Od Fabrike duhana Sarajevo do Koksare u Lukavcu, nekadašnji industrijski giganti izgubili su proizvodnju koja je decenijama bila oslonac čitavih gradova.

Nekada su se pred njihovim kapijama smjenjivale hiljade radnika, a proizvodi iz bosanskohercegovačkih fabrika odlazili su na domaće i strana tržišta. Danas su pojedini pogoni srušeni, drugi se prodaju u stečaju, a nekadašnji industrijski kompleksi više ne proizvode robu po kojoj su bili poznati. Iza njih su ostale mašine, zemljište, dugovanja i generacije radnika čiji je život bio povezan s fabrikama koje su oblikovale razvoj njihovih gradova.

Fabrika duhana Sarajevo bila je jedno od najstarijih industrijskih preduzeća u Bosni i Hercegovini. Osnovana je 1880. godine, u vrijeme austrougarske uprave, i tokom narednih decenija izrasla je u jednog od najpoznatijih domaćih proizvođača cigareta. Njeni proizvodi, posebno brendovi Drina i Sarajevska Drina, postali su prepoznatljivi širom Bosne i Hercegovine i nekadašnje Jugoslavije. Fabrika je zapošljavala hiljade radnika, a njena proizvodnja predstavljala je važan dio sarajevske industrije. Prije rata zapošljavala je približno 3.000 ljudi.

Posebno mjesto u historiji fabrike zauzima period opsade Sarajeva od 1992. do 1995. godine. Uprkos ratnim okolnostima i izuzetno teškim uslovima, proizvodnja nije potpuno prekinuta.

Međutim, poslijeratne godine donijele su promjene na tržištu, pad proizvodnje, finansijske probleme i promjenu vlasničke strukture. Godine 2016. Vlada Federacije BiH prodala je svoj udio od 39,9 posto dionica austrijskoj kompaniji CID Adriatic Investments za približno 42,7 miliona KM. Nakon promjene vlasništva nastavljeni su procesi restrukturiranja, a broj zaposlenih dodatno se smanjivao. Konačno, 31. marta 2022. godine prestala je proizvodnja cigareta u Fabrici duhana Sarajevo. Pokrenut je postupak likvidacije, a približno 150 radnika ostalo je bez posla. Time je završena 142 godine duga historija proizvodnje cigareta u jednom od najpoznatijih industrijskih preduzeća Bosne i Hercegovine.

Zanimljivo je da nestanak fabrike nije istovremeno značio i nestanak svih njenih poznatih brendova. Pojedine cigarete povezane s nekadašnjom proizvodnjom FDS-a nastavile su se proizvoditi izvan Bosne i Hercegovine.U junu 2026. godine objavljene su informacije o poslovnoj inicijativi povezanoj s bivšim radnicima i obnovom dijela duhanske proizvodne tradicije. Riječ je, međutim, o novom poslovnom subjektu, a ne o nastavku rada nekadašnje fabrike koja je ugašena 2022. godine.

Simbol tuzlanske industrije

Fabrika obuće Aida decenijama je predstavljala jedan od simbola industrijske Tuzle. U njenim pogonima proizvodile su se cipele i čizme, a radna mjesta u fabrici bila su važan izvor prihoda za brojne porodice. Poslovni problemi, dugovanja i stečaj doveli su do prestanka rada nekadašnjeg preduzeća. Ipak, obućarska proizvodnja na toj lokaciji nije odmah potpuno nestala. Kompanija Intral BH kasnije je preuzela dio proizvodnih prostora i obnovila rad u nekadašnjim Aidinim halama. Intral je 2018. godine kupio tuzlanske pogone za približno 3,5 miliona KM. Međutim, u septembru 2020. godine proizvodnja u tuzlanskom pogonu je obustavljena, nakon čega je oko 300 radnika upućeno na evidenciju službe za zapošljavanje. Uprava je tada obustavu predstavljala kao privremenu, uz mogućnost nastavka rada nakon osiguravanja novih narudžbi. Posljednja velika proizvodna hala nekadašnje Aide srušena je 17. septembra 2026. godine. Time je nestao i jedan od posljednjih fizičkih tragova fabrike koja je decenijama obilježavala tuzlansku obućarsku industriju.

Ipak, prostor nekadašnje fabrike nije ostao bez industrijske namjene. Na toj lokaciji djeluje kompanija koja se bavi proizvodima i sistemima za grijanje. Tako je prostor nekadašnje obućarske proizvodnje dobio novu industrijsku funkciju, iako Aida kao prepoznatljiv proizvođač obuće više ne postoji.

Konjuh iz Živinica bio je jedan od najpoznatijih proizvođača namještaja u Bosni i Hercegovini. Prema historijskom pregledu preduzeća, organizirana prerada drveta na ovom području počela je još 1885. godine. Tokom 1960-ih Konjuh se usmjerio na industrijsku proizvodnju namještaja, posebno stolova i stolica od masivnog bukovog drveta. Vremenom je razvio širok proizvodni program, a namještaj iz Živinica prodavao se i na međunarodnim tržištima. Nakon rata preduzeće je nastavilo raditi, ali su se finansijski i poslovni problemi postepeno produbljivali.

Stečajni postupak otvoren je 2016. godine, a prodaja imovine trajala je godinama. U novembru 2023. godine održan je čak 34. pokušaj javne prodaje imovine Konjuha. Od 12 ponuđenih lotova prodat je samo jedan. Procijenjena vrijednost tada ponuđene imovine iznosila je približno 32 miliona KM, dok su dugovanja preduzeća procjenjivana na više od 53 miliona KM. Zanimljivo je da je u vrijeme tog izvještaja u jednom pogonu još radilo dvadesetak radnika koji su proizvodili namještaj za njemačkog kupca. Ipak, nekadašnji veliki industrijski sistem već je bio rasformiran, a prodaja njegovih pogona i opreme nastavljena je i tokom 2025. godine. U januaru te godine objavljen je novi oglas za prodaju mašina, postrojenja i druge opreme nekadašnjeg proizvođača namještaja.

Konjuh tako predstavlja primjer postepenog nestajanja velikog proizvodnog sistema kroz stečaj i rasprodaju imovine, pri čemu pojedinačni preostali proizvodni poslovi nisu značili obnovu nekadašnjeg industrijskog kapaciteta.

Vitezit iz Viteza bio je značajan proizvođač baruta, eksploziva i drugih hemijskih proizvoda za vojnu i civilnu upotrebu. Njegova proizvodnja imala je strateški značaj jer su se u pogonima razvijali i proizvodili materijali koji se koriste u namjenskoj industriji. Međutim, nakon rata počeli su dugotrajni poslovni problemi, smanjenje proizvodnje i broja zaposlenih.

Vitezit je završio u stečaju, a nekadašnja proizvodnja postepeno je ugašena. Dio imovine Vitezita prodat je zagrebačkoj kompaniji WDG, koja je uplatila gotovo 11 miliona KM. Kupac je najavljivao mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje, posebno baruta koji je potreban domaćoj namjenskoj industriji. U aprilu 2025. godine objavljeno je da je WDG započeo zapošljavanje radnika za poslove osiguranja i održavanja dijela preuzete imovine. Međutim, to nije značilo i obnovu proizvodnje baruta. U septembru iste godine vlasnik WDG-a Matias Zubak govorio je o mogućnostima ponovnog pokretanja proizvodnje, navodeći da bi Vitezit mogao zadovoljiti dio potreba domaćih proizvođača namjenske industrije. U tom trenutku proizvodnja još nije bila obnovljena. Tako je nekadašnji strateški industrijski kompleks ostao primjer dugotrajnog stečajnog postupka i neizvjesnosti oko ponovnog korištenja proizvodnih kapaciteta.

Jedna od najvećih industrijskih promjena u 2026. godini dogodila se u Lukavcu. Koksara, čiji počeci sežu u 1952. godinu, decenijama je bila važan dio metalurškog lanca Bosne i Hercegovine. U njenim pogonima proizvodio se metalurški koks, neophodan za rad visokih peći u proizvodnji željeza i čelika, kao i određeni hemijski proizvodi.Tokom najboljih godina fabrika je zapošljavala hiljade radnika i predstavljala jednog od najvećih industrijskih poslodavaca u ovom dijelu zemlje. Finansijski problemi, promjene vlasništva i nagomilana dugovanja doveli su do otvaranja stečaja 10. novembra 2025. godine. Nakon što pokušaji održavanja proizvodnje nisu dali održivo rješenje, Skupština povjerilaca donijela je odluku o gašenju koksne baterije. U februaru 2026. započelo je kontrolirano zaustavljanje proizvodnog procesa, čime je završena višedecenijska proizvodnja koksa u Lukavcu.

Kraj proizvodnje koksa

U završnoj fazi poslovanja kompanija je imala više stotina zaposlenih. Prema izvještajima iz tog perioda, gašenjem proizvodnje bez posla je ostalo oko 500 radnika, dok su pojedini izvještaji obuhvatali i širi krug zaposlenih i angažovanih u završnim fazama rada. Nakon obustave proizvodnje započela je prodaja imovine. Prvobitno je ponuđena prodaja preduzeća kao pravnog lica ili njegove cjelokupne imovine, ali zainteresovanih kupaca nije bilo ni nakon više pokušaja i smanjenja početnih cijena. Zbog toga je tokom 2026. godine odlučeno da se imovina prodaje u odvojenim proizvodnim cjelinama. U oktobru je objavljena prodaja dijelova nekadašnje Koksare, uključujući proizvodne pogone, energanu, hemijska postrojenja i drugu industrijsku infrastrukturu.

Koksara je tako postala jedan od najsvježijih primjera gašenja velikog proizvodnog sistema u Bosni i Hercegovini, čije posljedice nisu ograničene samo na radnike fabrike, nego se odnose i na industrijske djelatnosti koje su bile povezane s njenom proizvodnjom.

Sudbine ovih fabrika nisu potpuno iste. Neke su prestale s radom nakon privatizacije i promjene vlasništva, druge su godinama prolazile kroz stečajne postupke, dok su pojedini pogoni nastavili proizvodnju pod drugim imenima ili dobili sasvim novu namjenu. Njihovim gašenjem nisu nestajala samo radna mjesta, nego i proizvodni kapaciteti, znanje i iskustvo koje su radnici stjecali tokom decenija. Zato priča o ugašenim fabrikama nije samo pogled u industrijsku prošlost Bosne i Hercegovine, nego i pitanje šta je od nekadašnjih proizvodnih mogućnosti sačuvano i može li se barem dio njih ponovo iskoristiti.

Ovo svakako nije konačan spisak ugašenih industrijskih kompleksa, ima ih još desetine, ali je primjer dubokih promjena koje je doživjela bosanskohercegovačka industrija.