Već sedmicama se pregovara o formuli sporazuma s Teheranom koja bi donijela radikalnu promjenu u upravljanju tjesnacem i osigurala Muskatu ogromnu dugoročnu dobit. Radi se o izuzetno primamljivom komadu kolača, ali Trump ni po koju cijenu nije spreman dozvoliti sultanatu da se dočepa plijena o kojem dosad nije mogao ni sanjati

Nije prvi put da Donald Trump s toliko žestine prijeti Omanu. Kada je predsjednik SAD-a u ponedjeljak upozorio sultanat bombardovanjem „ako mu se nađe na putu“, što je prijetnja s ciljem miniranja sporazuma koji su Muskat i Teheran već praktično usaglasili o budućem prolazu kroz Hormuški tjesnac, samo je ponovio bjesomučno upozorenje koje je uputio još u maju: „Oman će se morati ponašati pristojno ili ćemo ih bombardovati bez milosti. Letjeće u zrak“, grmio je tada.

Rat koji su u februaru Washington i Tel Aviv pokrenuli protiv Irana okrenuo je naglavačke status quo na Bliskom istoku, najturbulentnijem regionu svijeta. Ekonomske posljedice sukoba osjećaju se u svakom kutku planete kroz poskupljenje energenata, nekontroliranu inflaciju i nestašicu pojedinih sirovina. Istovremeno, kriza donosi dosad neviđene scenarije: Oman, nacija na jugu Arapskog poluostrva koja je decenijama jedva punila novinske stupce u međunarodnim medijima, odjednom se našla na direktnoj meti izuzetno ljutite Bijele kuće zbog, kako smatraju u Washingtonu, opasne igre sultanata.

Muskat, odavno priznat kao jedan od najpouzdanijih, najdiskretnijih i najzatvorenijih arapskih posrednika, izuzetno cijenjen zbog svojih diplomatskih usluga, na početku aktuelne krize usvojio je strategiju namjerne neodređenosti kako bi ostao po strani od sukoba. Pokušao je izvesti gotovo nemoguću kvadraturu kruga: ne zamjeriti se ni Iranu ni SAD-u. Međutim, s vremenom je pokazao izvjestan ekonomski apetit koji ga je udaljio od savršene neutralnosti. Kao da je sultanat vidio veliku priliku da izvuče korist pod krinkom napora za pronalaženje rješenja kako bi se u strateški važnom Hormuzu obnovila normalna plovidba.

Već sedmicama se pregovara o formuli sporazuma s Teheranom koja bi donijela radikalnu promjenu u upravljanju tjesnacem i osigurala Muskatu ogromnu dugoročnu dobit. Radi se o izuzetno primamljivom komadu kolača, ali Trump ni po koju cijenu nije spreman dozvoliti sultanatu da se dočepa plijena o kojem dosad nije mogao ni sanjati.

Britanski mediji još su početkom ljeta objavili da je Oman stupio u kontakt s vodećim advokatskim kancelarijama u Ujedinjenom Kraljevstvu, specijaliziranim za trgovačko i pomorsko pravo, kako bi pronašao kreativno rješenje za blokadu Hormuza. Sultanat tvrdi da plovidba mora ponovo biti slobodna i da je naplata prolaznih taksi nezakonita. Ipak, po uzoru na druge strateške prolaze u svijetu, poput Malajskog tjesnaca, Muskat smatra da postoji prostor za uvođenje sistema naknada koje bi se primjenjivale na usluge kao što su podrška plovidbi, upravljanje saobraćajem, sigurnost i zaštita životne sredine. To bi generiralo ogromne prihode kako za arapsku državu, tako i za Iran.

Geografski posmatrano, Hormuški tjesnac pripada i jednima i drugima: udaljenost koja razdvaja obale s obje strane morskog puta iznosi oko 39 kilometara, pri čemu svakoj državi pripada polovina teritorijalnih voda. Oman brani svoj prijedlog tvrdnjom da on ne bi diskriminirao plovidbu, da bi poboljšao sigurnost u koridoru i podigao kvalitet usluga, te da sličnu formulu danas primjenjuju Indonezija, Malezija i Singapur pri naplati naknada brodovima koji prolaze kroz Malajski tjesnac.

Muskat želi da njegovo rješenje prihvate sve zemlje Zaljeva, jer mu je ključno da ne razjari ostale arapske petromonarhije. Signali koje u posljednje vrijeme šalju sile poput Saudijske Arabije ukazuju na to da bi bile spremne prihvatiti takav sporazum, samo da se vrati normalnost, da izvoz nafte i gasa potekne kao prije rata, da se osiromašene državne kase oporave i da se konačno završi noćna mora koja guši čitav region.

Međutim, Trump poručuje da od toga nema ništa. On u sultanatu vidi samo drskog pametnjakovića koji mu stoji na putu realizacije plana o održavanju blokade oko Irana sine die, bez obzira na cijenu, čvrsto uvjeren da režim neće moći još dugo izdržati pad prihoda koji ga guši, pa makar se na tom putu svi ostali ugušili.

Iza trenutne strategije Omana, prirodno, stoji njegov suveren, sultan Haitham bin Tariq. On je naslijedio tron od svog rođaka Qaboosa nakon njegove smrti u januaru 2020. godine. Oko 5,3 miliona Omanaca smatralo je Qaboosa ocem nacije, budući da je vladao skoro pola stoljeća i predvodio spektakularnu transformaciju Omana iz siromašne, izolovane zemlje sa privredom na nivou preživljavanja u stabilan i ekonomski jak sultanat, iako daleko manje rastrošan od svojih bogatih susjeda.

Haitham bin Tariq zadržao je glavne smjernice vladavine svog prethodnika i pokazao se kao jednako vješt diplomata. Odlučan je u namjeri da njegova zemlja očuva neutralnost kao svoj prepoznatljivi znak, održavajući odlične odnose s potpuno suprotstavljenim akterima, od jemenskih Huta i Irana, preko zaljevskih petromonarhija, pa sve do samog Izraela, s kojim Muskat decenijama održava neprikrivene veze. Izvan Bliskog istoka, održava dobre relacije i sa Washingtonom i sa Moskvom.

U ekonomskom smislu, Oman izvozi oko 800.000 barela nafte dnevno, što čini gotovo polovinu njegovog BDP-a. Ipak, daleko je od statusa enormno bogate monarhije poput nekih u komšiluku, jer njegove dokazane rezerve „crnog zlata“ nisu naročito velike. Zbog toga sultan gura projekat Vizija 2040, strateški plan čiji je cilj diverzifikacija prihoda u smjeru logistike, turizma i poljoprivrede, uz postepeno smanjenje zavisnosti od nafte. U tom kontekstu, stručnjaci se slažu da bi posao koji bi se otvorio eventualnim sporazumom o naknadama u Hormuzu postao nova zlatna koka za Muskat.

Država koja je zbog svoje istorijske neutralnosti poznata i kao „Švicarska Bliskog istoka“ do danas je bila najmanje pogođena ratom i njegovim posljedicama u cijelom regionu. Oman ne zavisi od Hormuškog tjesnaca za izvoz svojih energenata, jer se njegove glavne distributivne luke nalaze u Omanskom zaljevu i Arapskom moru, što mu daje direktan izlaz na Indijski okean. Zahvaljujući tome, uspješno je zaobišao teške ekonomske poremećaje koji ozbiljno narušavaju finansije njegovih partnera u Vijeću za saradnju u Zaljevu.

U sklopu svojih frenetičnih diplomatskih napora, sultan Haitham otputovao je u ponedjeljak u Abu Dhabi na sastanak s predsjednikom Ujedinjenih Arapskih Emirata, šejhom Mohamedom bin Zayedom Al Nahyanom. Samo nekoliko dana ranije boravio je u Dohi, gdje je na najvišem nivou razgovarao s katarskim emirom Tamimom bin Hamadom Al Thanijem. Iza onoga što lokalni mediji opisuju kao „bratske posjete“ stoji intenzivna želja da se ujedine stavovi arapskih monarha kako bi se stalo na kraj krizi u Hormuzu. Svi su oni sada već duboko uvjereni da je Trump, koji ih je u ovu zbrku i uvalio, potpuno nesposoban da ih iz nje izvuče.

Haithamova politička ofanziva proteklih sedmica nije bila ograničena samo na Bliski istok. Krajem juna ostvario je prvu zvaničnu posjetu jednog omanskog sultana Francuskoj u posljednje četiri decenije. Iako je putovanje imalo primarno ekonomski karakter, njegov sastanak s Macronom bio je fokusiran na iransku krizu i blokadu Hormuškog tjesnaca. Iz Jelisejske palate prenesena je zabrinutost zbog napretka u postizanju sporazuma kakav su osmislili Muskat i Teheran, prije svega zato što bi njegovo sprovođenje stvorilo zabrinjavajući presedan. Sultanat se, međutim, trudi dokazati da drugog izlaza iz ovog lavirinta jednostavno nema.

IZVOR: Bosna.hr, El Mundo