

Većina pritvorenika uopće nije procesuirana; hiljade njih zaražene su skabiesom, zaraznom kožnom infekcijom uzrokovanom grinjama koja u određenim slučajevima može biti smrtonosna, a ne primaju ni osnovnu medicinsku njegu niti higijenska sredstva. Svi oni pate od pothranjenosti i gladi za hljebom te se ubrzo pretvaraju u sjenke onoga što su nekada bili. Većinu rutinski pretuče do krvi. Zar to nije barbarstvo? Jesli li to postupci prosvijećenih ljudi?

Nasuprot svemu tome, u ovoj usamljenoj demokratiji, u političkom taboru koji nastoji zamijeniti vlast, kao i u većini medija, vladaju potpuna tišina i mučna ravnodušnost. Već smo se navikli na to i gotovo u potpunosti to normalizovali, ali upravo tako izgleda jedna barbarska zemlja. I ona zasigurno nema nikakvo pravo držati lekcije bilo kojoj drugoj državi.

Čak su i izraelske ceste nasilne i prijeteće, gotovo barbarske. Tako se ne ponaša u civilizovanoj zemlji. Ali sve to blijedi u poređenju, naravno, s onim što je učinjeno u Pojasu Gaze, a potom i na Zapadnoj obali, što je proizvod veličanja izraelskog barbarstva. Tamo je već riječ o barbarstvu prekaljenih praktičara, a ne samo o temi za istančane kritičare. Gaza je direktan rezultat barbarske politike.

Prije Gaze bilo je moguće govoriti o brutalnoj okupaciji, ali još uvijek ne o divljačkoj. Gaza je donijela čisto barbarstvo. Činjenica da se Hamas ponašao barbarski sedmog oktobra 2023. godine pustila je duha izraelskog barbarstva iz boce i dala mu pečat odobrenja.

Nema potrebe ponavljati brojke, o kojima se u Izraelu uostalom rijetko i raspravlja, ali ako 1.000 beba mlađih od godinu dana koje su ubili piloti i vojnici nije znak barbarstva, šta onda jeste barbarstvo? Ako vojno uništenje više od 80 posto objekata u gusto naseljenoj enklavi nije barbarstvo, onda barbarstvo uopće ne postoji.

To je ta vojska kojom se premijer hvali u Ujedinjenim nacijama kako se bori za spas globalne civilizacije. Hvala vam lijepo, Izraele. Posao zaštite svijeta treba prepustiti zemljama i vojskama koje su ipak malo prosvijećenije i humanije.

Šta je Netanyahuu prolazilo kroz glavu dok je govorio o barbarima? Da li on zaista vjeruje da masakr od sedmog oktobra opravdava sve ovo? Da li on i toliki drugi Izraelci još uvijek uistinu vjeruju u besmislice o „najmoralnijoj vojsci na svijetu“? Kako mogu? Kako predvodnica protesta protiv Netanyahua, Shikma Bresler, koja nije sljedbenica Bezalele Smotricha, već simbol prosvijećenog, lijepog i progresivnog Izraela, još uvijek može govoriti o „vrijednostima IDF-a“?

Rado bih čuo šta ona smatra da su te vrijednosti i šta je tačno izraelska civilizacija, u čije ime ubijamo i uništavamo jednu polovinu svijeta da bismo zaštitili drugu.