Bitka između Osmanlija i Bizantskog carstva završila je 29. maja 1453. godine, kada su na kraju jedne od najvećih opsada u historiji trupe Mehmeda II osvojile Konstantinopolj. Taj je događaj označio kraj srednjeg vijeka i izazvao velike previranja u kršćanstvu. Smatra se jednim od prijelomnih događaja u ukupnoj historiji čovječanstva

Kada su u utorak, 29. maja 1453. godine, trupe dvadesetjednogodišnjeg sultana Mehmeda II probile zidine Konstantinopolisa i okončale jednu od najvećih opsada u povijesti, svijet je nepovratno zakoračio u novu epohu. Padom hiljadugodišnjeg Istočnog rimskog carstva završen je srednji vijek, a geopolitički potres duboko je izmijenio mapu kršćanstva i najavio uspon nove globalne sile. Mladi vladar, koji se uoči pohoda zarekao da će ili osvojiti grad na dva kontinenta ili pasti s njim, u povijest je ušao s trajnim epitetom Fatih – Osvajač.

No, suprotno uobičajenim praksama tog doba, pobjeda Osmanlija nije značila uništenje starosjedilaca. Vođen političkom dalekovidošću i željom za stabilnošću, sultan je ubrzo umirio paniku, garantovao sigurnost i lično predao žezlo novoizabranom grčkom patrijarhu, pokazujući jednaku blagonaklonost prema jevrejskoj i armenskoj zajednici. Simbol tog novog poretka postala je crkva Aja Sofija, koju vladar, unatoč važećim ratnim pravima, nije naprosto prisvojio kao plijen, već ju je prema sačuvanim pravnim dokumentima zvanično otkupio i pretvorio u stub novog, osmanskog Istanbula.

Tokom 15. i 16. stoljeća Osmanlije nisu prestajale pritiskati granice kršćanskog svijeta. Strah od „turkomanske opasnosti“ bio je toliko snažan da je u evropskim tekstovima tog doba nadmašivao čak i izvještaje o novootkrivenoj Americi. Kao izvanredni konjanici porijeklom sa srednjoazijskih stepa, Turci su od samih početaka gajili jasan naum, krenuti prema zapadu.

Prihvaćanjem islama u doba Samanida, brzo su postali elitna vojna sila hilafeta. Seldžuci, njihovi nasljednici, osvojili su Bagdad 1055. i podigli carstvo koje će trajati do mongolsko-tatarskih osvajanja krajem 13. stoljeća. Iz ruševina tog svijeta izdigla se jedna mala državica na obalama Mramornog mora, osmanska, koja će ubrzo nadjačati sve susjede.

Do sredine 15. stoljeća Osmansko carstvo, pod sultanom Muratom II, već je duboko prodro na Balkan. Srbija je 1440. pala, a osmanski pritisak osjećale su sve susjedne kršćanske zemlje. Pokušaj zajedničke koalicije Ugarske, Poljske, Venecije, Albanije i Svetog Rimskog Carstva završio je katastrofom kod Varne 1444. godine.

Iako su Osmanlije bile poznate po konjaništvu, nedostajala im je snažna pješadija. To se promijenilo stvaranjem elitne garde, janjičara. Putem devširme, „danka u krvi“, hiljade hrišćanskih dječaka odvođeno je s Balkana i odgajano u islamskoj vjeri i vojnoj disciplini. Izrasli su u jednu od najčuvenijih pješačkih sila srednjeg vijeka, posvećeni sultanu i ratu.

Godine 1451. umire Murat II, a na prijestolje dolazi njegov sin Mehmed II. Da bi osigurao vlast, dao je ubiti mlađeg brata Ahmeda, čin okrutne, ali uobičajene dvorske tradicije. Njegov najveći cilj bio je jasan: osvojiti Konstantinopol, prijestolnicu istočnog hrišćanstva.

Grad na Bosforskom tjesnacu, osnovan 330. kao Novi Rim, stoljećima je bio središte politike, trgovine i religije. Njegove dvostruke Teodosijeve zidine i pomorske barijere smatrane su najčvršćim obrambenim sistemom Evrope.

Početkom aprila 1453. Mehmed je pod zidine Konstantinopola doveo oko 200.000 vojnika. U gradu ga je čekalo tek oko 10.000 branilaca pod carem Konstantinom XI. Paleologom. Omjer je bio zastrašujući, ali branioci su se uzdali u Teodosijeve zidine, najčvršću utvrdu Evrope.

Sultan je znao da će ih teško slomiti klasičnim opsadnim metodama. Zato je posegnuo za izvanrednim rješenjima. Noću je neumorno smišljao načine da probije obranu, pretvarajući opsadu u poligon za vojnu inovaciju.

Prvo je pokušao potkopati bedeme. Podzemni tuneli trebali su razoriti temelje zidina, ali su branitelji osluškivali svaki zvuk i kontraminama rušili osmanske hodnike. Kada to nije uspjelo, sultan se oslonio na čudo tehnike, golemi top koji je livac Orban načinio za njega. Taj bombard, koji je bacao kamene kugle teške pola tone, trebao je unijeti strah u srca branitelja. Njegov prasak tresao je zemlju, a tutanj se čuo kilometrima daleko, no pokazao se nepouzdan: cijev je pucala, a punjenje trajalo satima.

Mehmed se nije predao. Osmislio je i pokretnu kulu, drveno čudovište obloženo kožnim štitovima, dovoljno visoko da nadvisi zidine. Kada se kula uz kotrljanje približila bedemima, činilo se da će probiti odbranu. Ali noću su branitelji, muškarci i žene, staro i mlado, u očajničkom naporu zatrpavali rovove i podmetali vatru. Jedan plamen progutao je cijelu konstrukciju i u gradu se to slavilo kao božanski znak.

Opsada se tako pretvorila u iscrpljujuću borbu mašte i izdržljivosti, u kojoj su i jedni i drugi svako malo vjerovali da svjedoče čudu.

Nakon višesedmičnih neuspjeha, Mehmed je poslao izaslanike s ponudom predaje. Stanovnicima bi se život poštedio, car bi zadržao posjede u Grčkoj, ali pod osmanskim nadzorom. Odgovor Konstantina XI bio je odlučan: „Spremni smo da umremo. Grad nećemo napustiti, niti predati.“

Sam sultan je čak razmatrao povlačenje. Njegovi vojskovođe bojali su se da su zidine neprobojne i da će kršćanska armada uskoro priteći u pomoć. Presudio je strastveni govor Zaganos-paše, nekadašnjeg hrišćanina, koji je pozvao na odlučujući napad i obećao neizmjerne plijenove.

U noći između 28. i 29. maja započeo je sveopći juriš. Amfibijski napadi s mora propali su. Na kopnu je otpor bio žestok, posebno na Vrata svetog Romana gdje su se genovljanski plaćenici predvođeni Giustinijanijem borili do iscrpljenja.

Prvi i drugi talas Osmanlija odbijeni su uz velike gubitke. No u trećem je presudila ljudska greška. Stari sporedni prolaz Kerkoporta ostao je otključan. Osmanlije su ga otkrile, prodrle unutar zidina i razvile zastavu Carstva. Branitelji su bili slomljeni.

Sam car Konstantin XI jurnuo je u smrt, boreći se golim prsima među posljednjim braniteljima. S padom zidina završilo je više od hiljadu godina bizantske povijesti.

Mehmed je, kako je obećao vojnicima, dopustio trodnevno pljačkanje. Grad je pretvoren u pakao: silovanja, pokolji, uništavanje crkava i kuća. Plemićke žene vukle su ulicama, svećenici i dostojanstvenici mučeni da otkriju blago. Za mnoge stanovnike smrt je bila blaža sudbina od života. Na Zapadu je zavladala grižnja savjesti. Kršćanski vladari nisu pritekli Konstantinopolju u pomoć. Osmanlije nikada nisu do kraja shvatile zašto.

Pad Konstantinopolja 1453. označio je kraj jedne epohe. Bizantija je nestala, a Osmansko carstvo postalo je dominantna sila jugoistočne Evrope. Istovremeno, otvoren je prostor za novi poredak: samo četrdeset godina kasnije Kolumbo će otkriti Ameriku. U povijesnom pamćenju Evrope, 29. maj 1453. ostaje dan kada je „drugi Rim“ pao, a sa njim i stoljećima stara era srednjovjekovlja.

IZVOR: Historia y Vida