Dok se njena rodna Gaza rušila pod neprekidnim napadima, dvadesettrogodišnja pjesnikinja i novinarka Nour Elassy dobila je priliku za bijeg i novi početak na prestižnom pariškom univerzitetu. Godinu dana kasnije, uoči objavljivanja prve zbirke poezije na francuskom jeziku, mlada autorica u egzilu nosi teški teret preživjele, rastrgana između osjećaja krivice što je porodicu ostavila u ruševinama i spoznaje da sloboda u tuđini ima mučan ukus metala

Kada joj je telefon zazvonio petog jula 2025. godine, Nour Elassy stajala je preko puta svoje majke u stanu u centru Gaze. Prije nego što se uopće javila, u majčinom je pogled prepoznala sve. Žena se jednostavno srušila. Bilo je to svjedočanstvo trenutka koji su mjesecima iščekivale, gotovo ne vjerujući da će ikada doći: francuski konzulat obavijestio ih je da je Izrael odobrio njenu evakuaciju iz enklave kako bi pohađala program za studente u egzilu na prestižnoj Školi za visoke studije društvenih nauka u Parizu. Odredište je bilo izvjesno, a polazak zakazan za pet dana. Mlada žena bila je svjesna teške realnosti, svoju porodicu možda više nikada neće vidjeti.

Procedura je bila duga i neizvjesna. Sve je počelo stihovima koje je ova studentica francuske i engleske književnosti na Univerzitetu Al-Azhar u Gazi pisala, a potom kazivala na engleskom, povremeno i na francuskom jeziku, objavljujući snimke na društvenim mrežama. Videozapis bi je uvijek prikazivao na isti način: licem okrenutu prema kameri, sa mikrofonom slušalica prinesenim usnama, dok izgovara stihove o tome kako čak i nekadašnje jarke, prkosne snove bez prestanka guta beznadežnost.

Njena poezija svjedočila je o intimnoj tragediji i patnjama naroda izloženog neprekidnim udarima. Korisnici mreža, među kojima i francusko-palestinski pisac Karim Kattan, prepoznali su snagu njenog glasa. Pomogli su joj u prikupljanju dokumentacije i pokrenuli kampanju za finansiranje studija kako bi joj omogućili dolazak u Pariz.

Godinu dana kasnije, na okruglom stolu jednog pariškog bistroa, pred njom leže probni otisci njene prve zbirke poezije na francuskom jeziku pod naslovom „Ovo je moja kuća“. Stihovi prizivaju snažan imaginarij, stabla limuna, litice i oblake, otkrivajući duboku privrženost tom uskom pojasu zemlje. Istovremeno, njene riječi oslikavaju užas življenja u Gazi i uvlače čitatelja u svakodnevicu dvadesetogodišnjakinje u ratnom paklu. Te je pjesme pisala za sebe, bez namjere da ikada budu objavljene, s jedinim ciljem da zabilježi ono što vidi i osjeća.

Dok razgovara, opravdava se što fotografira još neukoričene stranice kako bi sliku poslala porodici. Njeni najbliži uvijek su podržavali njen odlazak, dok se ona borila s odlukom u kojoj pravog izbora nije bilo. Ostanak bi donio žaljenje za cijeli život, a odlazak jednako težak teret. Izabrala je da preživi, a danas živi s osjećajem krivice što je svoje ostavila iza sebe.

U Gazi je živjela s majkom, ocem i mlađom sestrom Shahed, svojom najbližom saputnicom. Život im se pretvorio u neprekidno bjekstvo. Kada su u oktobru 2023. godine napustili dom u četvrti Al-Touffah i izbjegli južnije u Deir Al-Balah kod starijeg brata, ponijeli su tek najosnovnije preobuke, uvjereni da se vraćaju za sedmicu. U tom privremenom skloništu, gdje će na kraju ostati petnaest mjeseci, nastali su njeni prvi stihovi o crnom nebu, crvenoj zemlji i kricima djece u nadrealnom užasu. Ostatak vremena izvještavala je za medije poput Associated Pressa, Al Jazeere i Mediaparta. Poput mnogih u Gazi, postala je novinarka pod rizikom po život, u uslovima kada je međunarodnom novinarstvu ulaz bio zabranjen.

Tokom primirja u januaru 2025. godine, s porodicom se nakratko vratila u rodnu kuću. Kroz prozor automobila posmatrala je nestanak jednog svijeta. Sjever je bio potpuno sravnjen sa zemljom. Sedmicu su čistili ruševine i prašinu unesenu kroz razbijene prozore. U hladnoj zimi, bez vode i struje, pod svjetlošću svijeća, ti su dani ostali u sjećanju kao rijetki trenuci sreće, bili su ponovo na svom i bili su zajedno. Nedugo nakon toga, ta je kuća zauvijek pretvorena u pepeo.

U njoj su ostale njene uljane slike, knjige i sve uspomene. Prilikom evakuacije u julu 2025. godine mogla je ponijeti samo odjeću na sebi, telefon, punjač i ličnu kartu. Posljednjih dana u rodnom gradu osjećala je potrebu da stvori posljednju uspomenu na sve što je okružuje, od pijace do zalaska sunca.

Posljednje popodne majka joj je bez riječi češljala kosu, dok je djevojka sjedila na podu stana. Odlazak je bio predviđen u ranim jutarnjim satima. Nakon noći provedene na zajedničkom dušeku, probudila se u posljednji čas. Majka je imala tek toliko vremena da je isprati i u ruke joj stavi sendvič sa začinskim mješavinama i maslinama u hljebu koji je sama umijesila. U to vrijeme stotine hiljada ljudi u enklavi patilo je od neuhranjenosti zbog blokade humanitarne pomoći.

U noćnoj vožnji autobus je prevozio tridesetak studenata prema neizvjesnoj budućnosti. Kroz prozor se vidjela samo pustoš, ruševine i napušteni psi. U rukama je stiskala telefon; u providnoj maski sestra joj je ostavila komad papira s porukom ispisanom na arapskom: „Nikada me ne zaboravi.“

Nakon prelaska granice i ulaska u drugi autobus koji je vozio prema Jordanu, predstavnici konzulata podijelili su hranu. Unutra je bila jabuka, prvi komad voća koji je vidjela nakon više mjeseci. Dugo ju je posmatrala, fotografirala i poslala sliku porodici. Autobus je nastavio put kroz Jordan, sve do hotela u Ammanu gdje su je dočekala svjetla grada i prostrana soba.

Od dolaska u Pariz napisala je samo dvije pjesme. Priznaje da se osjeća blokirano. U stihovima se pita kojim jezikom da sestri objasni da sloboda ima ukus metala i koji je abeceda dovoljno nježna da izrazi činjenicu da nije imala namjeru preživjeti bez njih. Danas polako ulazi u ritam studija političkih nauka, izbjegavajući da u okruženju previše govori o Gazi, svjesna tišine kojom svijet odgovara.

IZVOR: Le Monde