Društvena dinamika Osmanskog Carstva na prostoru Bosanskog ejaleta oblikovala se kroz složen splet vjerskih, pravnih i ekonomskih odnosa, u kojima je status nemuslimanskih zajednica znatno varirao ovisno o državnim interesima, poreznim reformama i institucionalnoj podršci Porte. Između privilegiranog položaja Srpske pravoslavne crkve nakon obnove Pećke patrijaršije i potisnutosti katoličkog stanovništva predvođenog franjevcima, ključnu ulogu u preoblikovanju demografskog mozaika odigrali su Vlasi, stočarsko stanovništvo sa specifičnim poluvojnim statusom i filuridžijskim olakšicama čije su migracije i postepena integracija u seosko stanovništvo trajno izmijenile konfesionalnu kartu i društvenu strukturu regiona

U svjetskoj historiji nema islamske države s tako brojnim nemuslimanskim podanicima kao što je to bio slučaj s Osmanskom Državom. Općenito, ljudi koji su živjeli na cijelom njenom prostoru dijelili su se prema vjeri i državljanstvu na: muslimane (pripadnici islama), zimmije (nemuslimani koji ugovorom o zimmetu prihvataju da žive pod upravom islamske zemlje i imaju trajno pravo da borave u islamskoj zemlji) i muste’mene (stranci koji su privremeno u islamskoj zemlji, a državljani su druge).

Zimmije su imali pravo biti javni službenici u oblastima koje nemaju veze s vjerom. To znači i da nisu mogli biti postavljani na državne funkcije s pravima vlasti, nisu mogli biti namjesnici, sandžak-begovi, kadije i sl. Sloboda kretanja zimmija bila je ista kao i kod muslimana, s izuzetkom što nisu mogli ući u Hidžaz, na sveta mjesta. Zimmije su najčešće živjeli u svojim mahalama. Imali su pravo korištenja javnih usluga finansiranih iz državnog budžeta, kao i javnih društvenih institucija.

Zimmije su imali pravo na rad. Ostavljanje zimmija u njihovoj vjeri bilo je pravo prema islamskom načelu. Kad je riječ o bogomoljama zimmija, one nisu dirane tamo gdje je mirnim putem osvojeno mjesto. Na prostorima koji su osvajani ratom, poglavar države imao je pravo na procjenu utemeljenu na javnom interesu.

Sudeći po izvorima, osmanska vlast općenito, a time i na rumelijskom i konkretno bosanskom prostoru, nije vidno i ustaljeno podvlačila konfesionalne razlike među nemuslimanskim stanovništvom u njihovim međusobnim omjerima. Mi to djelimično možemo uraditi samo kroz zabilježene situacije ili regrutiranje određenih kategorija stanovništva. Zbog takvih i sličnih detalja moglo bi se reći da se Katolička crkva na širem planu kod Osmanlija nalazila u mnogo težem položaju.

Još od osvajanja Konstantinopolja, samo su dva čovjeka mogla jahati naporedo sa sultanom: šejhu’l-islam i patrijarh, dok je papa bio daleko i najčešće inicijator pohoda na Osmanlije. Stoga se može primijetiti da se zabrana podizanja novih crkvi tamo gdje ih nije bilo ranije odnosila samo na katolike, u odnosu na pravoslavne manastire koji niču zaredom na mjestima gdje ih sigurno nije bilo. Ako bi katoličke crkve ipak bez dozvole bile proširivane, one su rušene.

Došlo je do situacije da su čak pravoslavni mitropoliti i od katolika ubirali neke poreze (za vjenčanja, crkvu). Katolici bi se žalili, na osnovu čega bi dolazili fermani kojima bi se to zabranjivalo, ali je iz njihovog opetovanja jasno da nisu poštovani. Položaj Pravoslavne crkve pogotovo će ojačati obnavljanjem Pećke patrijaršije (1557. godine), pa će se čak desiti da je bosanska franjevačka provincija zavedena kao jedna od eparhija pravoslavnog patrijarha. Njihov odnos prema Pravoslavnoj crkvi „svodio se na plaćanje propisanih crkvenih dažbinaˮ, dok je autonomija unutarnje strukture u potpunosti sačuvana.

Pristojbe koje su mitropoliti uzimali od vjernika u katoličkim izvorima nazivaju se vladičina. Tu su spadale takse za vjenčanje (resm-i nikah), taksa za manastir (resm-i kenisa), milodar (tasadduk), zavjet (nazr), zaostavština umrlih redovnika (metrukat), taksa za krštenje (kırst akçasi)…

Uporišta pravoslavaca bila su i u tome da su u redovima spahija bili jako prisutni knezovi, a Vlasi su, kao što je poznato, uz minimum prelaska na islam, imali položaj filuridžija čija je filurija zamjenjivala sve druge poreze, a bila manja od glavarine kod zemljoradnika.

Historiju katoličkog stanovništva u Bosni obilježili su franjevci i njihovo djelovanje od kraja XIII stoljeća. Osmanlije su i inače na prostoru Bosne zatekli samo katoličke crkve i jedino su u Hercegovini bile dvije pravoslavne bogomolje (crkva sv. Stefana u Trebinju i obližnji manastir Tvrdoš). Kako se islam širio, katoličke crkve su nestajale, a ključni razlozi bili su pojava Vlaha, širenje islama i raseljavanje.

Za primjer uzmimo situaciju u Zvorniku, gdje izvori obavještavaju o tome kako su tamo franjevci ostali bez svojih sljedbenika, pa 1533. godine prodaju mlin tvrđavskom dizdaru Evlija-agi i sele otud. Njihovu napuštenu crkvu Osmanlije pretvaraju u džamiju, ali nazivajući je upravo kilise mesdžidi (mesdžid od crkve) i ona se kao takva spominje tokom cijelog XVI stoljeća. To što je nazvana mesdžidom pokazuje da je bila manja građevina.

S druge strane, na tom području pojavljuje se više pravoslavnih stočara i primjetno niču manastiri, od kojih prvi Papraća, 1547. godine, a onda Lomnica, Ozren, Vozuća, Tamna i Gostović. Upravo zbog tog neravnopravnog položaja u kojem su katolici bili ugroženiji, prihvatanje islama bilo je primjetnije. Podaci iz najranijih katastarskih popisa o krstjanima, njihovim kućama, posjedima, imenima krstjanskih sela, parcela, šuma i sl. svjedoče o Bosanskoj crkvi u fazi njezina nestajanja. Svakako, bilo je i autora koji su posebno isticali značaj bogumilske komponente u porijeklu bosanskohercegovačkog stanovništva, među najznačajnijima Ćiro Truhelka, Vladislav Skarić, Aleksandar Solovjev, Muhamed Hadžijahić.

Porta je diplomatski oscilirala između dvije najveće crkve tako što je, na jednoj strani, izdavala berate pravoslavnim mitropolitima da ubiru crkvene dažbine od franjevaca i katolika, a na drugoj strani izdavala fermane usljed žalbi franjevaca i katolika, sa zabranama mitropolitima da od njih traže bilo kakve dažbine. Franjevci se često pozivaju na privilegije date Fatihovom ahdnamom, iako se u tekstu ahdname ne spominje odnos s Pravoslavnom crkvom.

U pogledu samog označavanja pripadnika jedne ili druge crkve, oni pokazuju odnose unutar pravoslavnih crkvi. Od pravoslavnog sveštenstva u dokumentima prije obnavljanja Pećke patrijaršije sreću se patrijarsi, mitropoliti i episkopi Grka. To su najvjerovatnije predstavnici Ohridske arhiepiskopije jer je ona u to vrijeme imala svoje eparhije u Bosni, Dalmaciji i Srbiji.

Tek nakon obnavljanja Pećke patrijaršije sreću se izrazi sa Sirf (keferesi, mitrepoliti, piskoblari). Katolički predstavnici sreću se kao Frenk ruhbanları, Frenk keferesi, Latin ruhb ve sair keferesi, Šokča ve Latin taifesi, Madžar ve Šokča itd. Pojedinačni dokumenti svjedoče o pažnji koja je ukazivana prema svećenicima bilo kojeg naroda, pa i u periodu 1683–1718. Nisu rijetki primjeri poput bujuruldije valije Halila kojom naibima Kreševa i Visokog 13. džumada I 1110. (17. novembra 1698.) naređuje da se zabrani janjičarima i drugima da besplatno traže prenoćište i hranu za sebe i konje od siromašnih svećenika u manastirima i crkvama u Sutjesci, Kreševu i Fojnici, jer su oni oslobođeni toga.

Imigracijski i kolonizacijski valovi nisu samo mijenjali broj stanovnika, nego su značajno uticali i na promjenu konfesionalne strukture stanovništva pojedinih područja Bosanskog ejaleta. No, izračun i samog broja stanovništva bio je otežan brojnim faktorima u što se konkretnije upustio tek Muhamed Hadžijahić. Njegov dobijeni broj nemuslimana 1710. godine iznosio je 100.000 u odnosu na 400.000 1817. godine, za šta bi godišnja stopa priraštaja iznosila 1,3‰. Nenad Moačanin opravdano smatra ove brojke neodrživim, jer su brojke preniske čak i za muslimane.

Opća mobilizacija je jedini orijentir, ali pogotovo treba imati na umu da ona obuhvata tek dio seoske i gradske populacije i sigurno je bilo nekih kategorija koje nisu morale biti uključene u nju. Uzevši širu vremensku dionicu za nemuslimansko stanovništvo i podatke iz glavarinskih popisa, te navod o ukupnom broju iz putopisa Evlije Čelebija, Moačanin se našao pred pitanjem mogućnosti da, ustvari, i nije bilo drastičnog pada muslimanskog, odnosno jakog skoka nemuslimanskog stanovništva u XVIII stoljeću.

Kad je riječ o muslimanskom stanovništvu na prelazu XVII i XVIII stoljeća, bilo je najmanje 400.000 muslimana (primarno uzimajući u obzir broj od 60.000 vojno sposobnih osoba na koje se moglo računati u slučaju opće mobilizacije, koji se množi sa 5 ili 7, a onda tome doda plaćena vojska). I pored pridošlog stanovništva iz izgubljenih područja Osmanske Države, ta brojka je manja od one sto godina ranije. Katoličko stanovništvo je skoro prepolovljeno, dok je broj pravoslavnih skoro trostruko veći.

Ima nekoliko bitnih stvari koje treba uzeti u obzir kod bilo kakvih procjena o broju stanovnika kroz konfesionalne zajednice. Kad je u pitanju nemuslimansko stanovništvo, mora se reći da izuzetno niske brojke početkom i neočekivano velike sredinom XVIII stoljeća ne mogu biti vezane isključivo za migracijske tokove. Prvo, pri popisivanju dolazi do promjena pošto manjina katolika može platiti glavarinu, a vlaška filurija, koju su uglavnom plaćali pravoslavni, još nije bila ukinuta.

Nakon što je došlo do porezne reforme obračuna po „muškoj glaviˮ 1691. godine, džizje popis za 1695. godinu već je s padom broja nemuslimana, jer stoji i bilješka da je riječ o onima koji mogu platiti, da se obračunava po najnižoj stopi. To znači da je veliki dio stanovništva izostao iz popisa džizje iz razloga nemogućnosti da plate. Drugo, pretpostavljeni broj članova porodica pomjerio se sa pet, kako je bilo do XVIII stoljeća, i sad se domaćinova porodica množi sa sedam članova. Nenad Moačanin daje primjer podatka o broju glavarine iz 1703. godine koji iznosi 20.000, a što se većim dijelom može uzeti da je riječ o onim katoličkim oporezovanim jedinicama preostalim nakon 1697. godine. Ako uzmemo realno prihvatljivu cifru onih koji su otišli za Savojskim, onda ne može biti govora da je katolika zamalo sasvim nestalo.

Bosanski ejalet je smanjivanjem svog obima 1699. godine, sa nekadašnjih 200–250.000 poreznih obveznika nemuslimana, ostao na nekih 100–150.000, otprilike trećini ili nešto više. Proračun manjeg broja realno je moguć u situacijama kad dokumenti pokazuju da su porezni obveznici imali praksu ciljano prelaziti u kadiluke u kojima nisu bili ranije popisani, zbog čega onda nisu ni mogli biti prebrojani ni od osmanske vlasti, ni u crkvenim knjigama.

Vlasi su kao nomadsko stanovništvo i do osmanskog osvajanja na Balkanu imali svoje mjesto u spomenicima srednjovjekovnih balkanskih država. Kolonizaciona politika Osmanlija isključila je cikličnost nomadskog kretanja Vlaha i njihove migracije tokom narednih stoljeća izdvojit će ih kao posebnu pravnu kategoriju. Za razliku od dijela koji je ostao izvan granica Osmanske Države, ovi Vlasi su imali više svojih zakona koji su donošeni paralelno sa širenjem osvojene teritorije.

Kao poluvojni element Vlasi će dugoročno utjecati na razbijanje regionalne društvene strukture i stvaranje budućeg demografskog mozaika. Stabilizacijom prilika i vlasti u Bosanskom ejaletu vlaško stanovništvo gubilo je na značaju koji je ranije imalo, te postepeno poprima drugačiji lik kroz status proizvođačkog seoskog stanovništva. Vlasi koje nalazimo u defterima uglavnom su bili pravoslavne vjere, jer uz njihov starješinski kadar nalazimo popove. Oni koji su imali vojne ili poluvojne službe (akindžije, martolosi, eškindžije, derbendžije, vojnuci, kaikčije, madendžije i dr.) prvobitno su bili isključivo nemuslimani, ali građa XVII stoljeća svjedoči o priličnom prelasku na islam većine ovih rodova.

Onome ko kroz deftere dijahrono prati raspored vlaških plemena od XV stoljeća pa nadalje, geografski raspored pravoslavnog stanovništva po Bosanskom ejaletu s kraja XVII stoljeća očituje sigurno vlaško porijeklo. Takav slučaj je s valom naseljavanja Vlaha koji su se kretali pravcеm Ozren, Maglaj, Tešanj, Teslić i dalje prema zapadu, pa se dio njih zadržao na padinama Vlašića, a dio spustio u Lašvansku dolinu.

Bilo da je ovo stanovništvo naseljavano od vlasti (vojnom službom) ili je ono spontano ostajalo tu na području koje im se svidjelo na njihovom putu u XV i XVI stoljeću, kraj XVII i početak XVIII stoljeća bilježi tu pravoslavno stanovništvo, najčešće u miješanim konfesionalnim sredinama. Rjeđa su naselja s većinskim pravoslavnim stanovništvom.

Jasno se mogu izdvojiti i sela u kojima je u prethodnim stoljećima bilo samo muslimansko stanovništvo, a kraj XVII stoljeća dočekuju s višekonfesionalnim stanovništvom.

Kad je riječ o statusu Vlaha, odredbe s početka kazuju da Vlasi ne plaćaju rajinske i vanredne poreze, ali se poslije vidi da umjesto toga daju filuriju, naturu ili vrše vojničku službu. Ta vlaška filurija u početku je bila po „kućiˮ, a kasnije je lični porez koji neoženjeni plaćaju niže. Od vremena kad se teritorijaliziraju, oporezovani su prema baštinama. Vlasi nisu dio oslobođenih, ali martolosi, jastrebari, sokolari jesu, i tako stoji u defterima. Vlaško stanovništvo može se uporediti s rajom, čak su ponegdje i podvedeni pod izraz „eflak reayasiˮ. Obično su u sultanskom ili sandžak-begovom hasu.

Dok su obaveze vlaškog stanovništva uređene običajnim pravom, služba njihovih starješina je poput vojne. Oni su poput posrednika kod ubiranja daća, prenosa informacija, razrješavanja problema kod eventualnih prebjega… Ukidanjem posebnog vlaškog statusa nakon 1526. godine, svi Vlasi, martolosi i vojnuci postaju raja, a starješine dobijaju timare i postaju raja. U defterima iz XVII stoljeća poluvojni redovi često se pojavljuju sa pridjevkom „nekadašnjiˮ (npr. vojnugan-i kadim, stari vojnuci).

U XVII stoljeću vlaško stanovništvo ili stanovništvo koje je imalo vlaški status javlja se u tri teritorijalno raspoređene grupacije: prve, stare Vlahe na istoku Bosanskog ejaleta, druge, Vlahe koji su se sa prvim doseljavanjima bazirali u Posavini, treće, Vlahe na zapadu, prostor današnje Bosanske krajine. Nisu plaćali jednak iznos filurije. Najniža filurija bila je u pograničnim nahijama, između 100–150 akči. Ukupan broj filuridžijskih kuća u defteru Bosanskog sandžaka iz 1604. godine iznosi 12.324, a od toga je 14% muslimanskih. Na tom podatku bismo zastali i donijeli sliku brojčanog stanja iz posljednjeg, dosad nepoznatog popisa vlaških baština za cijeli Bosanski ejalet iz 1623/4. godine:

Bosanski sandžak: Birač (Vlasenica): 1.022Brod (Zenica): 2.011 Kobaš: 3.759 Maglaj: 1.627 Cernik (Pakrac): 611 Stari Vlah (Sjenica): 3.176 Višegrad: 3.215 Ukupno: 15.421

Hercegovački sandžak: Mostar Nevesinje: 4.120 Trebinje Novi Prijepolje: 1.852 Ukupno: 16.852

Kliški sandžak: Klis Skradin: 3.160 Ukupno: 2.852

Sveukupno u Bosanskom ejaletu: 35.125

U uvodu popisa stoji važna napomena o tome da je defterdar Bosanskog beglerbegluka Sulejman-efendija posumnjao u tačnost broja Vlaha Hercegovine iz prethodnog popisa Vlaha Hercegovačkog sandžaka, pa je izvršio njegovu reviziju u okviru popisa Vlaha Bosanskog beglerbegluka iz 1623/4. U Opširnom defteru Bosanskog sandžaka iz 1604. godine zabilježeno je 12.324 domaćinstva, što znači da je nakon 20 godina zabilježeno novih 3.097 kuća.

(Tekst je izvadak iz knjige Ramize Smajić pod naslovom: MIGRACIJE I BOSANSKI EJALET 1683–1718.)