Život iza rešetaka bio je surov. U Adru je dijelio ćeliju za 35 ljudi sa 137 zatvorenika. Ipak, njegova otpornost učinila ga je legendom – slikao je portrete, bježeći umom iz zatvora i pomagao drugima kao svojevrsni terapeut. U braku je bio samo četiri mjeseca prije hapšenja, saznao je za sinovljevo rođenje iza rešetaka
Brava na ćeliji u zatvoru u Tartusu zaškripala je devetog decembra 2024. “Slobodan si,” rekli su mu. Nakon 43 godine i 15 dana zatočeništva, pilot Raguid al-Tatari, u dobi od 70 godina, konačno je hodao na suncu kao slobodan čovjek. Taj dan, ispunjen radošću, označio je kraj njegove muke i statusa najdugovječnijeg političkog zatvorenika Sirije.
Čuvari su, svjesni pada režima Bašara al-Assada, oslobodili zatvorenike prije bijega, dok borci Hayat Tahrir al-Shama (HTS) još nisu stigli do ove alavitske utvrde. Snimke oslobađanja iz ozloglašenog zatvora Saidnaya već su obišle svijet, a Assad je pobjegao u Moskvu, okončavši pola stoljeća dinastije koja je započela s njegovim ocem Hafezom.
Al-Tatarijeva priča počinje 1981. godine, kada ga je Hafez al-Assad zatvorio zbog poticanja pilota na dezerterstvo. Tada 27-godišnji zgodni pilot bio je svjedok kako njegov kolega Maamun Nakar slijeće u Amman tražeći azil, bježeći od naredbe da bombardira Hamu tokom protesta Muslimanskog bratstva. Drugi pilot, Abdelaziz Abed, takođe je dezertirao. Al-Tatari je uhapšen uz optužbe za saradnju s Amerikancima, Jordanom i Egipćanima – optužbe koje naziva izmišljenima.
“Nikada nisam dobio naredbu za bombardovanje civila, ali sam kolege nagovarao da to odbiju,” kaže, odbacujući medijske tvrdnje da je zato zatvoren. “Shvatio sam da smo bili alat režima, a ne zaštitnici zemlje.” Dok je truhnuo iza rešetaka, Maamun je umro od Covida 2021. godine, a Abdelaziz je ubijen 1993.
“Uvijek sam bio slobodan ovdje,” kaže Al-Tatari, kuckajući se po sljepoočnici. Njegova unutrašnja snaga očuvana je unatoč desetljećima patnje. Proveo je tri godine u “Palestinskoj grani” u Damasku, gdje je pretrpio najgore mučenje, ostavši trajno šepav. Slijedili su Meze, Palmira (15 godina), Saidnaya (10 godina), Adra (pet godina), Sueida (šest godina) i Tartus (tri godine). Svaki zatvor veže uz historijske trenutke: u Palmiri, gdje je 95% zatvorenika bilo iz Muslimanskog bratstva, svjedočio je padu SSSR-a; u Saidnayi je 2008. učestvovao je u šestomjesečnoj pobuni protiv mučenja mladih demonstranata iz 2011.
Život iza rešetaka bio je surov. U Adru je dijelio ćeliju za 35 ljudi sa 137 zatvorenika. Ipak, njegova otpornost učinila ga je legendom – slikao je portrete, bježeći umom iz zatvora i pomagao drugima kao svojevrsni terapeut. U braku je bio samo četiri mjeseca prije hapšenja, saznao je za sinovljevo rođenje iza rešetaka. Prvi put ga je vidio 1997. godine, s 16 godina, a supruga mu je umrla 2018. dok je još bio zatvoren. Sada Wael, izbjeglica u Kanadi, planira susret s ocem na slobodi.
Nakon oslobođenja, Al-Tatari je posjetio advokaticu Khadiju Mansour i krenuo istraživati Siriju unakaženu ratom. U Halepu je snimao ruševine, shvatajući razmjere uništenja koje su mu zatvorenici opisivali. Stotine Sirijaca šalju mu poruke tražeći nestale rođake, no on uzdiše: “Ne prepoznajem ih.” Grupe bivših zatvorenika pregledavaju fotografije 100.000 nestalih, tražeći preživjele.
Al-Tatari, slavljen kao heroj, postao je simbol otpora Assadu. Sanja o školi slikanja u Damasku, želeći uhvatiti ljude i ulice koje sada gleda spokojnim pogledom. “Svaki dan sam bježao slikajući,” kaže, pokazujući portrete iz zatvora. Ne želi više letjeti, ali već vozi kroz sirijski saobraćajni haos. Duh slobode nakon 43 godine tame. (IZVOR: El Pais)
