Krađa pet vrijednih remek-dela iz Muzeja moderne umjetnosti u Parizu 2010. godine srušila je mit o visokotehnološkim pljačkama i razotkrila nevjerovatne propuste u sigurnosnom sistemu. Ono što je trebalo biti ciljana krađa jedne Légerove slike pretvorilo se u neobičan slučaj estetske bulimije Vjerana Tomića, provalnika bosanskohercegovačkog porijekla koji je, vođen čistim kolekcionarskim strastima, iz muzeja odnio i djela Picassa, Matissea, Modiglianija i Braquea

Provala u Muzej moderne umjetnosti grada Pariza, izvedena u ranim jutarnjim satima 20. maja 2010. godine, fascinira prije svega zato što u potpunosti ruši holivudski mit o visokotehnološkim pljačkama. Osnovna metodologija ovog zločina oslanjala se na jednog lopova, jedan ranjiv prozor i nevjerovatan niz propusta u sigurnosnom sistemu. Počinilac je bio Vjeran Tomić, pariški kriminalac bosanskog porijekla, u podzemlju poznat pod nadimkom „Pauk“ zbog svoje vještine da se vere uz fasade i ulazi u objekte s krovova i balkona.

Ključnu ulogu u cijeloj operaciji imao je trgovac antikvitetima i umjetninama Jean-Michel Corvez, s kojim je Tomić godinama održavao bliske veze u švercu ukradenom robom, a koji mu je dojavio da ima kupce za djela Légera, Modiglianija, Moneta i Warhola.

Kada ga je Tomić obavijestio da je u pariškom muzeju locirao sliku Fernand Légera „Mrtva priroda sa svijećnjakom“ iz 1922. godine, Corvez je pokazao veliko interesovanje. „Pauk“ je odmah počeo razrađivati plan. Šest noći zaredom uoči pljačke dolazio je pred muzej u tri sata ujutro kako bi skinuo boju i strpljivo odvrnuo metalni okvir prozora.

U ranim satima 20. maja vratio se s vakuumskim držačima za staklo, nečujno uklonio prozor i presjekao katanac na zaštitnoj rešetki. Kada je ušao unutra, Tomić je iskoristio činjenicu da alarmni sistem uopće nije funkcionirao, da je nekoliko monitora u nadzornoj sobi bilo isključeno i da su se slike mogle bez ikakvih poteškoća skinuti sa zidova.

Tomićev prvi korak bio je usmjeren ka primarnom cilju, odnosno ka Légerovom platnu. Međutim, dok je prolazio kroz muzejske sale, dogodilo se nešto potpuno neuobičajeno: kriminalac je odlučio uzeti i druga djela koja su mu se usput našla na putu, vođen isključivo estetskim razlozima i ličnim afinitetima.

U tom svojevrsnom stendalovskim zanosu, Tomić je najprije skinuo Matisseovu „Pastoralu“ iz 1905. godine, zatim Modiglianijevu „Ženu s lepezom“ iz 1919, nastavio s Picassovim „Golubom sa zelenim graškom“ iz 1911. i, kao završni akord, uzeo Braqueovu „Maslinu blizu L'Estaquea“ iz 1906. godine.

Pravosudne vlasti procijenile su vrijednost ovih pet umjetnina na oko 108 miliona eura, mada su se u danima nakon pljačke u medijima pojavljivale i znatno veće cifre. No, postavilo se ključno pitanje: šta uraditi s takvim remek-djelima kada su njihovo porijeklo i dokumentacija općeoznati, što onemogućava bilo kakav ulazak na ilegalno tržište?

Tu na scenu stupa treći akter ove priče, Yonathan Birn, časovničar i Corvezov prijatelj, čiji je zadatak bio da sakrije platna. Tokom suđenja 2017. godine, Birn je tvrdio da ga je uhvatila panika kako se policijska istraga stezala, te da je sve slike bacio u kontejner za smeće. Ukoliko bi ta verzija bila tačna, platna bi završila spaljena u dionicama za preradu otpada. Međutim, niko od istražitelja nije povjerovao u tu priču. Bilo da su slike i dalje sakrivene ili uništene, činjenica je da se do danas svih pet djela vodi kao nestalo.

Kao i u nekim drugim velikim pljačkama umjetnina iz prošlog vijeka, u Tomićevom ponašanju postoji izuzetno intrigantan i uznemirujući aspekt. Njegov prvobitni plan bio je ulazak u muzej radi samo jednog predmeta, odnosno Légerove mrtve prirode. Ipak, tokom šetnje kroz tihe sale pariške institucije, taj proračunati modus operandi pretvorio se u nagon kompulzivnog kolekcionara. Krađa Légera pratila je čistu logiku narudžbe i ekonomske razmjene, dok su Picasso, Modigliani, Matisse i Braque ušli u cijelu priču kao čisti višak želje.

Među glavnim akterima ove nesvakidašnje priče, lik Vjerana Tomića izdvaja se po biografiji koja uveliko objašnjava specifičnu prirodu ovog zločina. Rođen 1968. godine u Parizu u porodici imigranata, Tomić je rano djetinjstvo proveo u okolini Mostara, gdje su ga nakon majčine bolesti odgojili tetka i tetak. Upravo na mostarskim stijenama i obalama Neretve, kroz skokove u rijeku i veranje po kršu, razvio je nesvakidašnju fizičku spretnost i osjećaj za ravnotežu. Nakon povratka u Pariz sa deset godina, teški porodični uslovi i nasilni otac natjerali su ga na bijeg na ulicu, gdje je već kao dječak izveo prvu provalu ušavši kroz prozor u lokalnu biblioteku kako bi ukrao stare knjige.

Tomić je adolescentske dane provodio na pariškom groblju Père Lachaise, vježbajući parkur i penjanje po grobnicama i zidinama. Te je vještine ubrzo primijenio na zgradama u najbogatijim pariškim četvrtima, specijaliziravši se za ulaske u privatne zbirke preko krovova, balkona i oluka, zbog čega je u podzemlju i dobio nadimak „Pauk“. Prije pljačke stoljeća u policijskom dosijeu već je imao 14 osuđujućih presuda i ukupno oko 15 godina zatvorskog staža.

Iako se bavio kriminalom, Tomić nikada nije primjenjivao nasilje, a prema umjetninama je razvio neobičan i ambivalentan odnos, ranije je hapšen i zbog krađe platna Augustea Renoira, za kojeg je tvrdio da ga iskreno voli, iako ga je odveo iza rešetaka.

Proces za pljačku Muzeja moderne umjetnosti okončan je u februaru 2017. godine, kada je pariški sud osudio Tomića na osam godina zatvora, dok je njegov naručilac Jean-Michel Corvez dobio sedam, a časovničar Yonathan Birn šest godina. Pored zatvorskih kazni, sud je optuženima naložio da zajednički isplate astronomsku odštetu Gradu Parizu u iznosu od 104 miliona eura, što odgovara procijenjenoj vrijednosti ukradenih djela. Unatoč Birnovim tvrdnjama da je u panici isjekao i spalio platna, istražitelji i stručnjaci sumnjaju u tu verziju, pa sudbina pet remek-djela i dalje ostaje jedna od najvećih misterija moderne historije umjetnosti, a cijeli slučaj doživio je i svoju ekranizaciju u popularnom Netflixovom dokumentarnom filmu Vjeran Tomic: The Spider-Man of Paris.

Može se reći da je estetski impuls koji je Tomić doživio u potpunosti uništio ekonomsku izvodljivost cijele operacije. Vizuelno opčinjen umjetninama, uvrstio ih je u svoj plijen i time dramatično otežao bilo kakvu mogućnost da taj ulov pretvori u novac. Tomićeva „korpa za kupovinu“ dobila je simboličku vrijednost koja je onemogućila njenu tajnu cirkulaciju na tržištu. Ono što je započelo ako profesionalno osmišljena krađa završilo je obuzeto nekom vrstom estetske bulimije: što je akumulirana umjetnička vrijednost bila veća, to su šanse za jednostavnu unovčivost bivale manje.

Uvođenjem kategorije želje u kriminalnu jednačinu, ove slike su prestale funkcionisati ako roba i postale su materijalizacija žudnje za nemogućim posjedovanjem. Slučaj Vjerana Tomića ostaje najparadigmatičniji primjer krađe umjetnina kao prisvojnog impulsa čisto estetske prirode.

IZVOR: Bosna. Hr, La Razon