Teško je očekivati da će Bosna i Hercegovina dominirati u većini utakmica grupe B, protiv Kanade, Švajcarske i Katara, ali posjeduje dovoljno kvaliteta, emotivnog naboja i nepredvidivosti da postane jedan od najneugodnijih protivnika na turniru

Reći da je plasman Bosne i Hercegovine na Svjetsko prvenstvo iznenađenje bilo bi preskromno. Ekipa koja je u prethodna dva kvalifikacijska ciklusa ostvarila tek četiri pobjede u 19 utakmica našla se na prekretnici kada je 2024. godine kormilo preuzeo Sergej Barbarez. Uslijedila je haotična, emotivna i povremeno iracionalna kampanja, što i dalje zvuči kao najvjerniji opis samog bosanskohercegovačkog nogometa.

Ipak, Barbarezov tim je nekako uspio pronaći put, eliminisavši Vels i Italiju u dramatičnim utakmicama baraža, čime se plasirao na Svjetsko prvenstvo tek drugi put u historiji zemlje. Nekadašnji kapiten godinama je čekao na ovaj posao, toliko dugo da u međuvremenu nigdje nije radio kao trener. Igrao je profesionalni poker i uživao u penziji prije nego što ga je Nogometni savez BiH konačno pozvao. Oko sebe je okupio bliske prijatelje i bivše saigrače: Emir Spahić je postao sportski direktor, dok su se stručnom štabu priključili Saša Papac i Zlatan Bajramović.

U Barbarezovoj prvoj godini debitovalo je čak 16 igrača, od kojih je većina odrasla i fudbalski se razvila u inostranstvu, od Švedske i Njemačke, do Austrije i Sjedinjenih Američkih Država. Upravo je to postao temelj ove nove reprezentacije. Iako je Barbarez u prvih osam utakmica ostao bez pobjede i pretrpio oštre kritike, insistirao je na tome da najprije mora ponovo izgraditi mentalitet ekipe.

Bosna i Hercegovina pod njegovim vodstvom ne igra naročito lijep fudbal, a sistemi se redovno mijenjaju, uglavnom između formacija 4-2-3-1 i 4-4-2. Međutim, taktičke postavke brzo padaju u drugi plan čim utakmice poprime emotivni naboj, što je s Bosnom gotovo uvijek slučaj. Identitet tima izgrađen je na agresivnoj odbrani, direktnom fudbalu i brzim tranzicijama. Mladi igrači poput Kerima Alajbegovića, Esmira Bajraktarevića, Tarika Muharemovića i Amara Dedića donijeli su novu energiju u ekipu koju i dalje predvodi veteran Edin Džeko.

Teško je očekivati da će Bosna i Hercegovina dominirati u većini utakmica grupe B, protiv Kanade, Švajcarske i Katara, ali posjeduje dovoljno kvaliteta, emotivnog naboja i nepredvidivosti da postane jedan od najneugodnijih protivnika na turniru.

Trener: Selektor Sergej Barbarez je godinama kritikovao način na koji se vodi bosanskohercegovački nogomet i već je bio gotovo prestao očekivati poziv iz Sarajeva, nakon što je prvi put pokazao interesovanje za ovu ulogu još 2009. godine. Petnaest godina kasnije, u svojoj 52. godini, preuzeo je nacionalni tim i debitovao na selektorskoj klupi, bez ikakvog prethodnog trenerskog iskustva, na utakmici protiv Engleske. Kao bivši kapiten i kultna ličnost, Barbarez je stigao obećavajući iskrenost, emotivnu povezanost i potpuni restart nakon godina disfunkcionalnosti unutar i oko reprezentacije. Neprestano je ponavljao istu poruku o strasti, ponosu i odgovornosti koje nosi igranje za domovinu, što je ova mlada ekipa na kraju i usvojila.

Nakon pobjeda u baražu nad Velsom i Italijom, njegov kultni status je dodatno porastao; trijumf protiv Italije transformirao ga je od autsajdera koji igra poker u jednu od najvažnijih sportskih ličnosti u historiji Bosne i Hercegovine.

Zvijezda: Postoje obični nogometaši, a postoji i Edin Džeko. Čak i u 40. godini, sve se nekako i dalje vrti oko Edina. Kapiten Bosne i Hercegovine ostaje najveći nogometaš kojeg je zemlja imala, njen najbolji strijelac svih vremena i orijentir za čitavu jednu generaciju. Mlađi igrači u timu govore o njemu s poštovanjem koje se graniči s nevjericom. Džeko više ne dominira na terenu fizičkom snagom kao nekada u Volfsburgu ili Mančester Sitiju, ali njegovo razumijevanje prostora, tajming i reakcije u ključnim trenucima i dalje su vrhunski. Tokom baraža ponovo je povukao ekipu onda kada je to bilo najpotrebnije. „Dok god osjećam da mogu pomoći, biću tu”, izjavio je nedavno. Bosna i Hercegovina bez njega ne bi bila na ovom Svjetskom prvenstvu.

Na koga obratiti pažnju: Sa svojih 18 godina, Kerim Alajbegović je možda već sada najprirodnije nadareni ofanzivni talenat kojeg je Bosna i Hercegovina proizvela još od Miralema Pjanića. Ovaj veznjak, koji je proveo sezonu u Red Bul Salzburgu prije nego što je Bajer Leverkuzen aktivirao otkupnu klauzulu, na prvenstvo stiže s onom vrstom drskosti i neustrašivosti koju imaju samo rijetki igrači u tim godinama. Ono što ga izdvaja nije samo tehnika, već i karakter. Barbarez je imao povjerenja u ovog osamnaestogodišnjaka da izvede penale u obje penal-serije u baražu a Alajbegović je odgovorio potpunom smirenošću. Elegantan između linija i neustrašiv s loptom u posjedu, on djeluje kao istinsko lice nove generacije bh. fudbala.

Zvijezda iz sjene: Bosna i Hercegovina je godinama proizvodila centralne bekove koji su primarno razmišljali o odbrani, a o samoj igri tek naknadno. Međutim, Tarik Muharemović djeluje kao prvi defanzivac oblikovan potpuno drugačijim mentalnim sklopom. Rođen u Sloveniji i fudbalski odgojen u Austriji prije odlaska u italijanski fudbal kroz Juventus i Sasuolo, ovaj ljevonogi odbrambeni igrač tiho je postao jedan od pojedinaca u koje Barbarez ima najveće povjerenje. Nije naročito glasan, agresivan ili dramatičan, što kod odbrambenih igrača na Balkanu obično izaziva podozrenje javnosti. Umjesto toga, Muharemović probleme rješava staloženo, iznosi loptu naprijed i donosi Bosni ono što joj je godinama nedostajalo – smirenost.

Navijači: Podrška navijača Bosne i Hercegovine izuzetno je emotivna, čak i za balkanske standarde. Dio navijača putovaće iz same Bosne, dok će drugi stići iz brojnih dijasporalnih zajednica širom Njemačke, Austrije, Švedske, Švajcarske i SAD-a. Kada se okupe, s početkom utakmice obično se pretvaraju u jednu glasnu, nemirnu masu. Svjetska prvenstva su od ogromnog značaja jer se dešavaju rijetko; samo na ulicama Sarajeva plasman je slavilo više od 100.000 ljudi. Dio podrške organiziran je kroz navijačku grupu BHFanaticos, koja prati reprezentaciju u različitim sportovima i diktira atmosferu tokom mečeva. Očekujte velike plavo-žute zastave, simbole ljiljana iz srednjovjekovne Bosne, neprekidno navijanje, bubnjeve, bakljade i koreografije. Isto tako, očekuju se i duge noći nakon utakmica, jer Bosanci imaju običaj da proslavljaju svaki mali nogometni uspjeh kao da se više nikada neće ponoviti.

Odnos sa SAD / Trampom? Odnos Bosne i Hercegovine sa Sjedinjenim Američkim Državama generalno je pozitivan, iako Bosanci o politici vole raspravljati s istim žarom koji čuvaju za nogometne sudije. Mnogi Ameriku i dalje povezuju s ključnom ulogom u okončanju rata devedesetih godina, dok SAD danas ugošćuje ogromnu bosansku dijasporu, naročito oko Sent Luisa, koji se u šali često opisuje kao „četvrti po veličini grad u Bosni”. Što se tiče Donalda Trampa, mišljenja su podijeljena, što u Bosni obično znači da su svi nezadovoljni iz potpuno različitih razloga. Ipak, čini se da su gostujući navijaci daleko više iziritirani FIFA-om  nego Bijelom kućom. Glavne zamjerke su logističke prirode: unutrašnji letovi, apsurdne udaljenosti i cijene ulaznica zbog kojih ovaj turnir manje djeluje kao jedno Svjetsko prvenstvo, a više kao tri odvojena turnira koja su slučajno spojena.

Ovaj tekst dio je Guardianove mreže eksperata za Svjetsko prvenstvo 2026. godine, koja okuplja vodeće medijske organizacije iz 48 zemalja učesnica. Portal theguardian.com svakodnevno objavljuje najave za tri reprezentacije uoči početka turnira 11. juna. Tekst o reprezentaciji Bosne i Hercegovine napisao je Saša Ibrulj.