Aneksijska kriza 1908. godine trajno je izmijenila geopolitičku kartu Balkana i dovela Austro-Ugarsku i Srbiju na sam rub rata. U središtu tog imperijalnog sukoba, lider Hrvatske pučke seljačke stranke, Stjepan Radić, doživio je dramatičan politički zaokret: od oštrog kritičara Beča izrastao je u vatrenog zagovornika aneksije, videći u njoj ključnu šansu za sjedinjenje Bosne i Hercegovine s Hrvatskom i zaustavljanje velikosrpskih pretenzija na Balkanu

Godine 1908. geopolitičke napetosti na Zapadnom Balkanu dosegle su tačku usijanja. Čin kojim je Austro-Ugarska Monarhija formalno anektirala teritoriju Bosne i Hercegovine, nad kojom je još od Berlinskog kongresa 1878. vršila trodecenijsku vojnu okupaciju, izazvao je jednu od najtežih međunarodnih kriza uoči Prvog svjetskog rata. U središtu tog imperijalnog sudara našli su se Beč, Istanbul i Beograd, dok su se unutar same Monarhije lomila koplja oko budućeg preustroja Habsburškog Carstva i rješavanja slavenskog pitanja.

Među brojnim intelektualcima i političarima koji su pokušali ponuditi viziju sudbine Bosne i Hercegovine u tom prelomašnom trenutku, posebno mjesto zauzima Stjepan Radić, osnivač i lider Hrvatske pučke seljačke stranke (HPSS). Njegova knjižica „Živo hrvatsko pravo na Bosnu i Hercegovinu“, objavljena u Zagrebu upravo aneksijske 1908. godine, predstavlja bitan historijski dokument. Ona svjedoči ne samo o složenosti borbe za Bosnu i Hercegovinu nego i o dubokoj evoluciji i pragmatičnom zaokretu u politici samog Stjepana Radića, od oštrog kritičara habsburške uprave do vatrenog branitelja aneksije u ime zaštite hrvatskih i širih južnoslavenskih interesa.

Odlukom velikih sila na Berlinskom kongresu 1878. godine, Austro-Ugarska je dobila mandat da okupira i upravlja Bosnom i Hercegovinom, iako je formalni suverenitet i dalje pripadao osmanskom sultanu. Tokom narednih 30 godina, pod upravom ministra Benjamina Kallaya i njegovih nasljednika, Austro-Ugarska je tretirala Bosnu i Hercegovinu gotovo kao vlastitu koloniju, uvodeći moderni administrativni i pravni aparat, ali bez rješavanja ključnih agrarnih i nacionalnih pitanja.

Do naglog zaokreta i odluke o formalnoj aneksiji 1908. godine došlo je iz dva glavna razloga. Prvi je bio izbijanje Mladoturske revolucije u Osmanskom Carstvu, čiji su lideri zahtijevali vraćanje Bosne i Hercegovine pod direktnu vlast Istanbula i učešće bosanskih delegata u carskom parlamentu. Drugi, još značajniji razlog, bila je potreba Beča da presiječe sve izraženije ekspanzionističke težnje Kraljevine Srbije prema Bosni i Hercegovini.

Odnosi između Beča i Beograda drastično su se pogoršali nakon Majskog prevrata 1903. godine, kada je sa političke scene uklonjena dinastija Obrenović, koja je od 1880-ih bila austrougarski saveznik, a na vlast došla dinastija Karađorđević. Pod novim režimom, srpski nacionalizam dobio je snažan zamah, oslanjajući se na ideološke temelje postavljene još sredinom 19. stoljeća. Spisi poput Načertanija Ilije Garašanina iz 1844. ili Srbi svi i svuda Vuka Stefanovića Karadžića iz 1849. godine promovirali su tezu da su svi štokavci Srbi, te da Bosna i Hercegovina prirodno pripada budućoj Velikoj Srbiji.

Nakon proglašenja aneksije u oktobru 1908. godine, Beograd je reagirao burno. Dnevni list Politika i vodeći politički krugovi otvoreno su pozivali na rat protiv Austro-Ugarske, a vojna intervencija izbjegnuta je ponajviše zato što Rusko Carstvo,  oslabljeno nakon poraza u ratu s Japanom 1905. i unutrašnje revolucije, u tom momentu nije bilo spremno vojno podržati Srbiju. Rusija je na koncu pristala na aneksiju nakon tajnog dogovora u zamjenu za austrougarsku podršku otvaranju morskih prolaza Bosfor i Dardaneli za rusku ratnu mornaricu.

Sama unutrašnja politička scena u Bosni i Hercegovini bila je duboko podijeljena oko čina aneksije. Muslimanska narodna organizacija (MNO) i većina vjerske uleme oštro su se protivile aneksiji, formirajući čak i zajedničku delegaciju sa Srpskom narodnom organizacijom (SNO) koja je u evropskim prijestolnicama protestovala protiv habsburškog poteza. S druge strane, proaustrijski orijentisana Muslimanska napredna stranka (MNS) te većina hrvatskih političkih opcija podržali su pripajanje Monarhiji.

Stavovi braće Antuna i Stjepana Radića prema Bosni i Hercegovini nisu bili statični; oni su prolazili kroz jasne faze u zavisnosti od političko-historijskog trenutka. U ranoj fazi oblikovanja “seljačke ideologije”, kroz tekstove objavljivane u časopisu Dom s početka 20. stoljeća, Antun Radić je naglašavao da je upravo Bosna i Hercegovina, uz Dalmaciju, bila historijska kolijevka rane hrvatske države i njenih narodnih vladara. Antun je Bosnu vidio kao ključni prostor okupljanja “svekolikog naroda od Dunava do mora”, pri čemu nije zagovarao nasilne ekspanzije, već sveslavensku i narodno-integracijsku ideju u kojoj Hrvati i drugi južnoslavenski narodi treba da žive u uskladjenoj zajednici.

S druge strane, Stjepan Radić je u svojoj knjizi Slavenska politika u habsburžkoj monarkiji iz 1906. godine bio izuzetno kritičan prema austrougarskoj upravi u Sarajevu. Radić je tada oštro osuđivao hvalospjeve koje su pojedini zagrebački političari, poput Mije Folnegovića, upućivali upravi Benjamina Kallaya. Tvrdio je da politika njemačkih i mađarskih elita u Bosni predstavlja direktan udarac na južnoslavensko jedinstvo te insistirao na tome da se, u slučaju bilo kakve promjene statusa, o sudbini zemlje moraju pitati sami stanovnici Bosne i Hercegovine putem narodnog izjašnjavanja.

Međutim, izbijanje aneksijske krize 1908. godine donosi potpun i pragmatičan preokret u Radićevom političkom djelovanju. Shvatajući da je aneksija svršen čin i da se na prostoru Zapadnog Balkana vodi odsudna borba između Habsburške Monarhije i velikosrpskih pretenzija podupritih iz Beograda, Radić odlučuje stupiti u javnost kao branitelj aneksije. Njegov cilj više nije bio kritika Beča radi same kritike, već pokušaj da se iz čina aneksije izvuče maksimum za hrvatske i šire slavenske interese unutar Monarhije.

U svom programskom spisu Živo hrvatsko pravo na Bosnu i Hercegovinu, objavljenom 1908. godine, Stjepan Radić postavlja teorijski i historijsko-pravni okvir kojim opravdava ulazak Bosne u sastav Austro-Ugarske.

Radić polazi od kritike klasičnog rimskog prava, koje definira kao nasilničko “pravo jačega”. Nasuprot tome, on ističe da je kršćanstvo u evropsku civilizaciju unijelo moralne vrijednosti, savjest i svijest o narodnosti kao temelje takozvanog “živog prava”. Primjenjujući taj koncept na geopolitiku, Radić pravi oštar kontrast između osmanske i habsburške uprave u Bosni i Hercegovini.

Prema Radićevoj ocjeni, osmanska vlast u Europi i na Balkanu nije donijela nikakav civilizacijski napredak, već je stotinama godina upropaštavala narode koji su se sticajem nesretnih historijskih okolnosti našli u njenom taboru. Iako u tekstu ne navodi detaljne historiografske dokaze za ove tvrdnje, zbog čega ta kritika u naučnom smislu djeluje prilično uopćeno i jednostrano, Radić iz toga izvlači zaključak da je okupacija iz 1878. godine bila moralno opravdana i u potpunosti u skladu s evropskim interesima. On tvrdi da je Austro-Ugarska imala pravo i dužnost da u Bosni uspostavi red, osigura ličnu i imovinsku sigurnost građana, te uvede ustavnost, građanska prava i vjersku slobodu.

Posebno žestok dio Radićevog spisa posvećen je kritici srbijanske politike i velikosrpskih aspiracija prema Bosni i Hercegovini. Radić oštro osuđuje stavove beogradskih političara koji su u potpunosti negirali historijsko postojanje i prava Hrvata u Bosni, prikazujući Hrvate kao “izmišljotinu” nastalu tokom austrougarske okupacije. On napada srbijanske prijedloge o eventualnoj podjeli Bosne i Hercegovine između Beča i Beograda, nazivajući takve trgovine nemoralnim i osvajačkim. Također, prebacuje srpskim političkim liderima u Bosni što su iz čisto taktičkih i anti-habsburških razloga stupili u pakt sa konzervativnim begovatima i podržavali formalni osmanski suverenitet, negirajući pri tome evropski prosvjetiteljski napredak koji je donijela nova uprava.

Ključna poruka Radićevog djela iz 1908. godine ne leži, međutim, u puko glorificiranje Beča, već u njegovoj viziji preustroja Habsburške Monarhije. Radić u aneksiji vidi historijsku šansu za rješavanje hrvatskog i slavenskog pitanja.

Njegov koncept “živog prava” oslanja se na seljaštvo kao najbrojniji i najvitalniji dio društva. Radić vjeruje da su upravo seljaci nosioci hrvatske državne misli, ali misli koja je u potpunom skladu sa sveslavenskim i jugoslavenskim kulturnim idejama. U njegovim kalkulacijama, Hrvati u Bosni i Hercegovini predstavljaju “kulturno i gospodarski najsposobniji elemenat”, te on izražava uvjerenje da će i bosanskohercegovački muslimani sačuvati i unaprijediti svoj položaj ukoliko prihvate hrvatsku državnu ideju i evropske prosvjetiteljske vrijednosti prilagođene slavenskom karakteru.

Krajnji politički cilj koji Radić zagovara jeste sjedinjenje Bosne i Hercegovine sa ujedinjenom Hrvatskom (koja bi obuhvatala Banalnu Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju). Tako formirana jedinstvena hrvatska teritorijalna jedinica ostala bi u sastavu Habsburške Monarhije, čime bi se stvorio snažan bedem protiv mađarske prevlasti s jedne, te italijanskih i srbijanskih ekspanzionističkih težnji s druge strane.

Ulaskom Bosne i Hercegovine u sastav Monarhije, kako je naglašavano i u člancima časopisa Dom iz 1908. godine, drastično bi ojačao slavenski element unutar Austro-Ugarske, gdje su Slaveni već činili relativnu većinu stanovništva. Radić je vjerovao da bi se federativnim preustrojem Monarhije na trijalističkim osnovama (njemački, mađarski i slavenski/hrvatski dio) trajno osigurao mir na Zapadnom Balkanu i uspostavili stabilni odnosi sa susjednim državama i Rusijom.

Analiza djelovanja Stjepana Radića tokom aneksijske krize 1908. godine pokazuje svu dinamiku i prilagodljivost hrvatske seljačke politike na početku 20. stoljeća. Premda je Radić u knjižici Živo hrvatsko pravo na Bosnu i Hercegovinu nastupio kao otovreni branitelj habsburškog državnog čina, idealizirajući pri tome historijsku ulogu Hrvata i prešutno prelaziti preko manjkavosti austrougarske kolonijalne uprave, njegov primarni motiv bio je duboko nacionalno-politički.

Radić je u aneksiji prepoznao geostrateški moment u kojem se Bosna i Hercegovina trajno odvojila od osmanske matrice i spriječila njen ulazak u projekat Velike Srbije. Njegovo zagovaranje sjedinjenja Bosne i Hercegovine s Hrvatskom unutar reformisane, trijalističke Habsburške Monarhije bio je pokušaj da se uoči neminovnog svjetskog sukoba osigura najpovoljniji okvir za opstanak i razvoj južnoslavenskih naroda.

Iako historijski tokovi nakon 1914. i 1918. godine nisu išli pravcem koji je Radić zamislio u svojoj viziji iz 1908. godine, njegovi spisi iz tog vremena ostaju ključno svjedočanstvo o tome koliko je pitanje Bosne i Hercegovine bilo presudno za definisanje modernih nacionalnih i državnih programa na prostoru Zapadnog Balkana.

IZVOR: Bruno Šagi: „Stjepan Radić i aneksija Bosne i Hercegovine 1908. godine”