Školovanje bosanskohercegovačke omladine u mađarskom Debrecinu uoči Prvog svjetskog rata naglo je prekinuto općom mobilizacijom koja je mnoge đake iz đačkih klupa poslala direktno na evropska bojišta. Dok su pojedini učenici poput Ševkije Behmena i Saliha Tatarevića sa fronta slali potresna pisma svojoj školi, debrecinske bolnice postale su posljednje utočište za hiljade ranjenih i oboljelih boraca. Najmanje šezdeset i devet vojnika iz Bosne i Hercegovine podleglo je povredama i epidemijama te našlo vječni mir na lokalnim grobljima, ostavljajući trajan i tragičan historijski trag o stradanju Bosanaca i Hercegovaca u vihoru Velikog rata

U složenoj, višeslojnoj i često kontradiktornoj političkoj i državnoj konstrukciji Austro-Ugarske Monarhije, Bosna i Hercegovina je nakon vojne okupacije 1878. godine, a potom i sveobuhvatne aneksije 1908. godine, zauzimala potpuno specifičan i pravno jedinstven položaj, čineći na neki način njenu neformalnu „treću polovinu“. Upravljanje ovim specifičnim područjem, koje se nalazilo pod zajedničkim ministarstvom finansija u Beču i Budimpešti, zahtijevalo je ne samo izgradnju moderne infrastrukture, puteva, pruga i upravnih zgrada, već i postepeno obrazovanje domaće, lokalne inteligencije koja bi u budućnosti preuzela administrativne, prosvjetne i kulturne funkcije.

U tu svrhu, austrougarske vlasti su sistemski podsticale školovanje bosanskohercegovačkih učenika i studenata u renomiranim obrazovnim centrima širom Danubijskog carstva. Tako je, u godinama koje su neposredno prethodile izbijanju Prvog svjetskog rata, jedna grupa mladića iz raznih krajeva Bosne i Hercegovine stigla i u mađarski grad Debrecin, poznat po svojoj bogatoj prosvjetnoj tradiciji i znamenitom koledžu.

Međutim, njihov mirni đački život i planovi za budućnost prekinuti su u ljeto 1914. godine. Sa izbijanjem Velikog rata, većina ovih mladića morala je školske klupe i knjige zamijeniti vojničkim uniformama i oružjem. Uspomene na njihove đačke dane provedene u Debrecinu, njihovu mobilizaciju, ranjavanja i kasniju vojnu službu sačuvane su u pedantno vođenim arhivskim dokumentima, godišnjim izvještajima, matrikulama i školskim biltenima.

Istraživanje biltena, imenika i službenih registara obrazovnih institucija grada Debrecina nedvosmisleno otkriva da su bosanskohercegovački učenici pohađali tamošnje srednje škole uglavnom u godinama pred sam početak Prvog svjetskog rata. Detaljnim uvidom u sačuvanu arhivsku građu dolazi se do preciznih podataka o njihovom broju, porijeklu i školskom uspjehu.

U periodu između 1913. i 1918. godine, u čuvenoj Reformisanoj gimnaziji u Debrecinu školovalo se ukupno jedanaest učenika bosanskohercegovačkog porijekla. Sa sigurnošću je dokumentovano da su najmanje trojica od njih morala prekinuti svoje školovanje prije zvaničnog završetka jer su regrutovani i poslani na ratište. U školskoj 1913/14. godini, u VII razredu ove gimnazije učešće je uzimao Ševkija Behmen, dok je u IV. B razredu učio Salih Tatarević.

Ševkija Behmen je rođen 17. maja 1892. godine u Stocu, u Hercegovini, od oca Džemila Behmena, koji je po zanimanju bio lokalni posjednik. Tokom boravka u gimnaziji, Ševkija se nije isticao samo u redovnoj nastavi, već je izuzetno entuzijastično učestvovao i u radu učeničke samostalne sekcije. Na sedmičnim priredbama i kulturnim manifestacijama škole više puta je nastupao kao muzičar, svirajući tamburu pred kolegama i profesorima.

Kada je proglasom opće mobilizacije počeo rat, Behmen je odmah pozvan pod zastavu. Raspoređen je u 2. četu c. i kr. 4. bosanskohercegovačke pješadijske regije, jedinice koja je u vojnim krugovima uživala glas izuzetno hrabre i pouzdane formacije. Zbog pokazane sposobnosti i vojničkog držanja, ubrzo je unaprijeđen u čin kadeta. Tokom teških ratnih okršaja ranjavan je dva puta. Prvi put je teško stradao u proljeće 1915. godine tokom krvavih borbi na Karpatima, kada je zadobio opasnu prostrijelnu ranu gornjeg dijela natkoljenice. Zbog toga je evakuiran s fronta i prebačen na dugotrajno liječenje u Budimpeštu, u vojnu bolnicu.

Dok se oporavljao od teških povreda, kadet Ševkija Behmen napisao je nekoliko dirljivih pisama direktoru gimnazije u Debrecinu, Sándoru Karaiju. Jedno pismo uputio je direktno iz vojne bolnice u Budimpešti, a drugo nešto kasnije iz Badena pored Beča. Iako tačan tekst ovih pisama danas nije sačuvan u cjelosti, u školskim izvještajima ostala je zabilježena napomena direktora koji ističe da mu se nekadašnji učenik obratio potresno lijepim pismom, ispunjenim dubokim entuzijazmom prema domovini i iskrenom privrženošću svojoj školi, zbog čega je to pismo sačuvano među ratnim relikvijama i dragocjenostima gimnazije.

Behmen se nakon oporavka vratio u jedinicu te je nastavio napredovati u vojnoj hijerarhiji. Prema zvaničnom biltenu škole za 1916/17. godinu, ovaj nekadašnji đak, koji se u tom trenutku već hrabro borio na surovom Italijanskom frontu, vodi se u činu poručnika. U istom bilješki navodi se i podatak da je za iskazano junaštvo u borbi odlikovan Velikom srebrnom medaljom za hrabrost.

Nakon sloma Austro-Ugarske i završetka prava u Budimpešti te doktorata u Zagrebu, dr. Šefkija Behmen izrasta u jednu od ključnih figura političkog života među Bošnjacima u međuratnoj Kraljevini SHS/Jugoslaviji. Već od osnivanja Jugoslavenske muslimanske organizacije 1919. godine ulazi u njeno najuže rukovodstvo, postavši jedan od najbližih saradnika dr. Mehmeda Spahe.

Kao narodni poslanik u Skupštini biran je na izborima 1923, 1925. i 1927. godine, a u vladi Ljubomira Davidovića 1924. obavljao je dužnost ministra socijalne politike. Tokom tridesetih godina i ulaska JMO-a u vladajuću Jugoslavensku radikalnu zajednicu, Behmen je služio kao ministar bez portfelja u vladama Milana Stojadinovića te vodio stranački list Pravda. Unatoč kasnijim unutarstranačkim nesuglasicama sa Spahom, zadržao je snažnu podršku baze u Bosni i Hercegovini.

Nakon 1941. godine u potpunosti se povukao iz javnog života odbivši učešće u strukturi vlasti NDH, a poslijeratne godine do smrti 1974. proveo je mirno u Jajcu, usprkos tome što mu je nova komunistička vlast 1945. godine konfiskovala cjelokupnu imovinu.

Drugi učenik iz iste školske zgrade i iz istog rodnog mjesta bio je Salih Tatarević, rođen 20. novembra 1897. godine u Stocu, od oca Alije Tatarevića, koji je bio mali posjednik. U školskoj 1913/14. godini Salih je pohađao IV. B razred. Zanimljiv historijski detalj jeste da je isti razred u to vrijeme pohađao i Lőrinc Szabó, mladić koji će u kasnijim decenijama izrasti u jednog od najznačajnijih i najpoznatijih mađarskih pjesnika dvadesetog vijeka.

Tatarević je regrutiran tokom dopunske vojne revije održane u maju i junu 1916. godine, ali mu je odobreno da u vojsku stupi tek 5. februara 1917. godine. Prije samog odlaska u kasarnu, 31. januara 1917. godine uručena mu je svjedodžba o odlično položenoj maturi, koja mu je priznata na osnovu njegovog izuzetnog napretka u prvom polugodištu i u prethodnim višim razredima. Nažalost, dalji tragovi o njegovoj vojnoj jedinici i kasnijoj ratnoj sudbini u sačuvanim registrima nisu pronađeni, a njegovo ime se ne pojavljuje u službenim popisima poginulih i ranjenih.

Treći đak Reformisane gimnazije koji je morao prekinuti obrazovanje radi odlaska na ratište bio je Mustafa Alikalfić. Rođen je 18. maja 1898. godine u Mostaru, kao sin trgovca Hasana Alikalfića. Mustafa je u novembru 1916. godine položio privatne ispite, nakon čega je uspješno izradio i odbranio svoj maturski rad. Poziv za stupanje u vojnu službu dobio je za 21. januar 1918. godine, ali detaljnije informacije o njegovim ratnim putevima i konačnoj sudbini u dokumentima nisu sačuvane.

Značajno je spomenuti da su mnogi učenici ove gimnazije, nakon što bi prekinuli školovanje i otišli na bojišta širom Evrope, redovno slali pisma upravi i profesorima svojoj nekadašnje alma mater. Već do 1915. godine u arhivu ove obrazovne ustanove pristiglo je više od 150 takvih pisama sa fronta. U narednom godišnjem izvještaju za 1915/16. školsku godinu, taj broj je narastao na preko 400 pisama. Ubrzo po izbijanju ratnog sukoba, nastavničko vijeće gimnazije donijelo je zvaničnu rezoluciju o obaveznom prikupljanju, razvrstavanju i čuvanju svih ratnih dokumenata, govora, pisama i ličnih predmeta koje su učenici i profesori ostavili za sobom. Za ovaj obiman i odgovoran posao bio je ovlašten profesor Ödön Osváth.

Iako se pretpostavljalo da će u Arhivu Transtisijanskog okruga Reformisane crkve i Reformisanog koledža u Debrecinu postojati sačuvana ova pisma, obimna istraživanja i nesebična pomoć arhivskog osoblja nisu doveli do pronalaska ovih dokumentarnih svjedočanstava.

Pored Reformisane gimnazije, i Državna gimnazija u Debrecinu bilježi značajan broj učenika koji su stigli iz Bosne i Hercegovine. U periodu između 1913. i 1918. godine ovu školu pohađalo je petnaest učenika bosanskohercegovačkog porijekla. Dvojica od njih su dokumentovano napustila školovanje da bi stupili u redove oružanih snaga. Jedan od njih bio je Asim Hadžialić, rođen 24. decembra 1894. godine u Ljubuškom. Njegov otac, Zaim Hadžialić, posjedovao je zemljište u Sarajevu.

Asim je u Državnu gimnaziju upisan u školskoj 1914/15. godini, nakon što je prethodnu godinu završio sa odličnim uspjehom u školi u Solunu. Ne čekajući zvanični poziv za regrutaciju, samoinicijativno je izabrao vojnu jedinicu i stupio u službu 15. marta 1915. godine. Drugi đak ove škole bio je Omer Kalajdžić, rođen 12. jula 1895. godine u Mostaru, od oca Salih-age Kalajdžića, posjednika i trgovca. Omer je imao status privatnog učenika te je uz posebno odobrenje položio kombinovani ispit za drugi i treći razred. Školovanje je napustio tokom 1915/16. godine kada je postao vojnik.

Vojnici koji su mobilisani iz debrecinskih škola, kao i ostali regruti sa područja Bosne i Hercegovine, uglavnom su raspoređivani u neku od četiri elitne bosanskohercegovačke pješadijske regije ili u posebne terenske lovačke bataljone. Nakon vojne okupacije 1878. godine, muško stanovništvo Bosne i Hercegovine bilo je obavezno služiti vojni rok u okviru zajedničke austrougarske armije. Iako su se u početku pružali oružani otpor novoj vlasti, bosanskohercegovački mladići su tokom vremena izrasli u neke od najboljih, najdisciplinovanijih i najhrabrijih vojnika čitave Monarhije.

Tokom Prvog svjetskog rata, jedinice formirane od ovih ljudi podnijele su ogromne ljudske gubitke na svim evropskim bojištima. Njihovi ranjeni i oboljeli borci transportovani su na liječenje u pozadinske bolnice širom Ugarske. Međutim, mnogi od njih nikada se nisu vratili u rodni kraj. Od bosanskohercegovačkih vojnika koji su liječeni u debrecinskim bolnicama, tačno 69 ih je identifikovano po imenu i prezimenu, a njihovi posmrtni ostaci počivaju na gradskim grobljima u Debrecinu.

Na samom početku rata, četiri postojeće bosanskohercegovačke pješadijske regije bile su stacionirane u četiri velika grada Monarhije. Prva regija imala je sjedište u Beču (sa regrutnim područjem u Sarajevu), Druga u Grazu (sa regrutnim područjem u Banja Luci), Treća u Budimpešti (sa regrutnim područjem u Tuzli), a Četvrta u Trstu (sa regrutnim područjem u Mostaru). Tokom prve ratne godine, 3. bosanskohercegovačka pješadijska regija upućena je iz Budimpešte na Srpski front, da bi ubrzo, zajedno sa ostalim bosanskim pješadijskim pukovima, bila prebačena na Ruski front.

Nakon ulaska Italije u rat 1915. godine, 2. i 4. regija hitno su prebačene na Italijanski front, gdje su vodile teške borbe na Soči. Godine 1916, nakon ulaska Rumunije u rat, 1. i 3. regija poslane su u Transilvaniju, gdje su učestvovale u kasnijoj okupaciji rumunskih teritorija.

Od jeseni 1914. godine, transporti sa ranjenim i bolesnim vojnicima počeli su neprekidno pristizati u debrecinske bolnice. Početkom 1915. godine grad je raspolagao kapacitetima za smještaj oko 18.000 ranjenika. U oktobru 1914. godine među vojnicima koji su se vraćali sa bojišta izbila je opasna epidemija kolere, a ubrzo se pojavio i pjegavi tifus. U ukupno 22 bolničke ustanove u Debrecinu, borci različitih nacionalnosti i vjera čekali su oporavak. Od novembra 1914. do aprila 1916. godine kroz oko šest i po hiljada bolničkih kreveta prošlo je više od stotinu i pedeset hiljada vojnika, od kojih je blizu šest stotina preminulo tokom liječenja.

U gradu su formirane dvije velike rezervne bolnice. Prva rezervna bolnica imala je šest odjela raspoređenih po gradskim školama i kasarnama, te nekoliko pomoćnih objekata Crvenog krsta. Druga rezervna bolnica bila je baračkog tipa i služila je isključivo za smještaj i izolaciju pacijenata oboljelih od zaraznih bolesti. Sastojala se od 32 barake, a početkom 1915. godine dobila je naziv po nadvojvodi Ferencu Salvatoru, glavnom inspektoru dobrovoljačke njege bolesnika, koji je lično posjetio ovu ustanovu. Tokom ratnih godina u ovim ustanovama liječena su ukupno 37.764 ranjena ili oboljela vojnika.

Mnogi bosanski vojnici koji su prebačeni u Debrecin nisu uspjeli dočekati oporavak. Poginuli i preminuli vojnici sahranjivani su na oko 14 različitih gradskih grobalja, uključujući katoličko, jevrejsko, reformisana groblja te posebna epidemijska groblja. Prva ratna sahrana obavljena je 9. avgusta 1914. godine na Katoličkom groblju Sveta Ana. Znamenito Honvéd groblje (poznato i kao Groblje heroja), koje je nastalo nakon bitke kod Debrecina 1849. godine, ponovo je otvoreno 20. januara 1915. godine, postavši posljednje počivalište za preko dvije hiljade ratnika.

Na debrecinskim grobljima po imenu i prezimenu sahranjeno je 69 bosanskohercegovačkih vojnika. Većina ih je podlegla koleri i prostrijelnim ranama, dok su ostali uzroci smrti bili tifus, tuberkuloza i upala pluća. Analiza po jedinicama pokazuje da je 18 vojnika služilo u 3. regiji, po 12 u 2. i 4. regiji, 9 u 1. regiji, dok su ostali pripadali lovačkim bataljonima, artiljeriji i komori. Trojica vojnika položena su na groblju Sveta Ana, deset na Epidemijskom groblju u Hatvanskoj ulici, dok je čak 56 bosanskih boraca sahranjeno na Groblju heroja.

Prvi dokumentovani bosanski junak sahranjen u Debrecinu bio je (kako je napisano na mađarskom) Joso Peramire (rođen 1888), vojnik 3. regije, položen na groblju Sveta Ana 19. novembra 1914. godine. U epidemijskom groblju sahranjeni su, između ostalih, kaplar Mustafa Aganović (24 godine), te vojnici Salko Rubanović, Meho Masić i Ilia Tudžigesć.

Na Groblju heroja prvi je sahranjen Pavo Knežić iz Mostara (rođen 1894), vojnik 4. regije, koji je preminuo 13. februara 1915. godine. Tokom 1917. godine ovdje je sahranjeno najviše Bosanaca, čak dvadeset i trojica, među kojima i Mija Kahirmanović te Jakov Saučamin iz okoline Bihaća. Tokom 1918. godine položeni su i Mehmed Tartarević, Vasilj Fehedbegović i Vasilj Trikulja. Posljednji bosanski vojnik sahranjen na ovom mjestu bio je Stefan Mojagić (31 godina) iz Bosanske Krupe, pripadnik 2. regije, koji je preminuo 2. marta 1919. godine u Drugoj rezervnoj bolnici. Grad Debrecin je 2017–2018. godine u potpunosti obnovio Groblje heroja, čuvajući trajno sjećanje na ove stradale ratnike.

IZVOR: Bosna.hr, Tophor Stephen