Priča o bosanskohercegovačkim oficirima u KundK armiji upečatljivo je svjedočanstvo o vremenu burnih transformacija na Balkanu. U rasponu od samo nekoliko decenija, sinovi osmanskih spahija, pravoslavnih i katoličkih trgovaca i činovnika skinuli su osmanske fesove, obukli elegantne plave uniforme habsburškog oficirskog kora i ravnopravno kročili na veliku scenu evropske vojne i društvene historije

Kada su austrougarske trupe u ljeto 1878. godine, na osnovu odluka Berlinskog kongresa, zakoračile na tlo Bosne i Hercegovine, dočekane su žestokim oružanim otporom. Nakon stoljeća osmanske uprave, lokalno stanovništvo, podijeljeno između rezignacije, straha i otvorenog neprihvatanja novog, kršćanskog okupatora, našlo se u potpuno novom društvenom i političkom okviru. Često su se i same porodice lomile iznutra, kolebajući se između pružanja otpora i prihvatanja neminovnosti nove vlasti.

Bosna i Hercegovina je u sklopu Dvojne Monarhije zadržala izuzetno specifičan i pravno hibridan status. Formalno-pravno, pokrajina je ostala pod suverenitetom osmanskog sultana sve do aneksione krize 1908. godine, pa su njeni stanovnici decenijama pravno tretirani kao osmanski podanici. U upravnom smislu, Dvojna Monarhija nije pripojila Bosnu i Hercegovinu ni austrijskom (Cislajtanija) ni mađarskom (Translajtanija) dijelu carstva. Ona je činila specifičan treći imperijalni prostor, takozvani Reichsland, kojim se upravljalo iz Beča preko Zajedničkog ministarstva finansija.

Unatoč teškom početku, krvavoj okupacionoj kampanji i kompleksnom pravnom položaju, u narednim decenijama uslijedio je ubrzan i dubok proces integracije lokalnog stanovništva u austrougarske državne strukture. Dok je učešće domaćih ljudi u civilnoj upravi i školstvu postepeno raslo, znatno manje istraživan, ali izuzetno upečatljiv kulturni i društveni fenomen predstavljao je ulazak mladića iz bosanskohercegovačkih porodica u oficirski kor redovne austrougarske vojske (k.u.k. Armee). Tako su Bošnjaci svih konfesija u samo jednoj ili dvije generacije prešli put od osmanskih podanika do carskih i kraljevskih oficira Habsburške monarhije.

Kao ključni korak u uspostavljanju potpunog vojnog i administrativnog suvereniteta nad zaposjednutom pokrajinom, Dvojna Monarhija je već 1881. godine uvela obavezu služenja vojnog roka za muške podanike u Bosni i Hercegovini. Iako je propisano vojno zakonodavstvo u osnovi pratilo modele primijenjene u ostatku Monarhije, postojale su određene specifičnosti: procenat godišnje regrutacije bio je nešto niži, a aktivni vojni rok trajao je dvije umjesto uobičajene tri godine. Glavni razlog za ove povlastice ležao je u nedostatku finansijskih sredstava i infrastrukture, s obzirom na to da je vojna uprava morala u kratkom roku izgraditi kasarne i prateće objekte širom pokrajine.

Uvođenje vojne obaveze predstavljalo je ozbiljan pravni i politički izazov. Kako je zakon suštinski narušavao sultanov suverenitet nad Bosnom, mnogi su očekivali veliku diplomatsku krizu, do koje ipak nije došlo. Međutim, na terenu je zakon izazvao ozbiljne nemire i bunu među pravoslavnim i muslimanskim seljaštvom u Hercegovini i istočnoj Bosni.

Da bi smirio napetosti i sprečio masovni otpor, najviši vjerski predstavnik domaćih muslimana, muftija Hilmi efendija Omerović, koga historičari često opisuju kao proaustrijski usmjerenog uglednika, izdao je službenu fetvu o punoj važnosti Zakona o odbrani. Omerović je otvoreno pozvao muslimansko stanovništvo da se bez otpora odazove regrutaciji i pošteno služi u carskoj vojsci. U prvim godinama nakon uvođenja zakona, regruti iz Bosne i Hercegovine, bez obzira na vjersku pripadnost, služili su isključivo na domaćem tlu. Tek od 1889. godine vojne vlasti počinju raspoređivati bosanskohercegovačke jedinice po kasarnama širom Monarhije, u Beču, Budimpešti, Gracu, Trstu i Pragu.

Usporedo sa vojnim zakonodavstvom, habsburške vlasti su morale riješiti pitanje obrazovnog sistema kako bi stvorile domaći oficirski kadar. Budući da je stanovništvo bilo naviknuto na osmanski sistem konfesionalnih škola, nove vlasti su nastojale zadržati osnovne strukture, ali i ubrzano otvarati srednje škole i gimnazije po uzoru na austrijske i mađarske. Reformirana je i osnovna nastava kako bi se diplomcima olakšao upis u sekundarne škole. Austro-Ugarska je ovu prosvjetnu politiku doživljavala kao ključni dio svoje „civilizatorske misije“ (Kulturträger) na Balkanu, ali je za stvaranje generacije mladića sposobnih za oficirska zvanja bilo potrebno vrijeme.

Osnivanje posebne vojne škole u samom srcu pokrajine imalo je presudnu ulogu u tom procesu. Već 1879. godine u Sarajevu je utemeljen Vojnički dječački penzionat (Militärknabenpensionat). Ova ustanova je u početku funkcionirala kao vojno organizirana osnovna škola sa internatom i vanjskim đacima. Slične škole postojale su širom Austrije i Mađarske, a njihov primarni cilj bio je usmjeravanje dječaka ka vojničkom pozivu od najranijeg djetinjstva.

Školarine su bile izuzetno niske, a postojala je i bogata mreža stipendija za siromašnu siročad i sinove podoficira. Zbog toga su mnogi roditelji upisivali djecu u Penzionat ne toliko iz želje za vojničkom karijerom sinova, koliko zbog besplatnog ili jeftinog školovanja i nade u društveni uspon nove generacije.

Penzionat je 1885. godine temeljito reorganiziran i pretvoren u pripremnu školu čiji je zadatak bio da polaznike direktno sprema za upis u pješadijske kadetske škole širom Monarhije. Iako je prvobitna namjera Beča bila da u školu privuče pretežno sinove iz uglednih i dobrostojećih domaćih porodica, sačuvane školske matične knjige pokazuju da su u njoj znatno mjesto zauzimali i sinovi austrougarskih službenika, oficira i željezničara koji su iz Austrije i Mađarske premješteni na rad u Bosnu.

Nastava u sarajevskom Penzionatu izvodila se na njemačkom jeziku, a škola je imala kapacitet do stotinu učenika. Kada je riječ o vjerskoj pripadnosti polaznika, uočava se zanimljiva dinamika. U školskoj 1903/04. godini u Penzionatu je učio samo jedan musliman, uz 20 pravoslavaca, 79 katolika i šest ostalih (protestanata i jevreja). Međutim, u posljednjoj školskoj godini pred izbijanje Prvog svjetskog rata (1913/14), slika se značajno promijenila: među đacima je bilo 10 muslimana, 18 pravoslavaca, 60 katolika, jedan grkokatolik, pet protestanata i dva Jevreja.

Visok procenat kršćana, naročito katolika, u ranim godinama objašnjava se činjenicom da su znatne kvote popunjavali sinovi doseljenih austrijskih i mađarskih činovnika. S druge strane, domaći dječaci su često padali na prijemnim ispitima zbog nedovoljnog poznavanja njemačkog jezika. Iako je vojna uprava u samoj Austriji i Mađarskoj dopuštala kandidatima da prijemne ispite polažu na maternjem jeziku kako nedostatak njemačkog ne bi eliminisao talentovane mladiće, u Bosni i Hercegovini su kriterijumi na prijemnim ispitima iz jezika u početku bili znatno stroži.

Osim toga, nastavni kadar u sarajevskom Penzionatu do 1914. godine činili su gotovo isključivo nastavnici dovedeni iz Austrije i Mađarske. Jedini izuzeci bili su vjerski učitelji, vojni imam i pravoslavni sveštenik Teodor Jungić, rođen u Banji Luci 1860. godine. Ostatak osoblja, uključujući odgojitelje i podoficire, oslikavao je šarolik etnički mozaik Monarhije, od Čeha do onih iz Galicije.

Domaćim mladićima išla je u prilog činjenica da je Habsburška monarhija još velikom vojnom reformom iz 1868. godine temeljito modernizovala oficirski sistem. Stari sistem, u kojem su oficirska mjesta bila rezervisana za plemstvo i bogate slojeve, zamijenjen je objektivnim kriterijumima zasnovanim na školovanju i zaslugama. Ovaj reformirani sistem širom je otvorio vrata sinovima sitne buržoazije, činovnika i seljaka. Istovremeno, uveden je i status rezervnog oficira koji je obrazovanim mladićima sa završenom srednjom školom ili fakultetom omogućavao da odsluže samo jednu godinu vojnog roka i steknu oficirski čin, umjesto višegodišnjeg služenja u regrutnom sastavu.

Finansijska potpora države bila je presudna za mlade Bosance i Hercegovce. Pored školskih potpora, AU birokratija stvorila je sistem potpora za nabavku skupe oficirske opreme (sab his, uniforme, obuća) koju je svaki novopečeni potporučnik morao sam kupiti. Mladići iz Bosne obraćali su se Pokrajinskoj vladi u Sarajevu sa molbama za dodjelu ovih sredstava.

Primjera radi, kada je Gojkomir Glogovac 1907. godine promaknut u čin potporučnika, obratio se vladi tražeći finansijsku pomoć zbog visokih troškova opremanja, s obzirom na to da mu je porodica bila bez imovine. Birokratski spisi pokazuju da su domaći kandidati i sinovi doseljenih službenika tretirani potpuno jednako pred zakonom, što je u početku predstavljalo otežavajuću okolnost za lokalne mladiće koji nisu imali iskustva sa habsburgškom administracijom i formalnim pravnim jezikom.

Vojni zapisi i kvalifikacijske liste (Qualifikationslisten) sačuvane u Ratnom arhivu u Beču omogućavaju nam da rekonstruišemo životne i profesionalne puteve bosanskohercegovačkih oficira. U ovim dokumentima uočavaju se specifičnosti habsburške vojne birokratije: imena i prezimena oficira redovno su germanizovana ili prilagođavana pravopisu njemačkog jezika (npr. Gjebić-Marušić, Babic).

Rubrika o maternjem jeziku upotrebljavana je neujednačeno, pa se u spisima za isti lokalni govor navode nazivi: bosanski, hrvatski, srpski, srpskohrvatski ili jednostavnije Landessprache (zemaljski jezik). Vojska u službenim kartonima nije bilježila pretpostavljenu nacionalnost oficira, već se kao osnovna kategorija razlikovanja koristila vjerska pripadnost (katolička, pravoslavna, muslimanska).

Kada se analizira grupa profesionalnih oficira, hronološki okvir je od presudne važnosti za razumijevanje njihovog ukupnog broja i dostignutih činova. Najstariji oficiri u istraživanom uzorku rođeni su krajem 1860-ih godina, dok su najmlađi, koji su čin potporučnika stekli pred sam kraj Monarhije, rođeni krajem 1890-ih. Zbog toga je vremenski prozor za izgradnju mirnodopske karijere bio izuzetno kratak. Brže napredovanje i dosezenje viših činova (od majora do pukovnika) bilo je rezervisano samo za prvu generaciju ili za one koji su se istakli tokom Prvog svjetskog rata.

Jedan od najranijih primjera profesionalnog oficira iz Bosne i Hercegovine jeste Markus Gjebić-Marušić, rođen 1866. godine u Stocu. Kao sin katolika trgovca, Gjebić-Marušić je krajem 1880-ih pohađao vojne srednje škole u Austriji i Mađarskoj, a potom upisao prestižnu Tehničku vojnu akademiju. Njegov prvi raspored bio je u tehničkom puku u galicijskom gradu Przemyslu 1889. godine. Čitavu karijeru proveo je u tehničkim i inžinjerskim jedinica, napredujući stabilno zahvaljujući odličnim ocjenama pretpostavljenih. Tokom Prvog svjetskog rata unaprijeđen je u čin pukovnika. Gjebić-Marušić je bio tipičan primjer poliglotije habsburškog oficirskog kora: pored njemačkog i maternjeg jezika, tečno je govorio, čitao i pisao na češkom i poljskom jeziku.

Iz iste, najstarije generacije potiče i Emil Babić, rođen 1868. godine u Prijedoru u pravoslavnoj trgovačkoj porodici. Babić je bio pripadnik prve generacije polaznika Vojničkog dječačkog penzionata u Sarajevu. Po završetku sarajevske škole, vojno obrazovanje nastavio je u Pješadijskoj kadetskoj školi u Trstu. Njegovo prvo službeno postavljenje 1887. godine bilo je u 23. pješadijskom puku u Budimpešti, jedinici koja se popunjavala mađarskim i njemačkim regrutima.

Tek 1902. godine, u činu kapetana, Babić je prvi put prekomandovan u jednu od bosanskohercegovačkih jedinica sa sjedištem u Budimpešti, gdje je živio dugi niz godina. Izbijanje rata 1914. godine zateklo ga je u činu majora u Osijeku, a rat je završio kao potpukovnik. Babićev slučaj je ilustrativan jer pokazuje kako je oficir rođen kao osmanski podanik godinama zapovijedao austrijskim i mađarskim državljanima u jedinicama van svoje matične pokrajine.

Naizgled sličnu, ali po dometu historijski još upečatljiviju karijeru ostvario je Mujo Ibruljević, rođen 1871. godine u Ljubuškom. Ibruljević je bio sin oficira bivše osmanske vojske. Nakon pohađanja Penzionata u Sarajevu, završio je pješadijsku kadetsku školu u Beču. Njegova vojnička služba bila je obilježena stalnim premještajima po garnizonima širom Carstva: službovao je u 96. karlovačkom puku, čuvenom salzburškom 59. puku, te u garnizonima u Rijeci, Gracu, Beču i širom Bosne i Hercegovine. Godine 1906. unaprijeđen je u čin kapetana, a tokom Prvog svjetskog rata postao je major, pa potom i potpukovnik u bosanskohercegovačkom puku. Historičar Erwin A. Schmidl zaključuje da je bruljević time postao najviše rangirani oficir muslimanske vjere u cjelokupnoj austrougarskoj oružanoj sili.

Sledeća generacija, rođena 1880-ih godina, imala je znatno lakši ulazak u vojni sistem jer je mogla računati na razvijeniju prosvjetnu mrežu u Bosni i Hercegovini, ali i na uzore iz sopstvene sredine. Šerif Kosmić, rođen 1881. godine u Jajcu kao sin muslimanskog posjednika, nakon sarajevskog Penzionata završio je kadetsku školu u Liebenauu kod Graca. Čin potporučnika stekao je 1902. godine u 12. pješadijskom puku, jedinici sa sjedištem u Mađarskoj čiji su regruti govorili mađarski i slovački jezik. Kosmić je ubrzo naučio slovački jezik kako bi mogao direktno obučavati vojnike. Tokom Prvog balkanskog rata 1912. godine zapovijedao je mitraljeskim odjeljenjem, za šta je dobio najviše ocjene pretpostavljenih. Tokom Prvog svjetskog rata služio je kao kapetan u osjetljivom obavještajnom odjeljenju Vojno-generalnog guvernmana u okupiranoj Srbiji, gdje ga je habsburška komanda smatrala izuzetno odanim i pouzdanim oficirom.

Pravi vojnički podvig ostvario je Gojkomir Glogovac, rođen u Bileći 1883. godine. Sin katoličkog poreznog činovnika, Glogovac je nakon sarajevskog Penzionata i kadetske škole u Mariboru 1904. godine raspoređen u čuvenu 2. bosanskohercegovačku regimentu u Gradcu. Iako je u mirnodopskoj službi povremeno kažnjavan sitnim zatvorskim kaznama zbog disciplinskih prekršaja, u ratu se pokazao kao vanredno hrabar i sposoban zapovjednik. Kao kapetan u 2. bosanskom puku ostvario je čuvena junaštva na italijanskom ratištu, postavši jedini čovjek iz Bosne i Hercegovine koji je odlikovan najvišim habsburškim vojnim priznanjem, Vitezom Vojnog ordena Marije Terezije, što mu je po automatizmu donijelo i nasljednu plemićku titulu barona.

Grupi oficira iz ove generacije pripadaju i Omer Hadžić (rođen 1882. u Bosanskoj Gradišci, sin šerijatskog sudije), Johann Babić (rođen 1879. u Bugojnu) i Stephan Gjebić-Marušić (rođen 1880. u Dolcu kod Travnika). Svi oni su prošli kroz sarajevski Penzionat i kadetske akademije u Trstu ili Gradcu, te služili u pukovima u Sibiuu, Brašovu, Zadru, Tivtu i Beču, napredujući do čina kapetana u Prvom svjetskom ratu.

Za razliku od profesionalnih oficira koji su činili stalni kostur armije, obuku regruta i popunu jedinica u slučaju mobilizacije primarno su nosili rezervni oficiri (Reservoffiziere). Status rezervnog oficira uveden je reformom iz 1868. godine sa ciljem da se obrazovanim mladićima omogući skraćeno služenje vojnog roka, a da vojska istovremeno stvori masovnu rezervu nižih komandanta u slučaju rata. Pored toga, c. i k. vojni vrh je u rezervnim oficirima vidio ključnu „sponu“ koja je trebala povezivati vojničku kaste i civilno građansko društvo.

U Bosni i Hercegovini status rezervnog oficira uveden je po identičnom modelu. Pravo na jednogodišnje služenje vojske imali su mladići sa položenom maturom ili univerzitetskom diplomom. Međutim, kako je u ranim godinama okupacije broj maturanata u Bosni bio izuzetno mali, uveden je i poseban provizorni kurs koji je dopuštao i mladićima bez formalne mature, ali sa izraženim sposobnostima i željom, da prođu obuku za rezervne potporučnike.

Proučavanje biografija rezervnih oficira izuzetno je zanimljivo jer razotkriva njihove civilne karijere, intelektualni angažman i politizaciju. Dok su profesionalni oficiri po zakonu morali biti potpuno nestranački i apolitični, rezervni oficiri su u vojnu službu ulazili već formirani kao civilni intelektualci, često sa izgrađenim nacionalnim i političkim stavovima.

Među prve generacije rezervnih oficira spada Peter Babić, rođen 1867. godine u Bugojnu kao sin katolika trgovca. Nakon završene srednje škole stupio je 1887. godine u bosanskohercegovački puk, završio jednogodišnji kurs i služio u Tuzli i Banji Luci, da bi po demobilizaciji radio kao porezni činovnik. Njegov vršnjak Milan Hadži-Ristić, pravoslavac rođen 1869. u Sarajevu, bio je sin bogatog trgovca koji se školovao u Beču, gdje je završio gimnaziju i doktorirao pravo na Univerzitetu u Beču. Rezervni rok odslužio je u bosanskohercegovačkom puku stacioniranom u Beču i Gracu, promičući se u čin rezervnog potporučnika.

Sličan put imali su Georg Stuparević (rođen 1875. u Zenici, trgovac sa završenom Trgovačkom školom u Sarajevu) i Alexa Radović (rođen 1876. u Mostaru, sin zemljoposjednika koji je studirao pravo u Beču i postao rezervni natporučnik 1911. godine).

Posebno je upečatljiva i politički kompleksna biografija Hakije Hadžića, rođenog 1882. godine u Bileći. Hadžić je bio sin muslimanskog posjednika koji je jednogodišnji vojni rok odslužio u Beču u bosanskom puku. U službenom kartonu zapovjednici su ga opisali kao „poslušnog, iskrenog i sa veoma dobrim uticajem na podređene“, predlažući ga za aktivaciju. Po završetku studija filozofije na Univerzitetu u Beču, Hadžić je 1913. godine postavljen za profesora u sarajevskoj gimnaziji. Još tokom studija u Beču 1904. godine bio je izuzetno aktivan član Hrvatskog akademskog društva „Zvonimir“. Mobilisan u Prvom svjetskom ratu kao rezervni natporučnik, pao je u rusko zarobljeništvo 1915. godine.

Nakon propasti Monarhije, Hadžić je izrastao u političku figuru, da bi tokom Drugog svjetskog rata postao visoki funkcioner ustaškog režima i stožernik u Sarajevu. Njegovo rano političko angažovanje u studentskim danima ne predstavlja izuzetak, već u potpunosti odgovara opštem profilu rezervnih oficira u čitavoj Habsburškoj monarhiji koji su često bili nosioci nacionalnih pokreta u svojim sredinama.

Za razliku od profesionalnih oficira koji su služili u čisto austrijskim ili mađarskim jedinicama, rezervni oficiri iz Bosne i Hercegovine su skoro po pravilu služili u bosanskohercegovačkim pukovima (Bosniaken-Regimenter). Kada je 1914. godine izbio Prvi svjetski rat, mlađe generacije rezervnih oficira odmah su mobilisane. Zbog katastrofalnih gubitaka i pogibije velikog broja profesionalnih oficira u prvim mjesecima borbi u Srbiji i Galiciji, rezervni oficiri su preuzeli zapovijedanje jedinicama na prvoj liniji fronta.

Izbijanjem Prvog svjetskog rata 1914. godine, bosanskohercegovačke jedinice, čuveni Bosnjaci, izrasle su u elitne udarne trupe c. i k. armije. U njihovim redovima oficiri iz Bosne i Hercegovine vodili su regrute na najtežim ratištima: od karpatskih snjegova na Istočnom frontu, preko krševitih klanaca Soče i Tirola na Italijanskom frontu, pa sve do okupacionih misija u Srbiji i Crnoj Gori.

Tokom ratnih godina, rezervni oficiri su se često nalazili pod lupom vojne obavještajne službe zbog sumnji u političku pouzdanost i takozvana „nacionalna zastranjenja“. Ta pojava nije bila specifična samo za Bosnu, već se manifestirala širom Monarhije među češkim, poljskim, južnoslavenskim pa i njemačkim rezervnim oficirima koji su sa civilnih univerziteta donijeli nacionalne ideje. Unatoč pojedinačnim sumnjičenjima, oficiri iz Bosne i Hercegovine pokazali su izuzetnu vojničku odanost i komandnu sposobnost, o čemu svjedoče brojna visoka odlikovanja dodijeljena Glogovcu, Ibruljeviću, Kosmiću i mnogim drugima.

Nakon sloma Habsburške monarhije u kasnu jesen 1918. godine, sudbina ovih oficira krenula je različitim putevima. Nekadašnji osmanski podanici koji su izgradili ugledne karijere pod dvoglavim orlom Beča našli su se u novoj državnoj realnosti,  Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Kraljevini Jugoslaviji). Pojedini oficiri su stradali ili su penzionirani, dok su drugi prešli u novu jugoslovensku vojsku, unoseći u nju habsburšku vojničku preciznost, dril i administrativna znanja.

IZVOR: TAMARA SCHEER: “Od osmanskih podanika do habsburških oficira: Analiza vojnih karijera Bosanaca i Hercegovaca u K.U.K. armiji“