Od raniih islamskih sukoba do Bosne i Hercegovine, Saudijske Arabije, Irana i džamija na Zapadu, indijski mislilac istražuje kako su se politički sukobi iz sedmog stoljeća preobratili u teološke dogome koje i danas dijele muslimanski svijet

Tvrđava, šaka putnika i duga debata o vjeri. To je mjesto gdje Rashid Shaz započinje svoje djelo „Kodra: Šiitsko-sunitska odiseja: Putovanja kroz razbijenu vjeru“. Kodra, pojam koji se tradicionalno vezuje za proročanstvo i duboki uvid, u Shazovoj viziji postaje manje fizička destinacija, a više posmatračnica s koje se analiziraju stoljeća muslimanske historije. Unutar njenih zidina vode se rasprave o Karbali, Sifinu, političkom vođstvu, tehnologiji, kapitalizmu, hadisima i budućnosti ummeta.

Ljudi okupljeni na tom mjestu kao da sa sobom nose čitave tradicije. Tu su fanatik, skeptik, nostalgični tradicionalista, tehnofil i razočarani aktivista. Oni se prepiru, prisjećaju, osporavaju i brane vlastite stavove. Kroz njihove dijaloge Shaz pretvara teološke sporove u nešto opipljivo i neposredno. Historija više nije puki niz udaljenih datuma, već prostor koji ljudi aktivno nastanjuju. Upravo u tome leži centralno postignuće ove knjige.

Rashid Shaz je indijski islamski mislilac, pisac i profesor engleske književnosti na Univerzitetu Aligarh u Indiji. Riječ je o autoru koji već decenijama djeluje kao vodeći ikonoklastički mislilac u južnoazijskom intelektualnom prostoru. Izgradio je reputaciju reformatora koji odbija ostati u okvirima tradicionalnih vjerskih škola. Njegovi pozivi na odbacivanje sektaških identiteta i povratak izvornom tekstu Kur'ana često su izazivali oštre reakcije tradicionalne uleme, no upravo ga ta intelektualna drskost pozicionira kao ključnog kritičara savremenog unutrašnjeg raskola u muslimanskom svijetu.

Shaz posmatra šiitsko-sunitski rascjep kao živo naslijeđe koje se održava političkim interesima, vjerskim autoritetima, te pričama i sjećanjima koja su s vremenom poprimila snagu same dogme. Knjiga, koju je 2024. godine objavio Peace India International u New Delhiju, nastala je iz autorovog originalnog putopisa na urdu jeziku. Ona se kreće kroz geografiju, teologiju i historiju sa slobodom pisca koji odbija ostati zarobljen u okvirima samo jedne književne forme. Njegova proza oscilira između narativa i filozofije, unoseći guste teološke debate u kontekst putovanja, pejzaža i zamišljenih dijaloga.

Takva forma savršeno odgovara Shazovoj namjeri. On je stilista urdu proze sklon konfrontaciji, a njegovo pisanje ima snagu nekoga ko preokreće predmet u rukama kako bi ispitao njegovu poleđinu nakon što su se svi ostali divili samo površini. Engleski prijevod imao je težak zadatak da sačuva tu provokativnu oštricu, čineći njegove argumente dostupnim i izvan krugova koji čitaju na urdu jeziku.

Putovanje unutar knjige na kraju neumitno vodi natrag do prvih velikih raskola. Bitke kod Sifina i Nahravana, a potom i tragedija u Karbali, zauzimaju centralno mjesto u knjizi jer Shaz u njima vidi izvorne političke borbe koje su naknadno poprimile trajna teološka značenja. Suprotstavljena sjećanja pretvorila su historijske aktere u simbole: heroj jedne zajednice postao je zlikovac za drugu, pa je drevno političko bojište preživjelo kao savremena vjerska mapa.

Ta mapa nije ostala zarobljena u udžbenicima historije. Shaz je izravno povezuje s rivalstvom između Irana i Saudijske Arabije, gdje su sektaški identiteti ponovo upregnuti u borbu za regionalni uticaj. Argumentacija se potom kreće ka Arapskom proljeću, njegovom slomu u ono što autor naziva „Arapskom zimom“, te usponu ISIS-a i sektaških milicija. Shazova šira briga jeste lakoća s kojom se naslijeđene nepravde pretvaraju u političke instrumente. Kada ashabi Poslanika postanu trajni predmeti suprotstavljenog obožavanja i osuđivanja, zajedničko historijsko sjećanje postaje nemoguće izgraditi, a prošlost počinje diktirati granice sadašnjice.

Poglavlje posvećeno Bosni i Hercegovini daje autorovoj argumentaciji neočekivan i izuzetno važan okvir. Ovdje Shaz posmatra muslimane koji izranjaju iz genocida i rata, da bi se odmah potom suočili s rivalskim vjerskim uticajima koji pristižu iz Qoma i Rijada. Studenti koji su se vraćali sa stranih teoloških seminara donijeli su sa sobom i tuđe teološke kalupe, a pratila ih je polemička literatura. Optužbe za nevjerstvo i zastranjenje ušle su u društvo koje je već bilo duboko ranjeno ratnim nasiljem.

Bosna postaje jedan od najoštrijih primjera u knjizi jer se u njoj sektarijanizam pojavljuje u spletu s drugom moćnom silom: modernim kapitalizmom. Shaz piše o konzumerizmu, društvenoj nejednakosti i eroziji komunalnih veza dok istovremeno prati vjersku konkurenciju koja se odvija u tom prostoru. Njegova Bosna stoga nije izolovan teološki slučaj niti jednostavna priča o stranom uticaju, već društvo koje se pokušava obnoviti dok se različite ideje o muslimanskom identitetu bore za prevlast.

Ista napetost prisutna je i u Shazovoj raspravi o muslimanima u zapadnim društvima. Čak i tamo gdje se suočavaju sa sumnjičavošću okruženja, unutar samih džamija izbijaju sukobi oko upravnih odbora, pravnih škola i suprotstavljenih verzija vjerskog autoriteta, pri čemu politički i vjerski akteri selektivno prizivaju hadise kako bi opravdali svoje pozicije.

Knjiga potom zalazi još dublje u intelektualnu historiju islama. Mongolsko pustošenje Bagdada i uništavanje biblioteka dio su Shazovog prikaza civilizacije koja gubi prostor za nezavisnu naučnu misao. On povezuje to razaranje s kasnijim opadanjem idžtihada (samostalnog promišljanja), pri čemu su naslijeđena tumačenja stekla autoritet koji je svako preispitivanje učinio gotovo nemogućim. Sektatški slogani su očvrsnuli, dok su pojedinačna tumačenja poprimila težinu vjerskih dekreta.

Shazov najprovokativniji izazov dolazi kada se okrene samoj Karbali. On ne poriče njenu tragediju, ali dovodi u pitanje slojeve narativa koji su se nakupili oko nje, kao i upotrebu iskonstruisanih hadisa s ciljem da se zajednice trajno drže u suprotstavljenim emotivnim taborima. Sifin i Nahravan prolaze kroz sličnu kritičku analizu. Njegov odgovor na ovu historijsku blokadu je radikalan: napuštanje sektaških etiketa i potpuni povratak Kur'anu kao jedinstvenom i zajedničkom tekstualnom temelju.

Takav stav objašnjava i veliki otpor na koji Shazov rad nailazi. Opisan kao ikonoklastički mislilac koji je izazvao naslijeđenu teologiju i autoritet tradicionalne uleme, Shaz je od strane kritičara često označavan kao devijantan autor. Činjenica da je većina njegovih radova izvorno objavljena na urdu jeziku pružila mu je zaštitu od širih polemičkih napada, ali mu je ujedno i ograničila doseg van južne Azije. Kodra kroz engleski prijevod mijenja tu jednadžbu i izvodi južnoazijsku muslimansku kritiku sektarijanizma na širu međunarodnu scenu.

Djelo svakako nije bez mana. Njegove historijske rekonstrukcije povremeno ostavljaju otvorena pitanja koja zahtijevaju obimniju analizu, a ambiciozno preplitanje putopisa, teologije i filozofije može od čitaoca tražiti prilično strpljenja. Međutim, njena odvažnost ujedno je i njen glavni razlog za čitanje.

Kodra se na kraju ne bavi time koji od naslijeđenih tabora posjeduje „ispravno“ sjećanje, već pita zašto muslimani uopće nastavljaju nasljeđivati te tabore. Tvrđava s početka priče ostaje prikladna metafora: ljudi sjede unutar njenih zidina i raspravljaju o bitkama koje su se dogodile prije mnogo stoljeća, dok se posljedice tih bitaka i dalje manifestuju u politici, institucijama, džamijama i identitetima. Shaz pita šta bi se dogodilo kada bi same te zidine postale predmet preispitivanja. Najdublje sektorsko naslijeđe možda nije sjećanje na Karbalu, Sifin ili Nahravan, već navika da se ta sjećanja tretiraju kao trajne granice same vjere.

IZVOR: Bosna.hr, Kashmir Observer