Trijumfom drame “Tender Loving Care” na 74. Filmskom festivalu u San Sebastiánu, gdje je nagrađen Zlatnom školjkom, nagradom za najbolji scenarij i priznanjem za najbolju glumicu, osamdesettrogodišnji engleski doajen Mike Leigh potvrdio je status jednog od najvažnijih autora u historiji evropske kinematografije. Prisiljen da se zbog teške bolesti oprosti od režije, ispraćen je još jednim velikim priznanjem za film koji bez patetike i cenzure secira tiho raspadanje britanskog društva, nudeći saosjećanje kao jedini preostali oblik otpora
Svečana dvorana na zatvaranju 74. Filmskog festivala u San Sebastiánu nije bila poprište uobičajene festivalske euforije, već mjesto gdje se duboko, tiho poštovanje susrelo s elegijom. Kada je žiri, kojim je predsjedavao američki reditelj Ira Sachs, proglasio da Zlatna školjka (Concha de Oro) pripada drami “Tender Loving Care” (Nježna briga), potvrdila su se nagađanja koja su još od prve festivalske projekcije kružila mediteranskim šetalištem Concha. Najnovije ostvarenje britanskog veterana Mikea Leigha bilo je apsolutni favorit publike i kritike, no na festivalima A-kategorije ukusi žirija i raspoloženje dvorane rijetko kad tako savršeno koincidiraju. Ovaj put razmimoilaženja nije bilo. Bilo je to trijumfalno, ali i sjetno veče u kojem je Zinemaldia odala počast autoru koji već više od pola stoljeća predstavlja moralnu vertikalu evropskog autorskog filma.
Odluka da se Zlatnu školjku uruči engleskom majstoru, hroničaru britanske radničke i srednje klase, učinila je mnogo više za sam festival nego za samog reditelja. Leigh, naime, u svojoj bogatoj kolekciji već ima Zlatnu palmu iz Cannesa za Tajne i laži (Secrets & Lies, 1996.) te Zlatnog lava iz Venecije za Vera Drake (2004.), uz impresivnih osamnaest nominacija za Oscara, od kojih je sedam bilo namijenjeno lično njemu za scenarij i režiju.
Slavlje u Donostiji proteklo je bez fizičkog prisustva samog autora. Odrastao na kišnim ulicama Manchestera, a proslavljen u londonskim pozorištima i studijima, osamdesettrogodišnji reditelj nije mogao doputovati na sjever Španije. Putem video-linka iz New Yorka, gdje je boravio u sklopu sjevernoameričke promotivne turneje nakon premijere na festivalu u Torontu, Leigh se obratio novinarima i publici sa smirenom, gotovo hirurškom preciznošću koja izbjegava svaki vid patetike.
„Sasvim je izvjesno da je ovo moj posljednji film“, izjavio je reditelj s ekrana. Uzrok toj odluci nije gubitak stvaralačke strasti, već miositis, progresivna i bolna upala poprečno-prugastih mišića koja mu onemogućava dugotrajne fizičke napore i drastično ograničava putovanja. „Ne želim da bude ikakve zabune: ovo je čisto praktična stvar uslovljena mojim zdravstvenim stanjem.“
Ta surova praktičnost tjelesnog propadanja stvara direktnu, tematsku i emotivnu kopču s filmom „“Tender Loving Care”“. Radnja prati dvije dugogodišnje prijateljice, socijalne radnice koje se približavaju četvrtoj deceniji života i ponovo počinju živjeti zajedno nakon još jednog u nizu emotivnih i ljubavnih brodoloma. Pored njih, okosnicu priče čine i roditelji jedne od njih, tradicionalni, pristojni, duhoviti ljudi koji čitav život pomažu drugima dok istovremeno pokušavaju održati vlastiti život na okupu u njegovom sutraonu.
Film je u San Sebastiánu odnio i nagradu za najbolji scenarij, koja je pripala samom Leighu, dok je nagradu za najbolju glumicu (Srebrnu školjku) osvojila Kate O'Flynn, izvanredna dramska umjetnica koja je samo dvije sedmice ranije nagrađena nagradom Emmy za ulogu u seriji Widow's Bay. O'Flynn, kojoj je ovo četvrta saradnja s Leighom, dijeli ovu nagradu s norveškom glumicom Astom Kammi August. Budući da Leigh nije bio u dvorani, festivalske trofeje preuzeli su glumci Paul Jesson i Alice Bailey Johnson, koji su se tokom večeri pretvorili u prave domaće referente na sceni, preuzimajući priznanje za priznanjem u ime svog odsutnog reditelja.
Kada se danas posmatra cjelokupan opus Mikea Leigha, jasno je da je riječ o autoru koji je izradio jedan od najprepoznatljivijih, ali i najtežih rediteljskih postupaka u historiji kinematografije. Za razliku od klasičnog holivudskog ili evropskog modela, gdje sve počinje od čvrsto strukturiranog teksta, Leigh svaki projekt započinje bez gotovog scenarija. Njegov proces počinje od nule, od maglovite ideje ili koncepta, nakon čega slijede mjeseci iscrpljujućih, dubinskih proba s pažljivo odabranim glumcima.
U tom procesu glumci ne dobijaju uloge s unaprijed napisanim dijalozima; oni zajedno s rediteljem izgrađuju likove iz njihove najranije anamneze. Istražuju njihovo djetinjstvo, navike,govorne mane, socijalni status i skrivene traume. Priča se ne piše za pisaćim stolom, već se izranja iz same interakcije likova u improvizovanim situacijama. Reditelj djeluje kao arhitekt i selektor, usmjeravajući tok događaja, odbacujući suvišno i bilježeći ključne trenutke koji će na kraju postati struktura filma. Zbog toga njegovi saradnici ne glume likove, oni u njima žive, dok je konačni dijalog na platnu samo vrh ledenog brijega izgrađenog tokom višemjesečnog rada.
U slučaju “Tender Loving Care”, Leigh je krenuo od osnovne tematske okosnice: koncepta ljudske pozitivnosti i istinske samilosti. „Nikada ne prestajemo biti ljudska bića. Koncept humanosti je u svojoj suštini uvijek pozitivan, a danas postoji mnogo razloga da ga odrazimo gdje god je to moguće“, objasnio je reditelj tokom medijskih istupa. No, istovremeno je oštro odbacio mogućnost da se njegov novi film doživi kao lakomislena utjeha. „Nadam se da se ovo neće pogrešno protumačiti; ovo nije romantični eskapizam. Stvarnost zahtijeva tvrd, beskompromisan pogled, ali danas nam je, više nego ikada, potrebna saosjećajnost.“
Ta saosjećajnost u Leighovom univerzumu nikada ne prelazi u jeftini patos ili melodramatske manipulacije. Njegovi likovi nisu žrtve nacrtane crno-bijelim potezima, niti su njegovi dijalozi napisani da bi izmamili brze suze. U filmu “Tender Loving Care”, dvije glavne junake rade unutar uništenog, birokratiziranog sistema socijalne zaštite. One su gotovo jedine koje još uvijek vjeruju u smisao svog posla, znatno više od svojih nadređenih ili izbezumljenih ljudi kojima pokušavaju pomoći. Kroz taj mikrokosmos, Leigh bez eksplicitnih političkih parola oslikava tihu tragiku savremene Britanije: sistematsko skresavanje budžeta, usamljenost i postupno raspadanje mehanizama društvene solidarnosti pod pritiskom decenija neoliberalnih ekonomskih politika.
Posebnu težinu u filmu nosi kratak, naizgled sporedan dijalog starenja supružnika koji u nekih četrdesetak sekundi objašnjavaju kako se život u Ujedinjenom Kraljevstvu urušio od Drugog svjetskog rata naovamo. U tom mikromomentu sažeta je čitava Leighova društvena dijagnoza: porodica, sa svim svojim krhkostima, nesporazumima i bolnim pukotinama, ostaje posljednje utočište emocija i dostojanstva pred hladnim talasima svijeta koji izreza sve što nije profitabilno.
Milosrđe i oštrina u radu Mikea Leigha nisu plod puke umjetničke kalkulacije, već su duboko ukorijenjeni u njegovom porijeklu i odrastanju. Rođen 1943. godine u Welwyn Hatfielduu, u porodici jevrejskih imigranata čije je izvorno prezime glasilo Brickman (njegov otac, ljekar opće prakse, promijenio ga je u Leigh), mladi je Mike odrastao u Salfordu, industrijskom predgrađu Manchestera. Bilo je to okruženje obilježeno fabričkim dimnjacima, radničkim redovima kuća od crvene cigle i specifičnim, oporim humorom britanskog sjevera.
Odrastajući u porodici ljekara, Leigh je od malih nogu gledao ljudsku patnju, ali i otpornost običnih ljudi koji prolaze kroz ordinaciju njegovog oca. Ta rana opservacija ljudskih tijela, lica i društvenih slojeva odredila je njegov vizuelni i dramski fokus. Kao dječak je opsesivno crtao, pretežno portretišući starije ljude, hvatavši bore, umor i karakter na papiru, navika kojoj se i danas, u poznim godinama, želi vratiti.
Odlazak u London na prestižnu Kraljevsku akademiju dramskih umjetnosti (RADA) početkom šezdesetih godina donio mu je sudar s rigidnim, klasno obojenim teatarskim establišmentom. Konvencionalni glumački stil, zasnovan na deklamaciji i aristokratskom engleskom izgovoru, izazivao je kod njega otpor. Leigh se pobunio. Formativne godine proveo je upijajući nove umjetničke struje: njujoršku avangardu, britanski “free cinema” te, prije svega, francuski Novi talas. Filmovi Jean-Luca Godarda i Françoisa Truffauta otkrili su mu da pokretne slike mogu posjedovati slobodu, neposrednost i vizuelnu hrapavost kakva se u klasičnom engleskom teatru smatrala nedopustivom.
Spajajući iskustva iz studija dizajna na Camberwell School of Art i Central Saint Martinsu s teatarskim eksperimentima, Leigh je počeo razvijati vlastitu metodologiju. Njegov dugometražni prvijenac „Bleak Moments“ (Tmurni trenuci, 1971.) već je sadržavao sve elemente budućeg Leighovog rukopisa: nedostatak klasičnog zapleta, fokus na socijalnu otuđenost, neizrečene tenzije i nevjerovatnu glumačku uvjerljivost. Međutim, finansiranje takvih projekata u britanskoj kinematografiji sedamdesetih godina bilo je gotovo nemoguće.
Spas je došao s neočekivane strane, s televizije. U sklopu BBC-jevog antologijskog serijala Play for Today, Leigh je dobio platformu na kojoj je tokom naredne decenije stvorio niz remek-djela koja su ušla u anale britanske pop-kulture. Kultni TV-filmovi poput „Nuts in May“ (1976.) i posebno „Abigail's Party“ (1977.) postali su društveni fenomeni. „Abigail's Party“, satirični prikaz pretencioznosti i duhovne praznine rastuće niže srednje klase u britanskim predgrađima, u noći svog prvog prikazivanja prikovao je milione gledalaca uz ekrane. Leigh je pokazao nepogrešivo uho za način na koji ljudi govore kada pokušavaju ispasti pametniji, bogatiji ili sretniji nego što zapravo jesu.
Renesansa britanskog nezavisnog filma krajem osamdesetih godina omogućila je Leighu povratak u kina. Film „High Hopes“ (Velika očekivanja, 1988.) bio je njegov direktan, ali nijansiran odgovor na političku i društvenu klimu tačerizma. Kroz kontrast između preostalih starih socijalista, ambicioznih i bespoštednih yuppieja te praznoglavih pripadnika više klase, Leigh je napravio inventuru moralnog stanja nacije.
Njegov definitivni međunarodni proboj uslijedio je devedesetih. Film „Naked „(Goli, 1993.) bio je mračni, egzistencijalni šok za filmsku javnost. Lik Johnnyja, kojeg je virtuozno odglumio David Thewlis, ostaje jedan od najfascinantnijih i najrazornijih likova u historiji britanskog filma. Johnny je izuzetno inteligentan, ali duboko destruktivan i mizogin lutalica koji tumara noćnim Londonom izgovarajući apokaliptične monologe o filozofiji, historiji i propasti čovječanstva. Film je Leighu donio nagradu za najbolju režiju u Cannesu, potvrdio ga kao autora beskompromisnog vizionarskog zamaha i pokazao da njegova saosjećajnost ne znači uljepšavanje surove stvarnosti.
Tri godine kasnije uslijedio je vrhunac njegove karijere, „Secrets & Lies“ (Tajne i laži, 1996.). Ova duboko emotivna drama o usvojenoj crnoj djevojci (Marianne Jean-Baptiste) koja nakon smrti usvojitelja kreće u potragu za svojom biološkom majkom, samo da bi otkrila da je to bijela žena iz radničke klase (Brenda Blethyn), osvojila je Zlatnu palmu u Cannesu i postala globalni hit. Bez ikakve patetike, Leigh je razotkrio slojeve rasnih, klasnih i porodičnih tajni u savremenom društvu, stvorivši antologijsku scenu susreta u restoranu koja se i danas izučava na filmskim akademijama širom svijeta.
Nastavljajući rad u novom mileniju, Leigh se potvrdio kao majstor kako savremenih tema, tako i historijskih rekonstrukcija. Film „Vera Drake“ (2004.), s maestralnom Imeldom Staunton u ulozi dobronamjerne skromne radnice koja pedesetih godina u Londonu tajno i besplatno vrši ilegalne pobačaje kako bi pomogla očajnim ženama, donio mu je Zlatnog lava u Veneciji. Leigh historijskim temama nije prilazio kao kostimiranoj nostalgiji; bilo da je riječ o prosvjetiteljskom slikaru u Mr. Turner (2014.) ili tragičnom radničkom protestu iz 1819. godine u Peterloo (2018.), njegov fokus uvijek je ostajao na fizičkom radu, društvenim nepravdama i ljudskoj svakodnevici.
Da je Mike Leigh čovjek koji ne pristaje na kompromise, uverili su se svi koji su s njim ikada vodili razgovor. Uoči premijere njegovog pretposljednjeg filma Hard Truths (Moja jedina porodica), reditelj je u uredu svojih agenata u centru Londona, svega nekoliko minuta hoda od svog doma, jasno stavio do znanja šta misli o današnjoj filmskoj industriji. Pokretan uz pomoć štapa, ali sa sabijeno oštrim umom, bez okolišanja je objasnio koliko je borba za nezavisni film postala brutalna.
„Gledajte, ja radim bez scenarija. Prije nego što počnem snimati, ne mogu vam reći o čemu je film, nemam zatvorenu glumačku podjelu, a ako ćete investirati, tražim da se ni u šta ne miješate. Ako želite intervenirati, gubite se odavde. Ovdje govorimo o nezavisnom filmu, ostvarenjima koja bi trebala nastajati s istom kreativnom slobodom s kojom se slika ili pišu romani. Ali danas razgovarate s potencijalnim investitorima i mantra je uvijek ista: ‘Sviđa nam se to što radiš, poštujemo to, ali ovo nije za nas.’ A to je šifra za: ‘Ne možemo se miješati u casting, ne možemo vam sjebati film, pa idi radi svoje stvari i ne vraćaj se.'“
Njegov dugogodišnji producent Simon Channing Williams, koji je preminuo 2009. godine, često se vraćao s sastanaka s američkim ulagačima koji su nudili novac pod uslovom da se u glumačku ekipu ubaci neka holivudska zvijezda. Leighov odgovor uvijek je bio kratak i odsječan: „Reci im da se nose.“ Ubaciti holivudsku zvijezdu u Leighov mikrokosmos značilo bi porušiti čitav koncept autentičnosti koji je gradio decenijama.
Ta autentičnost se ogleda i u načinu na koji se reditelj odnosi prema scenografiji i prostorima u kojima njegovi likovi borave. Za Leigha domovi nisu puki filmski setovi, već produžetak psihologije likova. Rad s dizajnerima produkcije i kostimografima traje mjesecima. U prvoj sceni filma Hard Truths, kada likovi skinu radijator sa zida, zid iza njega je prekriven prljavštinom i naslagama prošlosti. „Pa kako da ne uradim tako?! Snimao sam u studijima gdje je sve bilo prefabrikovano i sterilno. Odvratno. Glumci moraju moći živjeti i disati u prostoru koji odgovara njihovim likovima. To se danas dešava u veoma malom broju filmova.“
Isto važi i za izbor glumaca. Leigh godinama sarađuje s istim krugom odanih saradnika koji razumiju njegov metod: Marion Bailey, Paul Jesson, Lesley Manville, Ruth Sheen, Timothy Spall, Imelda Staunton, David Thewlis. „Pravim veoma rigorozan casting i odvajam žito od kukolja. Ima odličnih glumaca koji jednostavno ne mogu ili ne žele raditi na ovaj način, jer znaju glumiti samo verzije samih sebe. Ja radim s karakternim, svestranim glumcima. Mnogim mladim glumcima u glumačkim školama danas tjeraju glavu improvizacijama u kojima samo žele ispasti zanimljivi, duhoviti i kreativni. Ja to ne želim. Želim da budu stvarni.“
Ono što Leighov rad čuva od puke tmurnosti i didaktičnosti jeste njegov izvanredan, prirodan osjećaj za humor. U njegovim filmovima komedija i tragedija nisu odvojeni žanrovi; oni se prožimaju na isti način kao i u stvarnom životu. Njegovi likovi se smiju na pogrebima, prave banalne greške usred najvećih životnih drama i nalaze utjehu u čaši alkohola kada sistem oko njih otkaže.
„Humor u mojim filmovima je organski. Život je uistinu i komičan i tragičan. Koliko puta vam se dogodilo da na sahrani jednostavno ne možete suzbiti smijeh? Nemoguće je ne smijati se na sahrani. Moje političke ideje nisu parolaške. Ne pravim filmove u kojima ljudima govorim: ‘Misli ovo ili ono.’ Ali pravim filmove koji otvaraju debatu o tome kako živimo u ovom društvu. Moj posao je da odražavam društvo i podstičem razmišljanje, a ne da pravim televizijske vijesti. Danas se izgubila suptilnost, svijet postaje lud i opasan, ali ja tome nikada neću prilaziti na banalan način.“
Ovaj stav objektivno objašnjava i zašto je Leigh znao dolaziti u sukobe s festivalskim selektorima i kritičarima koji su od njega očekivali povlađivanje trendovima. Kada su Cannes i Venecija odbili prikazati Hard Truths, reditelj nije skrivao svoje čuđenje, ali ni smirenu ironiju: „Nije da to boli, ali te malo zbuni. Kada smo poslali Vera Drake u Cannes, nisu odgovarali danima. Moj producent se toliko iznervirao da je film poslao u Veneciju, gdje smo dobili Zlatnog lava. Nagradu mi je uručila Sophia Loren! U svom govoru sam se zahvalio Cannesu što su odbili prikazati film. Iza festivalskih odluka stoji mnogo politike. Odbijanje Hard Truths vidim iz tri razloga: ili su mislili da nije dovoljno dobar, ili su se uplašili jer bijeli reditelj režira film o crnačkoj porodici, ili jednostavno traže samo glamur a moji filmovi ne odišu glamurom.“
Ako je “Tender Loving Care” uistinu posljednji kadar u monumentalnom opusu Mikea Leigha, a fizička ograničenja koja nameće miositis sugerirahu da se majstor oprašta od režije, onda je riječ o jednom od najzaokruženijih i najčasnijih odlazaka u historiji kinematografije.
Leigh ne odlazi uz vatromet, niti uz bombastične autobiografske ispovijesti. Odlazi onako kako je i stvarao: tiho, posmatrajući ulicu kroz prozor, držeći se čvrsto svoje vjere u malog čovjeka i radničku klasu čije je sudbine bilježio bez lažnog uljepšavanja i bez cinizma. U vremenu u kojem kinematografijom dominiraju digitalni efekti, franšize i proračunati politički pamfleti, Leighov odlazak ostavlja prazninu koju će biti gotovo nemoguće popuniti.
