„Jedna pjesma ili esej mogu inspirirati hrabrost, probuditi svijest i potaknuti ljude da preispituju ugnjetavanje. Čak i blagi izrazi suosjećanja mogu poremetiti krute i netolerantne načine razmišljanja. Zbog nedostatka kreativnosti, empatije i uvida, takvi vladari se uvelike oslanjaju na kontrolu i nasilje. Unatoč zapovijedanju vojskama, ostaju ranjivi na utjecaj ideja. Zato su pisci često ušutkivani, zatvarani ili progonjeni i to ne zato što nose oružje, već zato što ideje i književnost imaju moć potkopati nepravednu vlast.“

Ma Thida (59) je burmanska kirurginja, spisateljica i aktivistica za ljudska prava, jedna od najprepoznatljivijih intelektualnih figura suvremenog Mjanmara. Predsjednica je Odbora za pisce u zatvoru Međunarodnog PEN-a, osnivačica i bivša predsjednica PEN-a Mjanmar (do 2016. godine), te bivša politička zatvorenica čije je zatočeništvo postalo jednim od simbola borbe za slobodu izražavanja u jugoistočnoj Aziji.

Medicinu je počela studirati početkom osamdesetih i ubrzo se, kao volonterka opće prakse, priključila radu dobrotvorne klinike. Usporedo s medicinom razvijala je i književni izraz, njezina rana proza, posvećena svakodnevnim sudbinama običnih ljudi, donijela joj je glas progresivne autorice, ali i pažnju vojnog režima. Tijekom predizborne kampanje 1990. godine bila je suradnica Aung San Suu Kyi, što je presudno obilježilo njezin daljnji životni put. Iz tog iskustva nastala je i njezina prva knjiga, Suncokret, ubrzo zabranjena u Mjanmaru. U njoj je problematizirala način na koji su narodna očekivanja od Suu Kyi nju samu pretvorila u „zatočenicu pljeska”, upozoravajući da odgovornost za sudbinu zemlje ne smije počivati na ramenima jedne osobe.

U oktobru 1993. godine uhićena je i osuđena na dvadeset godina zatvora u zloglasnom zatvoru Insein, pod optužbama za „ugrožavanje javnog mira, kontaktiranje s ilegalnim organizacijama i distribuciju nezakonite literature”. Tijekom gotovo šest godina provedenih u nehumanim uvjetima uskraćivana joj je medicinska skrb iako je bolovala od plućne tuberkuloze i endometrioze. Unutarnju strukturu i utjehu pronalazila je u Vipassanā meditaciji, budističkoj praksi koja joj je, kako sama kaže, pomogla da prema režimu ne razvije mržnju. Iz zatočeništva je puštena 1999. godine, zahvaljujući međunarodnom pritisku, zalaganju Amnesty Internationala i mreže PEN, ali i zbog ozbiljno narušenoga zdravstvenog stanja.

Dobitnica je niza međunarodnih priznanja: PEN/Barbara Goldsmith nagrade za slobodu pisanja (1996.), Reebokove nagrade za ljudska prava (1996.), nagrade za slobodu izražavanja Norveškog saveza autora (2011.) te nagrade „Disturbing the Peace” Zaklade biblioteke Václava Havela (2016.). Objavila je devet knjiga na burmanskom i engleskom jeziku, a piše i pod pseudonimom Suragamika — „hrabri putnik”. Mjanmar je napustila 2021. godine, ubrzo nakon što je vojska, pučem 1. februara, ponovno preuzela vlast. Nedavno je boravila u Zagrebu kao gošća PEN-ove rezidencije za pisce, gdje je za Bosnu govorila o cenzuri, vjeri, sudbini Rohinja i moći književne riječi.

BOSNA: Medicina i književnost u vašoj se biografiji isprepliću od najranijih godina. Kako se rodila ta dvostruka vokacija i u kojoj mjeri perspektiva liječnice oblikuje vaš književni glas?

MA THIDA: Cijenim književnost i fasciniraju me priče koje ljudi nose u sebi. Kad sam sa šesnaest godina prvi put stavila olovku na papir, vjerovala sam da će studiranje medicine, služenje kao iscjeliteljice, produbiti moje razumijevanje fizičkih, mentalnih i društvenih borbi oko mene. Ta dvostruka perspektiva obogaćuje moje pisanje, pomažući mi da slušam i odražavam glasove svoje zajednice. Moji najraniji radovi su intimne kratke priče koje prikazuju svakodnevne trenutke mog naroda, a istovremeno istražuju dublje struje koje oblikuju naše društvo.

BOSNA: Godine 1993. osuđeni ste na dvadeset godina zatvora, od kojih ste odslužili gotovo šest, uključujući dvije u samici. Tijekom zatočeništva primili ste niz uglednih međunarodnih priznanja. Koliko je vaša suradnja s Aung San Suu Kyi bila neposredan povod uhićenju, a koliko je riječ o širem obrascu progona kritičkih glasova? I kako danas, s vremenskim odmakom, gledate na to iskustvo?

MA THIDA: Bila sam pritvorena zbog podrške prodemokratskom pokretu i pomaganja ljudima u pristupu informacijama tijekom vojno nametnute ere cenzure. Moja suradnička podrška Aung San Suu Kyi bila je još jedna nit koja je dovela do uhićenja. Put do demokracije je težak jer se vojni utjecaj proteže daleko izvan politike, u gospodarstvo, kulturu i obrazovanje. Moj život iza rešetaka bio je noćna mora. Više od pet i pol godina borila sam se s plućnom tuberkulozom i endometriozom bez dovoljne medicinske skrbi. Odbila sam postati poslušan zatvorenik, prkosila sam svakom nepravednom pravilu koje su nametnule zatvorske vlasti i čvrsto se držala svojih uvjerenja sve dok konačno nisu popustili. S tim sam se izazovima suočila tihom snagom svog intelekta i postojanim fokusom Vipassanā meditacije. Nakon toga sam se osjećala pozvanom da jednog dana napišem vlastite zatvorske memoare. To mučno iskušenje sam pretvorila u snažne memoare, ne samo u kroniku zatočeništva, već u svjedočanstvo o sustavnim kršenjima ljudskih prava koje je vojna hunta činila unutar zatvorskih zidina.

BOSNA: Objavljujete pod pseudonimom Suragamika — „hrabri putnik”. Kakav je, po vama, stvarni odnos snaga između riječi i oružja? Što književnost čini prijetnjom autoritarnim režimima?

MA THIDA: Književnost ne tvrdi da predstavlja apsolutnu istinu, radije, ona djeluje kao put razumijevanja istine. Pisci dokumentiraju svoje vrijeme i odražavaju stvarnost svijeta u kojem žive. Povijest pokazuje da nasilje i oružje mogu srušiti režime, ali nikada ne stvaraju trajne promjene. Sila zahtijeva stalne resurse – novac, oružje i živote – i na kraju ne uspijeva izgraditi stabilne temelje. Oni koji drže vlast – bilo da su monarsi, diktatori ili autoritarni vođe – često se duboko boje jedne stvari: riječi. Ugroženi su kritikom, mudrošću i izrazima humanosti, jer te vrijednosti dovode u pitanje njihov autoritet. Jedna pjesma ili esej mogu inspirirati hrabrost, probuditi svijest i potaknuti ljude da preispituju ugnjetavanje. Čak i blagi izrazi suosjećanja mogu poremetiti krute i netolerantne načine razmišljanja. Zbog nedostatka kreativnosti, empatije i uvida, takvi vladari se uvelike oslanjaju na kontrolu i nasilje. Unatoč zapovijedanju vojskama, ostaju ranjivi na utjecaj ideja. Zato su pisci često ušutkivani, zatvarani ili progonjeni i to ne zato što nose oružje, već zato što ideje i književnost imaju moć potkopati nepravednu vlast. Na kraju, pero, a ne mač, predstavlja najveću prijetnju nekontroliranoj moći.

BOSNA: Kakav je danas položaj pisaca u Mjanmaru? Koliko duboko, otvorena ili prikrivena, cenzura prožima obrazovni sustav, izdavaštvo i medije?

MA THIDA: Kada je riječ o otvorenoj cenzuri, ne samo slobode medija i prava na otvoreno govorenje, već i obrazovanja i objavljivanja, osjećamo se kao da proživljavamo jedno od najmračnijih poglavlja u povijesti naše nacije. Svakodnevno se pisci i novinari nalaze u opasnosti, a svaki ušutkani glas narušava ne samo političko neslaganje već i sam puls naše kulture, našeg kolektivnog sjećanja i naše sposobnosti da samostalno razmišljamo. Ipak, čak i u ovom sumornom krajoliku, tiha pobuna i dalje postoji. Podzemni književni krugovi, kolaborativne digitalne platforme i posebni časopisi, neki vođeni iz inozemstva, drugi skriveni unutar zemlje, nastavljaju njegovati kreativnost i održavati razgovor živim. Ove skrivene niti podsjećaju nas da, koliko god režim pokušavao ugušiti protok ideja, ljudski duh ipak pronalazi način da govori.

BOSNA: U mjanmarskom pravnom poretku nikada nije postojalo ustavno jamstvo prava na informaciju. Kako odsustvo tog prava, u kombinaciji s monopolom režimskih medija, oblikuje javnu svijest i sposobnost građana da donose odluke?

MA THIDA: Vojna hunta čvrsto je stegla protok informacija blokirajući stranice društvenih medija, prekidajući internet i oduzimajući licence neovisnim medijima. Zatim, tu je i sveprisutna atmosfera straha koja gura stvaratelje u autocenzuru. Stotine novinara i deseci pisaca već su uhićeni, pritvoreni, optuženi, pa čak i osuđeni. Čitave neovisne redakcije su potisnute u ilegalu ili su bile prisiljene osnovati svoje urede u inozemstvu. Oni koji uspiju pobjeći, sada rade u sjeni ili iz egzila, održavajući priče živima gdje god mogu. Zakoni poput članka 505(a) Kaznenog zakona, zajedno sa zakonima o kleveti, koriste se kako bi se pošteno izvještavanje označilo kao „poticanje”, „lažne vijesti” ili „agitacija” koji prijete stabilnosti države. U povijesti Mjanmara nikada nije postojalo zakonsko „pravo na informacije”, pa su ljudi prisiljeni donositi odluke na osnovi bilo kojih fragmenata koje mogu dobiti. Bez ikakvog službenog izvora podataka – posebno o izvršnoj i sudskoj vlasti – građani se moraju oslanjati na medije. Medijske kuće suočavaju se s preprekama u licenciranju, cenzurom i državnom propagandom, pa su informacije koje primaju i plasiraju često iskrivljene. Kao rezultat toga, shvaćanje ljudi o osnovnim pravima i načinu sudjelovanja u sustavu provjera i ravnoteže je oslabljeno. Dodajte tome školski sustav koji je uvelike pod kontrolom vojske i cijelo društvo na kraju postaje intelektualno slijepo.

BOSNA: Kao kirurginja radite u Muslimanskoj besplatnoj bolnici, koja zdravstvenu skrb pruža bez naknade najsiromašnijima. Na koji se način vaše dvije vokacije, liječnička i spisateljska, međusobno hrane?

MA THIDA: Bavim se medicinom iz istih razloga iz kojih sam prihvatila pisanje i cijenim oba puta. Kao liječnica kirurginja, dobivam uvid ne samo u fizičku bol pacijenata, već i u to kako njihove živote oblikuju sistemske sile; većina bolesti u mojoj zemlji proizlazi iz neadekvatnih zdravstvenih politika i pogrešne političke strukture. Moj je cilj izliječiti i tjelesne rane i socioekonomske teškoće koje ih prate. Pisanje tada postaje moj komplementarni alat: način da odrazim njihovu patnju, shvatim njihove emocije i pojačam njihove glasove.

BOSNA: Mjanmar je zemlja u kojoj je teravadski budizam većinska religija, a dio budističkog svećenstva otvoreno podržava vojni režim. Kako tumačite tu instrumentalizaciju duhovnosti u službi političke moći i kakve posljedice ostavlja na međuvjerske odnose?

MA THIDA: Čini se kao da je politika zemlje istisnula duhovni otkucaj srca svakodnevnog života. Kada javnom sferom dominiraju političke ambicije, duhovna učenja postaju tanka, a vjernici na kraju budu podijeljeni duž istih linija razdvajanja koje odvajaju pristaše hunte od onih koji joj se protive. Budući da je budizam vjera većine ljudi, redovnici koji su na strani vojske imaju privilegiranu platformu. Medijske kuće koje podržava režim ulažu svoje resurse u uplitanje poruka naklonjenih vojsci u budistički diskurs, čineći da to izgleda kao vjerska podrška. Između 1990-ih i 2012. godine državna televizija bila je praktički jedini prozor u svijet. Neumoljivo je emitirala niz negativnih prikaza zapadnih demokracija i sumornih, senzacionalnih priča iz zemalja s muslimanskom većinom na Bliskom istoku. Te su slike hranile rastuće nepovjerenje prema muslimanima, dok su režimu naklonjeni redovnici ponavljali istu priču, pojačavajući pristranost. Dakle, u sukobima koje vidimo na ulicama zapravo uopće nije riječ o religiji, to je politički motivirana borba odjevena u religijski glamurozni sloj. Prava rana je način na koji je moć otela vjeru kako bi podijelila i kontrolirala.

BOSNA: Muslimani čine oko 4,3 posto stanovništva Mjanmara, a Rohinje su godinama izloženi sustavnom progonu koji su Ujedinjeni narodi okvalificirali kao etničko čišćenje. Što stoji iza tog ciljanog nasilja? Koji su povijesni, politički i medijski mehanizmi proizveli demonizaciju upravo te zajednice?

MA THIDA: Prema Zakonu o tisku iz 1962., državna cenzura trajala je otprilike pedeset godina. Počevši od ranih 1970-ih, riječ „Rohinje” bila je zabranjena u službenoj upotrebi, a dijaspora Rohinja ostala je uglavnom nevidljiva do otprilike 2011. Budući da je taj izraz bio izbačen iz mainstream medija gotovo pet desetljeća, mnogi ljudi koji žive drugdje u zemlji nisu bili svjesni da su Rohinje građani Mjanmara. Porozna granica između Mjanmara i Bangladeša omogućila je bliske odnose između nekih obitelji Rohinja i Bangladeša. Stavovi kolonijalnog doba prema migrantima s bivših britansko-indijskih teritorija općenito su bili nepovoljni, prikazujući ih ili kao eksploatatore (Chettiari) ili kao siromašne radnike (Coolieji). Osim toga, dugotrajne napetosti između zajednice Rakhine i većinskog stanovništva Bamara pridonijele su međusobnom nepovjerenju. Tijekom uzastopnih vojnih režima, kojima su dominirali časnici Bamara, uvedena su ograničenja na kretanje Rohinja i drugih muslimanskih stanovnika (uključujući neke nedokumentirane migrante iz Bangladeša) izvan države Rakhine. Ova ograničenja mobilnosti pojačala su ogorčenje među nekim lokalnim stanovništvom Rakhinea, koji su potom postali glasni sudionici u negativnim narativima vojske o Rohinjama.