Maricarmenina priča počela je još 1956. godine. Njen otac tada je iznajmio stan u ulici Alcalde Sainz de Baranda, nedaleko od parka Retiro. Maricarmen je ondje odrasla i nastavila živjeti nakon smrti roditelja. Stan je bio pod režimom stare, zaštićene kirije, kakva je decenijama omogućavala starijim najmoprimcima da ostanu u svojim domovima i nakon velikog rasta tržišnih cijena.

Desetine hiljada ljudi na ulicama Madrida, Barcelone, Seville, Málage i Cádiza, stotine šatora na Puerta del Solu, pozivi na opći štrajk i prijevremeni parlamentarni izbori 29. novembra. Španjolska stambena kriza u samo nekoliko sedmica prerasla je u političku krizu nacionalnih razmjera. Premijer Pedro Sánchez raspisao je izbore nakon što je parlament odbacio vladin paket mjera kojim se, između ostalog, pokušala produžiti zabrana deložacija ranjivih najmoprimaca do 2030. godine.

A sve je krenulo od jedne žene. Od 87-godišnje Maricarmen Abascal, žene s invaliditetom koju su 23. septembra policija i sudski izvršitelji na nosilima iznijeli iz stana u madridskoj četvrti Retiro u kojem je živjela čak 71 godinu. Snimci njenog izlaska iz zgrade, dok su okupljeni uzvikivali „Maricarmen, nisi sama“, proširili su se Španijom i preko noći postali simbol nečega što je godinama tinjalo ispod površine: eksplozije cijena kirije, manjka pristupačnih stanova i osjećaja da se dom sve više pretvara u investicijski proizvod, a sve manje u mjesto za život.

Maricarmen, međutim, nije dočekala povratak u svoj dom. Preminula je u srijedu, 7. oktobra, u 87. godini, u madridskoj bolnici, samo dvije sedmice nakon prisilne deložacije koja je potresla Španiju. Vijest o njenoj smrti potvrdio je madridski Sindikat najmoprimaca, organizacija koja se mjesecima borila da starica ostane u svom stanu. Iako je pod pritiskom javnosti u međuvremenu postignut dogovor prema kojem se mogla vratiti kući uz pristupačnu kiriju, Maricarmen tu priliku nije dočekala. Umrla je u bolnici, a uzrok smrti zasad nije javno objavljen. Njena smrt izazvala je novi val ogorčenja u Španiji, gdje je već postala simbol borbe protiv deložacija i sve teže stambene krize.

Cijene najma

Maricarmenina priča počela je još 1956. godine. Njen otac tada je iznajmio stan u ulici Alcalde Sainz de Baranda, nedaleko od parka Retiro. Maricarmen je ondje odrasla i nastavila živjeti nakon smrti roditelja. Stan je bio pod režimom stare, zaštićene kirije, kakva je decenijama omogućavala starijim najmoprimcima da ostanu u svojim domovima i nakon velikog rasta tržišnih cijena.

Problem je počeo 2018. godine, kada je nekretninu preuzela firma Urbagestión. Prema podacima koje navodi El País, Maricarmen je ponuđeno da stan otkupi za oko 240.000 eura, ali taj novac nije mogla prikupiti. Novi vlasnik zatim je pokrenuo postupak za prekid starog najma. Sudski spor trajao je godinama i na kraju je završio odlukom u korist vlasnika. Vrhovni sud prihvatio je argument da zakonski uslovi za dalju subrogaciju starog ugovora nisu ispunjeni, između ostalog zato što je Maricarmen imala priznati invaliditet od „samo“ 50 posto, dok je za izuzetak trebalo najmanje 65 posto.

Prema RTVE-u, kirija koju je Maricarmen dotad plaćala bila je oko 500 eura, dok je novi tržišni iznos u jednom trenutku prelazio 2.600 eura mjesečno. Firma je poslije bila spremna spustiti ga na oko 1.650 eura, ali i to je bilo više od njene penzije, koja je iznosila približno 1.350 eura. Da bi ostala u domu u kojem je provela praktično cijeli život, trebala je plaćati više nego što je svakog mjeseca primala.

Slučaj je već prije deložacije privukao pažnju aktivista i javnosti. Aktivisti Sindikata najmoprimaca mjesecima su pokušavali zaustaviti postupak, a anonimna donatorica navodno se ponudila pokriti dio ili čak cijelu razliku u kiriji kako bi Maricarmen mogla ostati u stanu. Njena advokatica tvrdila je da vlasnik nije želio prihvatiti takvo rješenje niti ozbiljnije pregovarati. Tri prethodna pokušaja deložacije bila su zaustavljena. Četvrti nije.

Noć prije izvršenja sudske odluke ljudi su se počeli okupljati pred zgradom. Do jutra ih je bilo nekoliko stotina. Došli su susjedi, aktivisti, političari i poznate ličnosti, među njima glumac Carlos Bardem i pjevačica Ana Belén. Neki su cijelu noć proveli ispred ulaza, drugi na stepeništu. Komšije su im donosile hranu i puštale ih u stanove kako bi koristili toalet. Policija je na kraju raščistila prilaz. Guardian je izvijestio da su interventni policajci koristili palice i suzavac protiv demonstranata koji su pokušavali blokirati deložaciju. Maricarmen je iz stana iznesena na nosilima i vozilom hitne pomoći prevezena u bolnicu Gregorio Marañón.

Nekoliko dana poslije Maricarmen se javila iz bolnice. Poručila je da nije uspjela sačuvati svoj dom, ali da se borila kako bi drugi naučili boriti se za svoj.

– Molim vas, nastavite se boriti – bila je njena poruka, uz zahtjev da se problem takozvanih fondova lešinara konačno počne rješavati.

Puerta del Sol, trg koji je prije petnaest godina bio središte pokreta Indignados, ponovo se počeo puniti šatorima. U početku ih je bilo nekoliko desetaka, zatim stotine. Demonstranti su zveckali ključevima, podizali transparente i tražili ograničenje kirija, veću zaštitu stanara i zabranu deložacija ljudi koji nemaju osiguran alternativni smještaj. Protesti su se proširili iz Madrida u druge velike gradove. Desetine hiljada ljudi izašle su na ulice Barcelone, Seville, Málage i Cádiza. Ono što je počelo kao pokušaj odbrane jedne starije žene pretvorilo se u puno širi pokret protiv načina na koji funkcionira španjolsko tržište nekretnina.

Stambena kriza u Španiji nije nastala u septembru 2026. Ona traje godinama. Kirije su tokom posljednje decenije rasle daleko brže od primanja velikog broja građana. U Madridu, Barceloni i turističkim područjima problem dodatno povećavaju kratkoročni najam, kupovina nekretnina kao investicije i nedostatak dovoljnog broja stanova dostupnih po prihvatljivim cijena. Španija pritom ima milione praznih nekretnina, ali vrlo mali fond socijalnih stanova u poređenju s nekim drugim zapadnoevropskim zemljama. Godinama se zato događao paradoks: stanova fizički ima, ali velikom broju ljudi nisu dostupni pod uslovima koje mogu platiti.

Deložacije su posebno osjetljiva tema još od finansijske krize 2008. godine. Upravo su gubitak domova, nezaposlenost i osjećaj da političke institucije štite banke i velike vlasnike više nego obične građane bili među pokretačima pokreta 15-M iz 2011. godine.

Pritisak ulice

Politička analitičarka Cristina Monge rekla je Guardianu da je Maricarmen postala simbol jer su mnogi Španci shvatili da njena sudbina nije nešto što se može dogoditi samo marginaliziranim ljudima. Pritisak s ulice vrlo brzo se preselio u parlament.

Sánchezova vlada pokušala je odgovoriti paketom stambenih mjera, među kojima je bila i zabrana određenih deložacija ranjivih ljudi do 2030. godine. Mjere su stupile na snagu uredbom, ali ih je parlament morao potvrditi u roku od 30 dana. Tu se ponovo pokazala politička slabost Sánchezove vlade, koja nema sigurnu parlamentarnu većinu. Paket nije prošao. Nakon poraza premijer je povukao potez koji je stambenu krizu pretvorio u nacionalnu izbornu temu: raspustio je parlament i raspisao prijevremene izbore za 29. novembar.

Politički sukob oko rješenja dubok je gotovo koliko i sama kriza. Ljevica i organizacije najmoprimaca traže ograničavanje kirija, veću zaštitu od deložacija, ograničenje utjecaja velikih investicijskih fondova te širenje socijalnog stambenog fonda. Dio desnice tvrdi da regulacija kirija može dodatno smanjiti broj stanova ponuđenih za najam i da se problem prije svega mora riješiti povećanjem ponude – gradnjom velikog broja novih stanova i uklanjanjem administrativnih prepreka.

Posebno je napet odnos nacionalne vlade i predsjednice autonomne zajednice Madrida Isabel Díaz Ayuso. Nacionalni zakon iz 2023. regionalnim je vlastima dao mogućnost proglašavanja područja s posebno napetim tržištem nekretnina i uvođenja snažnijih ograničenja kirija, ali Madrid je takav pristup odbijao. Zbog Maricarmeninog slučaja taj je sukob ponovo izbio u prvi plan.

U javnosti se paralelno raspravljalo o izdvajanjima za luksuzni penthouse vrijedan oko 6,3 miliona eura, koji se trebao koristiti kao privremeni ured desničarke Isabel Ayuso. Demonstranti su brzo spojili dvije priče i počeli tražiti da se upravo taj luksuzni prostor dodijeli Maricarmen. Politički slogan bio je jednostavan i efektan: ako vlast ima milione za reprezentativni prostor, kako nema rješenja za 87-godišnju ženu koja ostaje bez jedinog doma koji poznaje? Ayuso i njeni saveznici uzvraćali su da je riječ o sudskoj odluci koju izvršna vlast ne može jednostavno ignorisati te da pojedinačni slučaj ne treba koristiti za politički obračun.

Priča o Maricarmen dobila je gotovo nevjerovatan nastavak. Samo nekoliko dana nakon što je iznesena iz stana, firma Urbagestión je pristala na pregovore. Nakon sastanka predstavnika firme, Maricarmenine advokatice i madridskih vlasti dogovoreno je da se 87-godišnjakinja može vratiti kući nakon izlaska iz bolnice. Bio je to dogovor za koji su se ona i njene pristalice mjesecima borili. No stigao je prekasno. Maricarmen je umrla prije nego što je ponovo uspjela preći prag doma u kojem je provela gotovo cijeli život. Žena zbog koje je na ulice izašla cijela Španija nikada se nije vratila kući.