Početkom januara 1943. godine, na sastanku crnogorskih i srbijanskih četničkih komandanata u Šahovićima kod Bijelog Polja, pročitano je naređenje Draže Mihailovića da se što prije “očisti” Limska dolina i Tromeđa od muslimana. Zadatak je povjeren vojvodi Pavlu Đurišiću, komandantu Sandžačko-crnogorskih četničkih odreda.
Na planinskom uzvišenju iznad sela Goduša u Bihoru, 8. januara 1943. godine odigrala se jedna od najvažnijih bitaka u historiji Sandžaka. Nekoliko stotina bošnjačkih branitelja zaustavilo je oko tri hiljade naoružanih četnika koji su krenuli da dovrše planirani napad na muslimansko stanovništvo.
Početkom januara 1943. godine, na sastanku crnogorskih i srbijanskih četničkih komandanata u Šahovićima kod Bijelog Polja, pročitano je naređenje Draže Mihailovića da se što prije “očisti” Limska dolina i Tromeđa od muslimana. Zadatak je povjeren vojvodi Pavlu Đurišiću, komandantu Sandžačko-crnogorskih četničkih odreda.
Četnička ofanziva pokrenuta je na Badnje veče, 06. januara 1943. godine. Tri hiljade do zuba naoružanih crnogorskih i srbijanskih četnika stavilo je u čelični obruč čitav Bjelopoljski srez. Sa juga je nastupao Pavle Đurišić, a sa sjevera, iz pravca Prijepolja i Gornje Pešteri, krenuo je vojvoda Vojislav Lukačević sa svojim četnicima.
Zločini koji su uslijedili bili su neopisivi. Četnici su ubacivali djecu, žene i starce u kuće, punili ih slamom i palili. Iz pištolja su ubijali djecu koja bježe. Stare ljude su žive zakivali za hrastove. Žene su silovali. Popaljena su sva muslimanska sela na desnoj obali rijeke Lim – prema kasnijim istraživanjima, više od 60 sela i zaseoka. Prema prvom izvještaju samog Đurišića, upućenom 10. januara 1943. Draži Mihailoviću, u Bjelopoljskom srezu ubijeno je 1.400 muslimana, od čega 400 odraslih muškaraca i 1.000 žena, djece i staraca.
Posebno se ističe herojski otpor Emine, kćerke Lata Bučana iz Visočke, koja je ubila nekoliko četnika-komšija braneći svoju porodicu, da bi je na kraju, kad joj je nestalo municije, četnici uhvatili i ubili, bacivši je u kuću s ocem Latom, majkom Kimom i bratom Mehom od osamnaest godina.
Pred snagama četničkih jurišlija našla se potpuno nezaštićena sirotinja iz muslimanskih sela cijelog Donjeg Bihora. Izbjeglička kolona s nekoliko hiljada žena, djece i staraca krenula je prema Gornjem Bihoru i Rožajama. Međutim, sa sjeverne strane, iz pravca Pešteri i Korita, nadirala je jaka četnička formacija vojvode Lukačevića s ciljem da te kolone presretne i uništi.
Svjedočanstvo učesnika bitke Sabre Sijarića (1925–2020) iz Godijeva dočarava svu užasnost tog trenutka: “Nekoliko hiljada prognanih našlo se nezaštićeno, sa svih strana opkoljeno, mitraljezi su štektali sa visova i sijali smrt, kuršumi su fijukali sa svih strana, svugdje jauci, vriska i zapomaganje ranjenih, krv je lila i bojila snijeg, ključalo je kao u kazanu. Prestravljene majke su zvale djecu koja su zaostajala ili premorena sjedala u snijeg. Djeca su vrištala, tražeći i zovući poginule roditelje. Totalna katastrofa se približavala kraju, kuršumi su padali kao kiša po nezaštićenom narodu. Pomoći niodkuda nije bilo. Za prestravljeni narod nije bilo izlaza, bili su u gvozdenom vatrenom obruču četnika riješenih da sve pobiju.”
U tom trenutku potpunog beznađa, iz planinskog sela Dašča Rijeka u Gornjem Bihoru, pojavio se čovjek koji će promijeniti tok događaja. Bio je to Salko Škrijelj, rođen 1880. godine od oca Adila Škrijelja i majke Altune Rastoder. Gorštak, komita iz vremena Kraljevine Jugoslavije i jedan od najsposobnijih komandira milicije Gornjeg Bihora kojom je komandovao mula Osman Hrastoder.
Murat Mučić i Asim Kajević prvi su saznali za četnički plan i munjevito organizovali mještane Goduše i okolnih sela. Izašli su na uzvišenje zvano “Krši” i tu dočekali četnike. Salko je zatim pristigao sa svojom grupom boraca. Kako je sam komandant Škrijelj kasnije opisao raspored svojih snaga: “Samo na jednom uzvišenju, nas je bilo 32 borca. Na potezu od jednog kilometra bilo nas je raspoređeno 82 borca. Na ostalom dijelu fronta od 7-8 kilometara rasporedio sam 120 boraca. Grupom od 23 borca na Potajnici iznad sela Korita komandovao je Džemo Rastoder.”
Sabro Sijarić opisuje trenutak preokreta: “Iznenada je sa družinom bahnuo, za leđa četnicima na Ploču poviše Goduše, Salko Škrijelj iz Dašče Rijeke. Nekako je uspio sa svojim borcima da potisne četnike sa Ploče i Goduškog krša, oslobodi prolaz prognanicima preko Goduše i spriječi dalje nadiranje četnika u Gornji Bihor.”
Nakon žestoke borbe, četnici su pobjegli preko rijeke Lim. Branitelji su ušli u Korita i pokopali poginule Bošnjake. Tako je odbijen četnički napad sa sjeverne strane Gornjeg Bihora i osujećena namjera da se četnici iz Berana i s Police spoje s onima koji su nastupali od Korita i Pešteri.
Salko Škrijelj je preživio rat. U braku sa Razom Tahirović iz susjednog sela Đerekara imao je četvoro djece: Muja, Hasima, Pembu i Havu. Doživio je duboku starost, umro je u 108. godini života.
Bitka na Goduši, 8. januara 1943. godine, ostaje jednom od najvažnijih bitaka koje su spasile Sandžak. Zahvaljujući Salku Škrijelju i šačici bihorskih branitelja, desetine hiljada Bošnjaka dočekalo je kraj rata.
Izvor: Harun Crnovršanin, “Sandžak – zemlja gazija i šehida”/Sandžačke.rs
