Kada je 28. septembra 1969. godine u Gunji svečano otvorena prva namjenski izgrađena džamija u Hrvatskoj, bio je to događaj čiji je značaj nadilazio njezinih skromnih sto i trideset kvadratnih metara. Pedesetak godina kasnije, ta građevina ne svjedoči samo o vjeri, već o spasu, solidarnosti i tihoj, ali neuništivoj ljudskoj potrebi da se na tuđoj zemlji izgradi vlastiti dom

Nekoliko kilometara prije nego što se ravnica Slavonije konačno utopi u mutnim dubinama Save, stoji Gunja. Naizgled obično pogranično naselje, jedno od onih mjesta gdje se ritam života vijekovima mjerio vodostajem rijeke i poljoprivrednim kalendarom, nosi u sebi jednu od najneobičnijih i najdirljivijih priča moderne historije Balkana. Priču o utočištu.

Kada je 28. septembra 1969. godine u Gunji svečano otvorena prva namjenski izgrađena džamija u Hrvatskoj, bio je to događaj čiji je značaj nadilazio njezinih skromnih sto i trideset kvadratnih metara. Pedesetak godina kasnije, ta građevina ne svjedoči samo o vjeri, već o spasu, solidarnosti i tihoj, ali neuništivoj ljudskoj potrebi da se na tuđoj zemlji izgradi vlastiti dom.

Povijest Gunje neraskidivo je vezana za rijeku Savu, nekadašnju nesmiljenu granicu između Habzburškog i Osmanskog Carstva. Nakon odlaska Osmanlija krajem sedamnaestog stoljeća, muslimanski živalj gotovo je u potpunosti nestao s ovih prostora. Tek popis stanovništva iz 1921. godine u “stanju duša” župnog ureda bilježi prvog samoranjivog pojedinca islamske vjere, najvjerovatnije pastira kojeg su mještani unajmili da čuva stoku. Čitav kotar u to je doba brojao svega jedanaest muslimana. Unajmljeni nadničari, radnici u ciglani, šumari i kirijaši u spačvanskim šumama polako su popunjavali ravnicu, no prava, velika nesreća bila je ta koja je pokrenula korjenite demografske promjene.

Masovniji dolazak Bošnjaka u Gunju nije bio vođen ekonomskim računicama, već golom borbom za život. Između 1942. i 1946. godine, bježeći pred krvavim četničkim pokoljima u istočnoj Bosni, hiljade muhadžira potražile su spas preko Save. Ljudi iz Višegrada, Foče, Goražda, Čajniča, Srebrenice i Zvornika ostavljali su svoja spaljena ognjišta i nalazili utočište među slavonskim seljacima. Mnogi su se nakon rata pokušali vratiti na svoja imanja u Podrinju, ali saznanje da su u novim organima vlasti nerijetko sjedili isti oni ljudi od kojih su bježali, natjeralo ih je da u bescijenje prodaju djedovinu i trajno se nastane u Gunji i obližnjem Rajevom Selu.

Njima su se kasnije pridruživale nove grupe: pedeset i pet porodica iz Kladuše nakon čuvene Cazinske bune, dodatni valovi iz Srebrenice sedamdesetih, te deseci familija iz gornjeg Podrinja. Školski imenici mjesne osnovne škole iz tog vremena čuvaju potresnu mikrohistoriju migrantskih puteva, od Tjentišta do Lopara i Gradačca. Slavonska zemlja postala je novi zavičaj za desetine bošnjačkih prezimena.

Kako je pedesetih godina zajednica rasla, rodila se i potreba za vjerskim životom. Obredi su se u početku odvijali po privatnim kućama mještana, kod Jusufa Džombe, Abida Biserovića, Saliha Karadjoza i Hamida Zunđe. Džemat je zvanično osnovan 1957. godine pod okriljem brčanskog imama hadži hafiza Zaima ef. Huskanovića. Prvi imam, Abdurahman Ramo Hodžić iz Ustikoline, kratko se zadržao, njegov nasljednik, Hazim ef. Hodžić, stigao je u Gunju direktno iz zatvora gdje je odslužio šestogodišnju robiju kao pripadnik pokreta Mladi muslimani, ali siromašna zajednica nije ga mogla izdržavati pa je otišao za Bijeljinu.

Kada je Odbor za izgradnju džamije napokon preuzeo stvar u svoje ruke, prelomni trenutak dogodio se zahvaljujući nesebičnosti bračnog para Ismeta i Izete Čandić. Došljaci iz okolice Brčkog, Čandići su darovali vlastito zemljište površine više od tri hiljade kvadratnih metara kako bi se podigla kuća molitve. Prostrana parcela dobila je sve potrebne dozvole od općine Županja i Starješinstva Islamske zajednice u Sarajevu početkom 1968. godine.

Radovi su započeli u augustu iste godine. Građena isključivo solidarnošću vjernika i lokalnog stanovništva, bez dinara pomoći tadašnje države, džamija je dizana ciglu po ciglu. Dana 28. septembra 1969. godine, pred nekoliko hiljada okupljenih ljudi sa obje strane Save, džamija u Gunji svečano je otvorena. U njene temelje uzidana je originalna povelja, a za prvog imama postavljen je hadži Hasan ef. Suljkanović.

Od tog septembarskog dana, džamija nije bila samo vjerski objekat. Postala je stjecište i identitetsko sidro zajednice koja je danas narasla na gotovo četrdeset posto ukupnog stanovništva Gunje. Iz ove slavonske varšice potekao je i jedan od najvažnijih iskoraka u međureligijskom i obrazovnom sistemu regije: upravo je u Gunji prvi put na prostoru bivše Jugoslavije uveden islamski vjeronauk u osnovnu školu, svega sedam dana nakon katoličkog.

Sudbina objekta i njegovih ljudi ostala je neraskidivo vezana za turbulencije s kraja dvadesetog vijeka. Žila kucavica općine, most prema Brčkom preko kojeg je većina mještana zarađivala kruh, srušen je u vihoru agresije u aprilu 1992. godine, odnijevši sa sobom više od stotinu života civila koji su spas tražili u Slavoniji. U isto vrijeme, odvojeno muslimansko mezarje u Gunji, osnovano još 1960. godine, postalo je posvećeno tlo za stotine izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, dobivši tužan, ali uzvišen naziv “izbjegličko mezarje”.

Džamija je trpjela promjene i obnove. Godine 1999., klasični krov zamijenjen je prepoznatljivom kupolom. Međutim, najveći ispit izdržljivosti nije došao od ljudske ruke, već od prirode. U katastrofalnim poplavama 2014. godine, pod vodom se našla čitava Gunja. Vodostaj u džamiji prešao je tri metra, uništivši unutrašnjost i prizemlje Islamskog kulturnog centra. Voda je odnijela i dragocjenu biblioteku sa više od tri hiljade naslova, kao i historijske dokumente uključujući i samu povelju o gradnji. No, kao i mnogo puta u svojoj povijesti, zajednica se ponovo podigla iz pepela i obnovila svoj hram.

Priča o džamiji u Gunji nije priča o arhitektonskom monumentalizmu ili raskošu. Sa svojih stotinu i trideset kvadrata, ona je skromna građevina. Ali njen značaj leži u onome što ona simbolizira u graničnom pojasu između Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Izgrađena na susretu migracijskih nesreća, ratnih zbjegova i poljoprivrednog nadničarenja, ona je spomenik ljudskoj solidarnosti i dokaz da se na mjestima gdje se spajaju različiti svjetovi može izgraditi duboko komšijsko poštovanje. Pola stoljeća nakon što su joj udareni temelji, najstarija džamija u Hrvatskoj ostaje miran i trajan podsjetnik na to kako se od nevolje gradi zajednica, a od izbjegličke stanice zavičaj.